Britanija je u općem stanju pandemonijuma. Velika Britanija se nalazi usred potpune ustavne krize, premijer David Cameron je podnio ostavku, a i vladajuća stranka i opozicija u zemlji su u gužvi žestoke unutrašnje borbe za vlast.
Dok navijačice kampanje za odlazak nestaju bez jasnog plana kako dalje, finansijske posljedice nastavljaju da talasaju grad: funta je pala na najniži nivo od 1985., vladin kreditni rejting je smanjen za dva puna boda, a svjetska tržišta su u previranju, sa rekordnih 3 biliona dolara vrijednosti dionica izgubljenih samo u petak i ponedjeljak. Kao da stvari ne mogu biti gore, posljednjih dana također je vidljiva epidemija rasističkih zločina iz mržnje koja se širi širom Ujedinjenog Kraljevstva
Čitajući naslove, lako bi se moglo oprostiti što smo doživjeli jezivi osjećaj života kroz postmoderni ekvivalent apokalipse: finansijska štampa iz minuta u minut izvještava o “batinanje” svjetskih tržišta; kolumnisti liberalnog establišmenta više puta izjavljuju da je ovo britansko i evropsko jedina najveća kriza od Drugog svetskog rata; a New York Times je već naveo Brexit kao izdajnički znak a raspadajućeg svetskog poretka.
Povrh svega, histerični Tony Blair je prošlog vikenda otišao na iste stranice kako bi napravio a očajna molba u odbranu globalizacije i za više od svog promašenog recepta Trećeg puta, proglašavajući karakterističnim floskulama da „centar mora da se drži“ – kao da će Yeatsova „krvlju zatamnjena plima“ i „puka anarhija“ jednom biti puštene na svet više.
Neposredni razlog za sav nemir je jasan: Cameronova rizična opklada da održi referendum o članstvu Britanije u EU se katastrofalno izjalovila. Neočekivana pobjeda kampa za odlazak uzdrmala je obje unije do same srži, podijelivši lijevu i desnu s obje strane Kanala i spalivši sve mostove između njih. Ne može se poreći historijska priroda ovih događaja; svijet je drugačije mjesto nakon prošlog četvrtka, i jasno je da se Evropa i Britanija sada nalaze na neistraženoj teritoriji.
Ipak, neizreciva istina je da, na dubljem nivou, finansijske posledice i politički pandemonijum poslednjih dana imaju manje veze sa mestom Britanije u Evropi nego sa sve većim jazom između političkih elita i evropskih građana uopšte. Dok su rasizam i antiimigrantsko raspoloženje bili ključni u kampanji za izlazak od samog početka, teško je povjerovati da su svih 52 posto Britanaca koji su glasali za izlazak iz EU predani fašisti. Mnogi od ovih ljudi su obični ljudi iz radničke klase koji su jednostavno siti erozije njihovog životnog standarda, raspadanja njihovih zajednica i nedostatka odgovora njihovih političkih predstavnika i neodgovorne tehnokratije koja im preuzima živote. Brexit je prije svega bio a politička izjava.
Razlog zbog kojeg se ova izjava pokazala tako eksplozivnom je taj što se dogodilo da se nalazi na tački konvergencije brojnih duboko nestabilnih društvenih i političkih rasjeda, od kojih su se sve tresle mnogo prije Brexita, a sve bi drhtale čak i u odsustvu Brexita, a sve će to nastaviti da se trese i grmi jako dugo nakon Brexita. Zaista, malo je vjerovatno da bi pobjeda za ostanak dugoročno proizvela sasvim drugačiji ishod – ona sigurno ne bi zaustavila bilo koje nezadovoljstvo, smirila bilo koju od društvenih tenzija ili riješila bilo koji od političkih sukoba koji su u pozadini rezultat referenduma.
Dok Brexit očito predaje pobjedu fanaticima UKIP-a i torijevske desnice, pobjeda za ostanak bi jednostavno ovjekovječila antidemokratski neoliberalni mazohizam koji je proizveo motivaciju za ljude da se pridruže ovim fanaticima. U tom svjetlu, moramo prestati da vidimo bijesni nacionalizam krajnje desnice i liberalnog kosmopolitizma pro-EU tabora kao polarne suprotnosti — u stvarnosti, prvi je logičan rezultat drugog; njegov deformisani sijamski blizanac od krvi i mesa. Jedina stvar koju je pro-EU tabor mogao ponuditi britanskim biračima bio je nastavak strukturalnih uvjeta koji su doveli do Brexita, u kombinaciji s fanatičnim izazivanjem straha od posljedica tog ishoda.
Istina, britanski glas za izlazak iz EU, bez obzira da li se to na kraju materijalizira ili ne (a nema garancije da hoće), simptomatično je za mnogo dublju i mnogo iscrpljujući krizu: strukturnu krizu demokratskog kapitalizma koja je u posljednje vrijeme godine evoluirao iz globalne finansijske krize u produbljujuću krizu legitimacije političkog establišmenta, koja sada zauzvrat eksplodira u punu krizu upravljanja postojećim društvenim i političkim poretkom. Linije rasjeda koje se trenutno otvaraju u britanskoj i evropskoj politici na kraju bi uništile stabilnost poslijeratnog poretka kontinenta bez obzira na ishod ovog konkretnog referenduma. Brexit će samo ubrzati taj tekući proces.
S tim u vezi, važno je zapamtiti da Cameron nije raspisao ovaj referendum jer mu je zaista stalo do mišljenja običnih ljudi o EU. Poput Aleksisa Ciprasa prošle godine, on je sazvao referendum u rizičnom i očajničkom gambitu kako bi održao na okupu svoju kolebljivu stranku - da bi ućutkao evroskeptično desno krilo Torijevaca, razoružao stalne izazove za klupu svom vodstvu i cijepio vladu protiv budućih prebjega u UKIP . Ovo glasanje se zapravo nikada nije odnosilo na EU; radilo se o jednom od figura evropskog neoliberalnog centra koji se raspadao pokušava da ponovo uspostavi svoju vlast nad strankom koja je nekada bila stabilna osnova britanske aristokratije i njene metropolitanske buržoazije, ali koja se sada brzo raspada pred oživljavanjem reakcionarne desnice .
Tekući državni udar protiv Džeremija Korbina na sličan način nema mnogo veze sa Evropom. Kao an članak u telegraf od 13. juna potvrđuje, poslanici laburista i bleritsko krilo stranke sedmicama, ako ne i mjesecima planiraju anti-Corbynovu pobunu, s ciljem da svrgnu svog ljevičarskog lidera u "24-satnom blic" nakon referenduma, bez obzira na njegov ishod. Opet, ne radi se o EU; radi se o nesposobnim lakejima raspadajućeg neoliberalnog centra koji pokušavaju da povrate svoju vlast nad strankom koja je nekada bila najentuzijastičnija evropska navijačica neoliberalizma, financijalizacije i prekomorskih vojnih intervencija, ali koja se sada brzo raspada - ili se ponovo postavlja - pred licem pobunjeničke „radikalne” levice.
U tom pogledu, Blairova apokaliptička referenca na Yeatsa u njegovom članku u New York Timesu bila je nespretno na mjestu: stvari su raspadati se; centar ne može da izdrži. Ovo je srž stvari i pomaže da se objasni histerični diskurs sudnjeg dana centrističkog establišmenta: njihov globalizirani postdemokratski svijet fantazije ruši se pred njihovim očima, dok njihov nekada pasivni glasač-kako-potrošačku bazu iznenada proždire i mobiliše šarolika ekipa „ljutih populista“ koji napreduju na izbornom plenu sakaćene krize legitimacije i uživaju u narodnom nezadovoljstvu posejanom godinama štednje i decenijama neoliberalnog restrukturiranja.
Odgovor na stabilnu dezintegraciju uspostavljenog političkog poretka očito ne može biti više isti. Protiv Blairovih beznadežnih vapaja da "centar mora održati" i protiv tanko prikrivenih zavjera njegovih neoliberalnih pomoćnika u parlamentu - koji se sada približavaju Jeremyju Corbynu u posljednjem pokušaju da povrate Laburističku stranku i unište iznutra, jednom zauvek, jedina politička snaga koja bi mogla predstavljati protivtežu krajnjoj desnici u ovom odlučujućem trenutku britanske istorije - levica mora biti čvrsta i insistirati: centar ne može da izdrži.
Kako bi izbjegli prepuštanje ovog otvorenog prostora rasistima i reakcionarima, oslabljene i raspršene snage ljevice morat će se okupiti pred povijesnim bitkama koje im sada dolaze. Bez obzira na očaj, to znači da je izbor sada vrlo jednostavan: ili je Corbyn ili ništa. Ne zato što će zaraćeni vođa laburista donijeti demokratski socijalizam ili potpuno automatizirani luksuzni komunizam u novu nezavisnu Britaniju, već zato što je ovaj pristojan, principijelan ljevičar jedini bedem koji još stoji između običnih radnih ljudi i čudovišta koja će biti puštena na njih.
Jerome Roos je osnivač i urednik ROAR Magazinei istraživač međunarodne političke ekonomije na Evropskom univerzitetskom institutu. Za više o njegovom istraživanju i pisanju posjetite jeromeroos.com ili ga pratite na Twitter-u @JeromeRoos.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati