Neumoran. To je vjerovatno riječ koja najbolje opisuje egipatske revolucionare, dvije godine od početka njihove pobune. Neustrašivi i herojski su neki drugi koji odmah padaju na pamet. Čvrsto posvećeni svom cilju. Potpuno svjestan ogromnih prepreka. Žestoko odlučan da uspijem. Mnogo je stvari koje mi divljaci na Zapadu možemo naučiti od naše braće i sestara u Egiptu. Najvažnije je, možda, nikada ne odustati pred naizgled nepremostivim izgledima. Ljudi su ginuli za ovu revoluciju. Neće ga oteti oni koji pišaju na njihovu zaostavštinu.
Dvije godine nakon što su se milioni okupili na trgu Tahrir i drugdje u zemlji tražeći pad režima - u procesu koji je doveo do globalnog revolucionarnog vala koji je zapljusnuo Mediteran i Atlantik da bi stigao do naizgled bezosjećajnih obala narcisoidnih koji otupljuju um Zapad — naučili smo niz ključnih lekcija o tome smisao i neophodnost revolucije u 21. veku. Prije svega, u eri globalizacije, više nego ikada prije, revolucije se ne zaustavljaju na granicama. Kroz medij sajber prostora bez trenja, nevolja Tunišana i Egipćana odjeknula je širom svijeta. Njihova borba inspirisala je radikalne pokrete na svih pet naseljenih kontinenata. U našim životima bili smo svjedoci – i nastavljamo svjedočiti – najvećoj revolucionarnoj epizodi od 1848.
Još jedna ključna lekcija – koju su licemjerni liberali Zapada morali naučiti na teži način – je da ne postoji nešto poput zapadnjačke ili islamske izuzetnosti. Ne postoji fundamentalna suprotnost između dominantne islamske kulture u regionu i žudnje za ljudskim dostojanstvom i pravom demokratijom koja je postala zaštitni znak njenih revolucionara. Na stranu grčku mitologiju, Zapad nije izmislio ideju demokratije, a sigurno je nije ni branio kada su naši egipatski drugovi krenuli na liniju vatre da zbace malu marionetu ujka Sama. Sada kada su snage fundamentalizma preuzele kontrolu nad državom — ali ne i revolucijom — ima onih koji neopravdano upiru prstom, mrmljajući nešto glupo poput: „Ha! Vidiš! Bili smo u pravu, muslimani ne razumiju demokratiju!” Ali danas, više nego ikada, narod Egipta je dokazao dubinu svoje posvećenosti demokratiji. Upravo u ovakvim danima arapski otpor vjerskom fundamentalizmu, društvenoj nepravdi i državnom nasilju prevazilazi i najluđe snove zapadnjačkih teško obmanutih “demokrata”.
Gdje su bili američki "demokrati" kada je George W. Bush uništio demokratiju u ime rata protiv terorizma, nametnuvši imperijalnu vlast narodima Afganistana i Iraka, i otvoreno dopustivši da njegov puritanski evanđeoski fundamentalizam postane zaštitni znak ideologije američke države ? Jedine prave demokrate bile su na ulicama; dok su oni na vlasti rado pomagali jednoj od najvećih perverzija demokratskih principa u svjetskoj istoriji. Slično tome, gdje su bile evropske „demokrate“ kada je francusko-njemački državno-finansijski neksus ukinuo liberalne demokratske procedure u Grčkoj i Italiji, uvodeći nehumane mjere štednje širom periferije eurozone i oslobađajući militarizirane policijske snage na potpuno mirne i bezopasne građane koji nisu činili ništa drugo nego da javno zahtijevaju ispunjenje političkog obećanja koje su dali od rođenja? Opet, prave demokrate su bile na ulicama; dok su oni na vlasti rado pomagali imperijalnu vladavinu bankara kleptokrata i dehumaniziranu neoliberalnu logiku “tržišta”, gdje se društvena dobra žestoko privatiziraju, a privatni gubici zauvijek socijalizirani.
Ne. Egipatski demokratski izabrani demagozi nisu prave demokrate. A nisu ni njihovi saveznici na Zapadu. Ne. Fundamentalistički marionetski režim Morsija ne predstavlja revoluciju. A to ne čini ni Obamina administracija ili MMF. Hleb. Sloboda. Socijalna pravda. To su bili razlozi. To su bili zahtjevi. Dvije godine nakon toga, ono što revolucionari Tahrira vape ostatku svijeta je da je potreba za kruhom danas hitnija nego što je bila prije revolucije, i da nikakva mjera štednje koju je nametnuo MMF neće nahraniti Gladan. „Neka jedu programe strukturalnog prilagođavanja“, može se čuti kako mrmljaju tehnokrate u MMF-u i Ministarstvu finansija, prije nego što još jedan Molotov naruši fasadu njihovih demokratskih pretenzija. Šta je sa slobodom, oče Morsi, šta je sa slobodom? Opet, ono što revolucionari Tahrira poručuju neočišćenom državnom sigurnosnom aparatu svojom beskrajnom tučom kamenja, jeste da je ljubav prema slobodi jača od bilo kojeg zatvora za mučenje. Da se žrtva mučenika neće osvetiti smrću, već će biti poštovana u životu. Ono što revolucionari Tahrira, koji spaljuju urede “demokratski izabranog” Muslimanskog bratstva i likove “predstavničke demokratije”, pokušavaju poručiti Morsijevoj vladi, jeste da vatreni plamen narodnog gnjeva neće biti ugašen sve dok zahtjev za socijalnom pravdom je zadovoljen.
I tako nas egipatski revolucionari uče više nego što bi bilo koja revolucionarna teorija ikada mogla. Prije svega, revolucija nije Događaj; to je proces. Kao podkomandant Markos Stavi to, „borba je poput kruga: možete započeti bilo gdje, ali se nikad ne završava.” Zbacivanje Mubaraka bio je ekstatičan trenutak revolucionarne radosti, ali to je bio samo prvi korak. Istinska revolucionarna promjena nije svrgavanje tiranina ili njegovog režima; radi se o sistematskom razaranju fundamentalnih odnosa moći koji održavaju tiranina i njegov režim pre svega. U nedostatku takve sistemske promjene, mračnu prazninu državne moći neizbježno će popuniti sljedeći terorista. Prava demokratija se – po samoj definiciji – nikada ne može osigurati putem glasačke kutije, gdje svakih četiri ili pet godina glasamo ko će nama vladati narednih četiri ili pet godina. Istinsku revoluciju i pravu demokratiju ne mogu garantovati predstavnici jer je sama ideja predstavljanja štetna za suštinsku ideju iza demokratija – što je jednostavno „vladavina naroda“. Kako ljudi mogu vladati kada svoju vlast predaju drugima? Kao što egipatski revolucionari ističu, demokratija nije potpuna čak ni sa poštenim izborima ili „demokratskim“ ustavom. Da bi prava demokratija vladala, narod mora da izdaje naređenja, a „vlada“ mora da se povinuje.
Drugo, institucija države, ili političke stranke koje se bore za vlast na samom njenom vrhu, ne mogu — i mogu nikada – imati povjerenja u izvođenje revolucije u ime naroda. Strukturno ovisan o kapitalu, moralni luk države (za razliku od univerzuma) zauvijek se savija prema nepravdi. Čak i da se to iskreno želi, sistemska dinamika stranačke politike i akumulacija kapitala strukturalno ograničavaju količinu stvari bilo koji revolucionarna vlast je mogla da se završi, čak i ona najpoštenija, „demokratskija“ i dobronamerna. Kapital je žila kucavica svake kapitalističke ekonomije; njegov promet je sam preduslov za opstanak države. Zamijeniti “šefa” države, a zatim očekivati da se ta glava distancira od sistemskog imperativa akumulacije kapitala, isto je kao da tražite od vladara da dobrovoljno zaustavi svoju cirkulaciju krvi tako što će sebi zabiti nož u srce, ili sebi odsjeći glavu. Zato Morsi javno govori o odbrani revolucije dok privatno udovoljava željama Washingtona, Wall Streeta i MMF-a — da se ne zaboravi domaći vojno-industrijski kompleks, koji zadržava svoju privilegiranu poziciju ne samo u egipatskoj ekonomiji, već i u svom političkom aparatu.
Zaista, preuzimanje kontrole nad državom – što na kraju krajeva, kako je Veber istakao, nije ništa drugo do monopol na legitimnu upotrebu sile; oblik hijerarhijski institucionaliziranog sistemskog nasilja - i očekivati da će potisnuti svoj genetski unaprijed programirani instinkt da iskoristi taj monopol kako bi zgnječio neslaganje i ugnjetavao one koji su podložni svom hiru, je kao tražiti od lisice da pazi na kokoške. Dozvolite mi da budem jasan: nije teško razumjeti zašto bi se mnogi Egipćani rado zadovoljili reprezentativnim oblikom demokratije. Pravo glasa je luksuz za sve one koji i dalje žive pod okriljem potpune diktature; a oni koji su iskusili decenije snishodljivosti od strane krvavog tiranina, prirodno će dobiti veliko zadovoljstvo što povremeno mogu da izraze svoje mišljenje o državnim stvarima. Ali ovdje na Zapadu zaista nemamo izgovora da i dalje fetišiziramo slobodno glasanje i kupujemo mitove o partijskoj politici kao da je to nekako sve-i-kraj društvenog napretka. Čista naivnost onih “radikalnih” ljevičara koji i dalje veličaju vrline revolucionarne akcije zasnovane na državi i partiji toliko je zapanjujuća da cijeli njihov projekt radikalne politike čini mrtvorođenim od samog početka.
Dok foteljaši socijalisti poput Bhaskara Sunkare — urednika Jacobin Magazina — koriste priliku druge godišnjice ustanka Tahrir da proslave idejno nasleđe o bradatom teoretičaru koji je umro prije 130 godina, naša egipatska braća i sestre nastavljaju da se bore za svoje živote svaki dan kako bi ostvarili praktične potrebe svog svakodnevnog postojanja. Slavoj Žižek i drugi “mislioci” mogu narcisoidno tvrditi da je “neuspeh” egipatske revolucije i opadanja pokreta Occupy znače da je vrijeme da sjednete i razmislite – da nije vrijeme za akciju; da bismo trebali napraviti korak unazad i razmisliti o našim sljedećim koracima prije nego što se upustimo u bilo kakvu smislenu praksu - ali egipatski revolucionari znaju bolje. Ogromna opasnost Žižekovog intelektualnog avangardizma i revolucionarnog apstencionizma govori sama za sebe. „Sudržite se, suzdržite se“, čini se da tvrde novi jakobinci, „vreme još nije sazrelo; mase još nisu svjesne; prvo moramo izgraditi sindikate; moramo stvoriti moćnu Partiju - samo onda uslovi će biti pravi za revoluciju!” Baš kao i sam debeli stari Marx, koji je samo nekoliko mjeseci prije Pariske komune, s već nastalim socijalnim tenzijama, navodno prigovarao Engelsu da bi revolucionari trebali još malo da se suzdrže dok ne završi pisanje Das Kapital.
Hej Slavoj i prijatelji, evo poruke od Tahrira: nikakva božanska kazna ne dolazi! Neće biti spasitelja, mesija, bitke kod Armagedona, konačnog stava kod Termopila – ništa od toga! Ne. Neće biti trenutka čišćenja revolucionarnog terora koji bi zbacio one na vlasti i nametnuo našu vlastitu diktaturu masama. Revolucija jede, diše, budi i spava kroz svakodnevnu borbu običnih ljudi. Naša riječ je svakako oružje, ali samo oružje. Često, kako kliše kaže, djela govore više od riječi. Dramatične akcije Egipćana, na primjer, inspirisale su radikalnije pokrete na Zapadu nego što bi to bilo koja marksistička partija, unija ili teoretičar ikada. U svakom slučaju, ovo nije vrijeme da sjedite i čekate da nam svanu savršene riječi. Budućnost čovječanstva je u pitanju. Ovo je vrijeme za borbu. Ako i postoji bilo kakva poruka koju nam revolucionari u Tahriru moraju prenijeti, onda je to: spalite svoje knjige, kupite gas masku i naučite plesati s vatrom. Snage kontrarevolucije su ogromne — podržane vojnom snagom, islamskom mitologijom i naizgled neiscrpnim resursima Sjedinjenih Država — ali plamen narodnog gnjeva neće biti ugašen dok se ne ispune zahtjevi revolucije. Hleb. Sloboda. Socijalna pravda. Nema vremena za gubljenje. Dvije godine kasnije, Tahrir - sa svojim besmrtnim duhom revolta - i dalje vodi.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati