Povraćaj sirijskog pasoša na mjestu jednog od terorističkih napada u Parizu uzburkao je evropsku štampu i desničarske političare kontinenta.
Dokument, pronađen u blizini tijela jednog od bombaša samoubica, registrovale su grčke vlasti na ostrvu Leros 3. oktobra 2015. godine, što je dovelo do spekulacija da su neki od napadača možda bili džihadisti koji su putovali sa sirijskih ratišta u Evropu i pozirali kao izbeglice.
Iako identitet stvarnog vlasnika pasoša ostaje nepoznat (dokument je mogao biti ukraden), ksenofobična desnica već nastoji da iskoristi vijest za političku dobit.
Nova poljska desničarska vlada u subotu je osudila planove EU da se izbori sa tekućom izbjegličkom krizom preraspodjelom tražitelja azila među državama članicama. Ministar za evropska pitanja te zemlje izjavio je da "Poljska mora zadržati punu kontrolu nad svojim granicama, azilom i imigracijom".
Horst Seehofer, konzervativni premijer Bavarske i ključni saveznik Angele Merkel, slično je izjavio da „moramo znati ko putuje našom zemljom. Osim više sigurnosnih mjera, potrebna nam je stroža kontrola evropskih granica, ali i nacionalnih granica.”
Naravno, svi zadržavamo dah jer će desničarski ekstremisti nesumnjivo pojačati svoje verbalno i fizičko nasilje nad muslimanima i izbjeglicama u danima koji dolaze.
Slijeđenje stopama takvog besramnog izazivanja straha i nacionalističke netrpeljivosti bila bi najveća greška koju bi Evropa mogla napraviti u ovom trenutku. To bi ekstremistima dalo upravo ono što traže: intenziviranje unutrašnjih tenzija, postavljanje napada kao dijela vjerskog sukoba i zatvaranje evropskih granica stotinama hiljada ljudi koji bježe od rata u Siriji i Iraku.
Istina je da se narativi i ciljevi evropske ksenofobične desnice i vjerskih ekstremista ISIS-a hrane jedni drugima u začaranom krugu.
Svaki put kada dođe do terorističkog napada, postoji porast podrške antiimigrantskoj desnici; i gdje god se evropski ksenofobi osjećaju ohrabreni da napadnu ili napadnu muslimane, džihadisti to predstavljaju kao još jedno opravdanje i alat za regrutaciju za njihov sveti rat protiv nevjernika i krstaša.
Jedina stvar koja može prekinuti ovaj začarani krug je iskoračiti iz njega: odbijanjem prepustiti se strahu, binarnim narativima, pozivima na zatvaranje granica, dalje ukidanje građanskih sloboda i militarizaciju društva.
Solidarnost ostaje naše najveće oružje protiv terora. Kao što je aktivista Arapskog proljeća Iyad El-Baghdadi – koji aktivno prati čavrljanje među stotinama džihadističkih i islamističkih naloga na Twitteru – primijetio, “ništa nije razljutilo islamističke ekstremiste” više od “gledanja [Evrope] vrlo humanog, moralnog odgovora na izbjeglicu kriza.”
Ovo zapažanje ima smisla. Mnoge sirijske izbjeglice koje su pronašle utočište u Evropi direktno bježe od terora ISIS-a. Drugi, naravno, bježe od državnog terora Assadovog režima, dok je nekolicina, nesumnjivo, stranih džihadista koji se vraćaju u Evropu. Pa ipak, veliki dijelovi evropskog društva (a ne njegove države) dočekali su ove izbjeglice raširenih ruku, suštinski potkopavajući narativ o „klasi civilizacija“ od kojeg i europska krajnja desnica i džihadisti ovise za opstanak i uspjeh.
U tom smislu, mobilizacije #RefugeesWelcome proteklog ljeta bile su trn u oku ekstremistima s obje strane navodne civilizacijske podjele – upravo zato što je aktivno razbijala lažnu binarnu opoziciju koja je održava.
Za razliku od posljednje runde napada u januaru, ovog puta džihadisti nisu udarili ni simbole francuske države (kao što su njena policija, vojska ili nacionalni spomenici), niti jevrejsku zajednicu ili njene javne intelektualce s reputacijom da kritiziraju islam (kao što je Charlie Urednici Hebdoa ili košer supermarket).
Umjesto toga, kako je primijetio Manu Saadia, napadi su direktno ciljali na simbole kosmopolitskog Pariza: užurbani noćni život na multikulturalnoj rijeci droite („zemlja hipsterskih socijalista“); mladi ljudi na koncertu kalifornijskog rokenrol benda; i nacionalni stadion – samo oličenje crnog, belog, beur ideala republičke „uspešne” integracije imigrantskih manjina.
Ovim kukavičkim napadima, drugim riječima, namjerno su izbjegavani agenti imperijalizma i islamofobije – već su bili direktno usmjereni na progresivne elemente u francuskom društvu, ne samo zato što su predstavljali lako pogodnu „meku metu“, već upravo zato što predstavljaju takva elementarna prijetnja raznim ideologijama mržnje.
Što se tiče sirijskog pasoša, još uvijek ne znamo kome dokument zapravo pripada, ali jedno je jasno: ko god ga je donio sa sobom je želio da se nađe. Zašto inače nositi pasoš u samoubilačkoj misiji? Ovo je očigledno imalo za cilj da pošalje političku poruku francuskom narodu: „Bombardovali ste nas, ali ste raširenih ruku dočekali naše neprijatelje. Sada smo prodrli u vaše granice i infiltrirali se u vaše društvo. Nisi siguran.”
Ako ovo nevjerovatno zvuči kao izjava koju su desničarski političari poput Marine Le Pen davali proteklih godina, to je zato što ona u suštini odražava isti ratoborni pogled na svijet – upravo zbog čega je moramo odbaciti.
Ogromna većina izbjeglica koje su proteklih mjeseci stizale na obale Evrope su ljudi koji bježe upravo od vrste ubilačkog nasilja koje je sada pogodilo srce Evrope. Umjesto da nas odvajaju sve višim zidovima i ogradama, ovi napadi bi nas trebali približiti žrtvama sukoba svuda.
Kao ljudska bića, imamo moralnu obavezu da nastavimo da pozdravljamo one koji bježe od državnog terora, vjerskog terora i imperijalističkog terora, odakle god došli – kao što mi, kao građani Evrope, imamo snažnu političku obavezu da nastavimo borbu protiv fašizma u svim njegove forme i obličja.
Jerome Roos je doktorski istraživač na Odsjeku za političke i društvene nauke na Evropskom univerzitetskom institutu i osnivački urednik časopisa ROAR. Pratite ga na Twitteru na @JeromeRoos.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati