Kapitalizam je čudna zvijer. Iako je neverovatno otporan u suočavanju sa sistemskim krizama i izuzetno prilagodljiv uslovima koji se stalno menjaju, nikada istinski ne prevazilazi svoje strukturne kontradikcije. Kao što marksistički geograf David Harvey želi da istakne, to ih samo pomjera u prostoru i vremenu.
Globalna finansijska kriza 2008-2009 nije bila izuzetak u tom pogledu. Zapravo, sam odgovor na tu nesreću već je postavio temelje za sljedeću veliku krizu. I baš kao i njegov neposredni prethodnik, izgleda da će i ovaj biti ukorijenjen, barem djelimično, u ogromnom špekulativnom stambenom balonu.
Zvaničnici i investitori za sada možda i dalje zatvaraju oči, ali znakovi upozorenja svuda bljeskaju crveno. Od Šangaja do San Francisca, od Londona do L.A.-a, val spekulacija o nekretninama zapljuskuje svijet, džentificirajući popularne četvrti, gurajući cijene stanova na istorijski neviđene visoke vrijednosti i tjerajući stanare s niskim primanjima iz svojih domova koji su im sve nedostupniji. Rezultat je široko rasprostranjeno društveno raseljavanje i produbljivanje nezadovoljstva.
Za razliku od krize drugorazrednih hipotekarnih kredita 2007-2008, koja je bila usredsređena na složeno pakovanje rizičnih kredita za domaćinstva sa niskim prihodima širom SAD, nova stambena kriza je usredsređena na direktne špekulacije nekretninama u glavnim svetskim metropolama. Uzmimo London, koji se prema Financial Timesu nalazi usred “najvećeg stambenog izazova od viktorijanske ere”. Cijene stambenih nekretnina u britanskoj prijestolnici porasle su 44 posto od kolapsa Lehman Brothersa 2008. i sada su daleko iznad svojih najviših vrijednosti prije krize.
Prema analizi dobrotvorne organizacije Shelter, trenutno postoje samo 43 kuće u Velikom Londonu koje bi se i dalje mogle smatrati pristupačnim za prosječnog kupca koji prvi put kupuje, gurajući sve osim najbogatijih na tržište iznajmljivanja, gdje se zna da su stanodavci tražiti više od funte mesa u zamjenu za krov i tekuću vodu. U većini londonskih opština, srednja cena stanarine za jednosobni stan sada je preko 1,000 evra mesečno. U prosjeku, Londončani troše 60 posto svog prihoda na kiriju.
Slična slika pojavila se u New Yorku, gdje su cijene nekretnina – prema riječima BBC-ja – “turbobalističke, jer je globalni kapital u potrazi za sigurnim utočištem skočio”. Prosječna mjesečna stanarina na Menhetnu sada premašuje 3,800 američkih dolara, iako polovina urbanog stanovništva Njujorka živi blizu ili ispod granice siromaštva. Kao što je jedan mudar čovjek koji se kandidirao za guvernera New Yorka jednom rekao, "kirija je prokleto visoka."
Opet, rezultat koji ne iznenađuje bilo je široko rasprostranjeno društveno raseljavanje. Al Jazeera je upravo izvijestila da su “deložacije [u New Yorku] poprimile razmjere epidemije i stvorile novu krizu beskućnika koja je nastala zbog nedostatka pristupačnih stanova.” Drugi veliki gradovi poput Bostona i Los Anđelesa ne napreduju mnogo bolje, jer se gentrifikacija ubrzano odvija od obale do obale. Danas se čak i centar grada napuštenog Detroita ubrzano plemeniti, dok veliki dio grada još uvijek vene u stanju postindustrijskog propadanja.
Međutim, San Francisco se posljednjih godina pojavio kao najparadigmatičniji slučaj neobuzdane gentrifikacije. Uz srednju mjesečnu rentu koja dostiže 3,530 dolara, grad je postao najskuplji u SAD-u. Očajnički želeći da se riješe starih stanara koji još uvijek uživaju u kontroli stanarine i privlače profesionalce s visokim prihodima iz tehnološke industrije u svoje mjesto, vlasnici su krenuli u deložaciju zabava: u proteklih pet godina, stopa deložacija je porasla za više od 50 posto. Imigrantska i radnička naselja poput Misije svedena su na višemilionsko igralište za boemsku buržoaziju, zajedno sa hipster kafeima i skupim veganskim restoranima.
Urbana sociologinja Saskia Sassen je opisala prirodu ovog nasilnog procesa u zapanjujuće sažetim terminima: društvena stvarnost financijski kapitalizma, s njegovim stambenim krizama i njegovim deložacijama, svodi se na „sistemsku složenost koja proizvodi jednostavnu brutalnost“.
I nisu samo gradovi u naprednim kapitalističkim zemljama ti koji prolaze kroz ovaj turbulentan proces urbane transformacije: čini se da su i glavna metropolitanska područja globalnog juga u plamenu – sa značajnom razlikom što je balon na tržištima u razvoju već čini se da je u procesu izbijanja, izazivajući strah od nove finansijske krize usredsređene na Kinu, Brazil i Tursku, između ostalih.
U Kini su cijene nekretnina porasle za 60 posto između 2008. i 2014. u četrdeset gradova, a cijene stanova u Šangaju i Pekingu brzo su se približile cijenama u Londonu, Parizu i New Yorku. Prema konsultantskoj firmi McKinsey, oko 9 biliona američkih dolara – gotovo polovina ukupnog kineskog duga, isključujući obaveze finansijskog sektora – “direktno je ili indirektno vezano za nekretnine”. Porast cijena kuća premašio je rast prihoda za 30 posto u Šangaju i za 80 posto u Pekingu.
Ostala mjesta koja doživljavaju sličan procvat nekretnina uključuju Sao Paulo i Rio de Janeiro u Brazilu, gdje su se cijene stambenih nekretnina u najpoželjnijim četvrtima udvostručile između 2008. i 2013., i Istanbul, zajedno s drugim velikim gradovima Turske, gdje su građevinski bum potaknut kreditima činio je 30 posto BDP-a u periodu otkako je Erdoganova AKP došla na vlast nakon prethodne finansijske krize 2002. Od 2007. cijene nekretnina u Turskoj su porasle za 36 posto.
Naravno, lokalne specifičnosti variraju od mjesta do mjesta. U Londonu je stambena kriza barem dijelom potaknuta ogromnim prilivom kapitala iz bogatih elita u zemljama poput Kine, Saudijske Arabije i zaljevskih država, kao i neuspjehom grada da izgradi adekvatne stambene prostore za veliki priliv novih stanovnika. U Barseloni je, nasuprot tome, prvenstveno vođena turističkom industrijom, dok je u San Francisku uglavnom vođena tehnološkom industrijom. U Riju je proces intenziviran pripremama za FIFA Svjetsko prvenstvo i Olimpijske igre, dok su široko rasprostranjeni kronizam i korupcija bili važan katalizator građevinskog buma u Istanbulu.
Ipak, unatoč svim razlikama među njima, procesi gentrifikacije i stambene krize u svakom od ovih globalnih gradova dijele dvije ključne sličnosti: prvo u svojim uzrocima, a drugo u njihovim posljedicama.
U smislu temeljnih uzroka, novu stambenu krizu treba posmatrati kao direktan rezultat načina na koji su zvaničnici i investitori odgovorili na posljednju krizu, naime spašavanjem banaka i otvaranjem kapija jeftinih kredita. Sa značajnim izuzetkom ECB, koja je tek početkom ove godine započela kvantitativno popuštanje, centralne banke su spustile kamatne stope na istorijski minimum, zadržale ih godinama za redom i upumpale trilione dolara sveže likvidnosti u globalni finansijski sistem, efektivno subvencionisanje privatnih investitora iz stečaja.
Ovaj neograničeni protok besplatnog novca (samo za 1 posto, naravno) proizveo je plimu viška kapitala koji je morao negdje biti apsorbiran. Sa „sekularnom stagnacijom“ koja je zavladala u razvijenom svijetu, investitori su još uvijek bili previše oprezni da usmjere ovaj novac u produktivnu ekonomiju, gdje su profitne marže ostale relativno niske. I tako su se, u svojoj nezasitnoj potrazi za prinosima, okrenuli špekulativnom ulaganju u različite klase imovine: dionice, obveznice – i, još jednom, nekretnine. Profit je bio fenomenalan. Do 2012-2013, rezultirajući špekulativni bum doveo je korporativne profite u SAD do novog rekordnog vrhunca svih vremena.
Ali sada kada su prvi znaci pregrijavanja postali očigledni, već možemo početi da identifikujemo drugu ključnu zajedničku stvar između današnjih urbanih stambenih kriza – zajedništvo koje sadašnju krizu razlikuje od prethodne: u gotovo svim većim svjetskim gradovima danas , obični građani se aktivno mobilišu i bore protiv procesa gentrifikacije, oduzimanja posjeda i raseljavanja, gradeći inovativne društvene pokrete i moćne političke platforme u tom procesu.
Od urbanih pobuna za odbranu posljednjeg preostalog zelenog prostora Istanbula ili pristupa javnom prijevozu u Riju, do lokalne direktne akcije aktivista protiv gentrifikacije koji ciljaju na Googleove autobuse u području Bay Area i vraćaju stambene projekte u Londonu, već je jasno da sljedeća velika stambena kriza – za razliku od prethodne – neće proći neosporno.
Od svih urbanih borbi koje su se rasplamsale širom svijeta posljednjih godina, radikalno demokratske općinske platforme Španije su nesumnjivo među najnaprednijim i najperspektivnijim. S obzirom da je ljevičarska aktivistica protiv deložacija Ada Colau sada na mjestu gradonačelnice Barselone, važan znak se šalje vlasnicima, trgovcima i špekulantima nekretninama u svijetu: čak iu najdubljim krizama, postojat će granica za vašu sposobnost da iskoristite i uništite naše gradove – a ta granica smo, na kraju, mi.
Jerome Roos je doktorski istraživač u oblasti međunarodne političke ekonomije na Evropskom univerzitetskom institutu i osnivački urednik časopisa ROAR. Pratite ga na Twitteru na @JeromeRoos.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati