Portoriko je 1. avgusta platio dio svog ogromnog duga od 72 milijarde dolara, otplativši samo 628,000 dolara po kreditu od 58 miliona dolara koji je trebao dospjeti početkom mjeseca. Neispunjenje obaveza, koje označava najozbiljniji kreditni događaj na američkim državnim i opštinskim tržištima obveznica od kada je grad Detroit podneo zahtev za bankrot 2013. godine, navelo je mnoge da povuku očigledna poređenja sa Grčkom – i to razumljivo.
Poput Grčke, Portoriko je zarobljen u dugotrajnoj recesiji koja je dovela do porasta nezaposlenosti, pada životnog standarda i bezbroj ljudi napušta svoju domovinu u potrazi za boljim životnim prilikama u inostranstvu. Poput Grčke, Portoriko je pod neodrživim teretom duga lideri TVRDITI “ne može se platiti.” I poput Grčke, Portoriko je zapravo štićenik veće unije čiji je dio: Grčke eurozone i Portorika Sjedinjenih Država.
Ali uz sve ove očigledne sličnosti, postoji jedna zagonetna razlika: dok je Portoriku dozvoljeno da ne otplati svoje dugove bez privlačenja mnogo gneva – ili kamata – od američke vlade, Grčka nije bila u stanju da uradi isto. Zašto je Portoriku dozvoljeno da plati, a Grčkoj nije? Odgovor je jednostavan: prvo slijedite pravila, a zatim slijedite novac – i vidjet ćete.
Kada je riječ o pravilima, dio odgovora sigurno leži u neobičnom institucionalnom aranžmanu u kojem se nalazi Portoriko. Kao Commonwealth – ili zapravo kolonija – Sjedinjenih Država, Portoriko i njegove javne korporacije ne mogu se obratiti MMF-u za kredit za spašavanje, kao što su to činile nominalno “suverene” nacije poput Grčke i Portugala posljednjih godina, niti podnijeti zahtjev za bankrot u Poglavlju 9 u SAD-u, kao državne opštine kao što su Detroit i Stockton, CA. imati.
Rezultat je da se zemlja ostavi u svojevrsnom pravnom i finansijskom limbu iz kojeg je jedini mogući bijeg ili spašavanje od savezne vlade ili jednostrana obustava plaćanja duga. Pošto se čini da prvo ne dolazi (barem ne za sada), ovo drugo je postalo gotovo neizbježno. Stručnjaci široko vjeruju da su daljnja propuštena plaćanja tek pred nama.
Međutim, kada je novac u pitanju, nailazimo na real razlog zašto su američki kreditori toliko oklijevali da intervenišu: zato što je Portoriko u suštini samo platio svoj narod. Neplaćanje od 1. avgusta bilo je striktno ograničeno na obveznice koje drži Javna finansijska korporacija, u koje je skoro 900,000 siromašnih i uglavnom ruralnih Portorikanaca – nemoćnih penzionera i malih štediša – uložilo svoju životnu ušteđevinu kroz lokalni neprofitni kredit sindikati.
Kao jedan od njih upravo rekao The New York Times, „rekli su mi da je ovo sigurno, da je zakonska zaštita jaka. Rekli su mi da je ovo najbolje mjesto za ulaganje novca i vjerovao sam im.”
Ali obveznice nisu bile sigurne i onima koji su ih prodali nije trebalo vjerovati. Ono što većina portorikanskih štediša i penzionera nije znala je da je nezgodan pravni status njihovog ostrva prema američkim zakonima omogućio velikim igračima na Wall Streetu da svoju domovinu efektivno pretvore u kazino. Zato što je vladi Portorika bilo prijeko potrebno vanjsko financiranje i zato što su njene javne obveznice vođene takozvanim "pravilom trostrukog izuzeća" koje čini da se kamate isplaćuju na njih bez svih gradskih, državnih i saveznih poreza u kontinentalnom dijelu Sjedinjenih Država , banke su uočile potencijalni procvat tržišta.
Kao Eric Draitser napisao za teleSUR dan prije zadane vrijednosti:
Barclays, Morgan Stanley, Goldman Sachs, JP Morgan, Bank of America-Merrill Lynch i mnogi drugi požurili su da prihvate ogromne zajmove u obliku kupovine obveznica kako bi se zatim okrenuli i prodali te obveznice hedž fondovima i drugim investitorima u SAD i širom svijeta, čime se ostvaruje ogroman profit od naknada za osiguranje. U suštini, banke sa Wall Streeta ušle su sa ogromnim kapitalom, a zatim su prenijele rizik na druge špekulante, dok su ostvarivale priličan profit kao posrednici.
Menadžeri hedž fondova očito su se napili visokih prinosa, nultih poreza, strmih popusta i jake ustavne zaštite koju su ove portorikanske obveznice nudile. Još 2014. Jeffrey Gundlach iz DoubleLine Capitala upućeni da investira u Portoriko kao njegovu „najbolju ideju“, dok je Džon Polson – koji je stekao na glasu zbog svojih špekulativnih opklada u Grčkoj poslednjih godina – čak hvalio ekonomski odumrlu američku dužničku koloniju kao „Singapur Kariba“.
Ono što se uglavnom ne spominje u medijima od neispunjenja obaveza je da je portorikanska vlada učinio, istog dana, otplati većinu svojih skoro 500 miliona dolara drugih obaveza prema velikim hedž fondovima i drugim institucionalnim investitorima. Drugim riječima, default je bio a strateški odluka portorikanske vlade – vjerovatno pod pritiskom samih hedž fondova – da izbjegne gubitak pristupa budućim kreditima.
Kao novinar za The Independent sažeti situacija: „Neki su neplaćanje od 58 miliona dolara nazvali proračunatim naporom, jer je Portoriko platio 'velike momke' sa zakonskom ovlasti da tuže, dok je u svom dvorištu skraćivao niskorizične kreditore." Ili, kako kaže James Henry, naučnik o investicijama na Univerzitetu Columbia, Stavi to:
Oni su selektivno zadani. Oni ne ispunjavaju obaveze u vezi sa stvarima kojima se javno trguje i pokušavaju da pregovaraju o privatnim ugovorima sa hedž fondovima. Hedž fondovi imaju veliki uticaj u vladama i verovatno idu iza kulisa kako bi pomogli da utiču na to kome će se vratiti. Ako Puerto Rico ikada ponovo poželi da pozajmi, mora da vrati ove momke. To je lešinarski pristup.
U međuvremenu, iako se ne može prijaviti za pomoć MMF-a, portorikanska vlada je već pozvala u pomoć tri bivša zvaničnika MMF-a, uključujući bivšu zamjenicu glavnog ekonomiste Fonda Anne Krueger, za savjet o tome kako dalje. U izvještaj objavljeno krajem juna, trojica savjetnika pozvala su vladu da otpusti hiljade nastavnika, zatvori škole, poveća porez na imovinu, suspenduje minimalnu platu i prepolovi iznos plaćenog godišnjeg odmora.
Možda se, dakle, Portoriko ne razlikuje puno od neizmirivanja obaveza Grčke. Jedva mjesec dana nakon što su zvaničnici eurozone uključili Grčku kao de facto ekonomski protektorat, čini se da su američki investitori nepokolebljivi da zahtijevaju istu vrstu discipline od svoje dugotrajne dužničke kolonije. Neispunjenje obaveza je, čini se, u redu – sve dok su bankari i lešinari otplaćeni.
Jerome Roos je doktorski istraživač u oblasti međunarodne političke ekonomije na Evropskom univerzitetskom institutu i osnivački urednik časopisa ROAR Magazine. Pratite ga na Twitteru na @JeromeRoos.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati