U očajničkom pokušaju da zaustave priliv izbjeglica sa ostrva Egejskog mora u srce evropskog kontinenta, čelnici EU trenutno raspravljaju o planovima da pomognu Makedoniji da zatvori svoju južnu granicu za nove pridošlice. Ako do toga dođe, taj potez će efikasno ograditi Grčku i zarobiti stotine hiljada izbjeglica u jednoj od najkrhkijih država članica EU.
Uz podršku Brisela i Berlina, ovo dvostruko isključenje – izbjeglica i Grčke – konačno bi formaliziralo ono što mnogi već godinama primjećuju: činjenicu da je proces evropskih integracija, koji se nekada smatrao nepovratnim, već otišao u strmoglavo povlačenje. .
Dok se evropski san polako poništava već skoro deceniju, izbjeglička kriza ozbiljno riskira da gurne uniju do tačke loma. Šengensko područje putovanja bez granica, za kojim se dugo priželjkivalo uz monetarnu uniju kao jedno od dvije vodeće strane procesa integracije u EU, povija se pod teretom najvećeg kretanja raseljenih osoba od kraja Drugog svjetskog rata – i postoji Ljudskoj i političkoj drami još se apsolutno ne nazire kraj.
Nekoliko zemalja EU već je ponovo uvelo granične kontrole u posljednjih pola godine, dok su druge podigle nove ograde kako bi spriječile one koji bježe od rata, siromaštva i progona. Prošle sedmice, holandski premijer Mark Rutte – čija vlada trenutno predsjedava EU – upozorio je da evropski lideri imaju samo šest do osam sedmica da spasu šengenski sistem, prije nego što dolazak proljeća ublaži vremenske prilike i nesumnjivo masovnu migraciju prošlog ljeta nastavlja.
Isključivanje periferne i “problemajuće” Grčke iz Šengena mnogi vide kao posljednji pokušaj lidera EU da brane slobodu putovanja između zemalja jezgra. Istina je, međutim, da će Grčka, koja se bavi ograđivanjem, – iako ne čini ništa da riješi prave uzroke egzodusa – žrtvovati same principe na kojima je EU trebala biti utemeljena, gušeći svaki osjećaj solidarnosti koji još uvijek ostaje u srcu evropskog projekta.
Dok je EU nekada bila zamišljena da se zalaže za „uniju u različitostima“, njena prva velika konfrontacija sa stvarnom različitošću sada preti da razotkrije uniju po šavovima. Tamo gdje su granice trebale izblijediti, podižu se nove ograde; tamo gde su liberalne vrednosti trebalo da trijumfuju, gazi se najelementarnije ljudsko pravo na azil; tamo gde su evropski narodi trebalo da budu ujedinjeni u bratstvu, oni se sve više raskidaju i dižu jedni protiv drugih.
U tom procesu, ekspanzivna i inkluzivna aura koja je nekada okruživala evropski projekat otkriva se za ideološku dimnu zavesu koja je sve vreme bila. Sada je jasno da je navodno progresivna posvećenost EU različitosti i ljudskim pravima uvijek bila tanko prikrivena maska za duboko ukorijenjenu privrženost kontinenta nacionalnom identitetu i njegovu ljubomornu odbranu ekonomskih privilegija.
Potaknuti socijalnom nesigurnošću izazvanom tri decenije neoliberalnih reformi i sedam godina kapitalističke krize, dugogodišnji reakcionarni osjećaji sada se osvetnički izranjavaju, što je primjer uspona nacionalističke i islamofobične desnice i ponovnog oživljavanja proto- i neo- fašistički pokreti širom kontinenta, uključujući Pegidu u Njemačkoj, Jobbik u Mađarskoj, Marine Le Pen u Francuskoj, Geert Wilders u Holandiji i Zlatnu zoru u Grčkoj.
Nepotrebno je reći da same izbjeglice nisu izazvale ovu političku paralizu; dolazak velikog broja raseljenih ljudi samo je otkrio duboko ukorijenjenu trulež u srcu Evropske unije. Ako je išta ili bilo tko doveo EU do ove prijelomne tačke, to je potpuna nesposobnost briselske birokratije i čista nespremnost nacionalnih političkih elita da obezbijede moralno vodstvo i suoče se s krizom na human i politički odgovoran način.
Iako bi se Grčka nesumnjivo svidjela tvrdolinijašima poput Wolfganga Schäublea, moćnog njemačkog ministra finansija koji se dugo zalagao za isključenje Grčke iz monetarne unije u nadi da će izgraditi mnogo čvršću Kerneuropu, svaka odluka o ponovnom postavljanju nacionalnih granica je vjerovatno će se vratiti u bliskoj budućnosti, iz vrlo jednostavnog razloga što ne uspijeva riješiti osnovne uzroke izbjegličke krize, s jedne strane, i raspada EU s druge strane.
U stvarnosti, oslobađanje Grčke dodatno će rastvoriti lepak koji je nekada držao na okupu ideal ujedinjene Evrope: pojam (ili bolje rečeno iluziju) međunarodne solidarnosti i podrške naroda procesu integracije. Nikakva pravila ili sporazumi ne mogu zamijeniti krhki međunarodni mir i društveni konsenzus za evropski projekt koji Schäuble i njegovi kolege tvrdolinijaši sada pomažu da unište svojim reakcionarnim odgovorom na najegzistencijalniju krizu EU do sada.
Samo smislena solidarnost sa izbjeglicama i periferijom može spasiti vrijedan ideal ujedinjene i otvorene Evrope. Ako joj se dozvoli da stoji, grčka ograda će se pokazati kao konopac kojim se unija konačno objesi.
Jerome Roos je doktorski istraživač u oblasti međunarodne političke ekonomije na Evropskom univerzitetskom institutu i osnivački urednik časopisa ROAR.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati
1 komentar
Teško je dodati mnogo ovoj analizi. Kontinuirana kriza kapitalizma u Evropi natjerala je milione Evropljana da sele preko nacionalnih granica u potrazi za poslom, ali zemlje prijema nisu uložile mnogo napora ili ih uopće nisu uložile da prihvate te radnike ili da objasne zašto su prisiljeni da se sele.
U Ujedinjeno Kraljevstvo oko 3 miliona migranata – uglavnom Evropljana – stiglo je u posljednjih šest godina (neto dobit od možda 1.6 miliona), ali (na primjer) Velika Britanija ostaje loš graditelj novih domova i ne može čak ni zamijeniti dotrajale zalihe. Stanovanje u javnom sektoru je anatema za torijevsku vladu, prezrenu i uništenu, a to svakako hrani krajnje desničarsku agendu u vrijeme kada je kupovina kuće izvan dosega mnogih miliona mladih ljudi.
Sljedeće vlade Ujedinjenog Kraljevstva namjerno su demonizirale tražioce azila i izbjeglice i često su plesale s desničarskom štampom kako bi se priliv migranata izjednačio s relativno malim brojem izbjeglica u javnosti, te kako bi izjednačili „ekonomske migrante” s lopovima i prosjacima. Ovo čak iako je potražnja za radnom snagom tjerala radnike da dolaze i tjerala mnoge šefove da zahtijevaju malo ograničenja za primatelje!
Sadašnji lideri EU nisu u stanju i ne žele da se nose sa izbegličkom krizom, ali isto tako nisu u stanju da je izbegnu. Jedini mogući ishod mora biti kolaps Šengena – gotovo već učinjeno – i oštro skretanje udesno od strane ovih lidera. Naravno, to ne može riješiti nijedan njihov problem i brzo će dovesti do daljeg ohrabrivanja fašista, od kojih su neki na vlasti. U takvoj situaciji će se odlučivati na ulici.