Nikolaj Aleksejev, mladi moskovski odvjetnik koji je hrabro organizirao Gay Pride demonstracije u tom glavnom gradu posljednjih pet godina unatoč službenoj zabrani, postao je međunarodno priznati simbol novonastale generacije oslobođenih ruskih queer osoba.
Aleksejev osnovao GayRussia.Ru, prva u zemlji nekomercijalna web stranica s vijestima o homoseksualcima usmjerena na ljudska prava, koja je bila katalizator za organiziranje aktivista i poticanje identiteta gay zajednice. Bio je uhićen mnogo puta zajedno sa svojim suborcima u borbi u mirnim prosvjedima — uključujući međunarodne akcije solidarnosti s potlačenim homoseksualcima u drugim zemljama — jednostavno zbog pokušaja ostvarivanja prava na slobodu govora i okupljanja koje, u teoriji, jamči Rusija Ustavom i međunarodnim ugovorima kojih je Rusija potpisnica. Ta su prava stalno degradirana i ignorirana pod diktatorskim premijerom Vladimirom Putinom, koji vlada Rusijom sa svom brutalnošću korumpiranog autokrata Romanova.
Alexeyev je opetovano osporio ovu eroziju prava, koristeći svoje vještine odvjetnika kako bi pokrenuo oko 168 sudskih slučajeva koji su osporavali rusko gušenje gay demonstracija, vodeći ih prvo kroz državni pravosudni sustav, a odatle sve do Europskog suda za ljudska prava.
Čvrsti vjernik u građanski neposluh i kreativnu snagu hrabrih, medijski potkovanih akcija koje su prekinule šutnju o istospolnoj ljubavi koja je vladala u Rusiji, Alexeyeva i njegov neustrašivi, militantni aktivizam odaju počast skupinama za prava homoseksualaca diljem svijeta, uključujući Pride događaje od Sao Paola do Vancouvera.
Ovaj tjedan, Gay City News, upitao je neustrašivog Alexeyeva, koji rijetko govori o sebi, o tome kako se pojavio kao aktivist.
DOUG IRELAND: Koji su bili začeci i evolucija vašeg gay aktivizma?
NIKOLAJ ALEKSEJEV: Mislim da je sve počelo u jesen 2001. kada sam dobio otkaz na Moskovskom državnom sveučilištu nakon što sam rekao da ću svoj postdiplomski rad posvetiti istraživanju pravnog položaja seksualnih manjina. Za dekana fakulteta to nije bilo prihvatljivo. Otpustili su me unatoč činjenici da sam prije dvije godine s odličnim uspjehom diplomirao na ovom sveučilištu. Zauzvrat sam ih tužio sudu u Rusiji, ali sam izgubio. Tako sam svoj slučaj iznio pred Europski sud za ljudska prava i već četiri godine čekam da ga sud počne razmatrati.
Nakon što su me smijenili, odlučio sam se sam baviti istraživanjem homoseksualaca te sam u Rusiji objavio dvije knjige o pravnim pitanjima LGBT osoba. Bilo je to prvo istraživanje ikada objavljeno na ovu temu i nijedna izdavačka kuća nije htjela riskirati da ih objavi. Pa sam ih morao sam tiskati.
Ali doslovno sam prigrlio gay aktivizam u proljeće 2005. Nakon mog istraživanja, pokušavao sam shvatiti zašto se ništa nije dogodilo u Rusiji otkako je muška homoseksualnost dekriminalizirana 1993. Zašto nitko ne vodi kampanju za postizanje jednakosti? Zašto se ništa ne događa? Zašto dopuštamo medijima da o homoseksualcima pišu samo stereotipe? Zašto se nitko ne suprotstavlja populističkim političarima koji žele rekriminalizirati homoseksualnost? Pa sam odlučio početi raditi na tome.
Trebalo mi je tri mjeseca da smislim strategiju i počnem razgovarati o mogućim akcijama s ostatkom LGBT zajednice ovdje u Rusiji. lansirao sam GayRussia.Ru na prvi IDAHO dan [Međunarodni dan borbe protiv homofobije] 17. svibnja 2005. Sjećam se da smo na taj dan organizirali konferenciju za novinare na kojoj smo objavili rezultate ankete o LGBT temama koju smo posebno naručili. Pogodi što? Niti jedan novinar nije došao. To je bio početak.
Zatim sam se upoznao s drugim međunarodnim aktivistima. Tu su bili Louis-Georges Tin iz Pariza, utemeljitelj IDAHO dana, i Peter Tatchell iz OutRagea! u Londonu.
U isto vrijeme dogodio se skandal s pogubljenjem dvojice adolescenata u Iranu koji su navodno pogubljeni jer su homoseksualci. Organizirali smo konferenciju za tisak u srpnju 2005. o pitanju dvoje iranske djece kako bismo podigli svijest u Rusiji. Došlo je pet novinara. Na kraju, dopisnik Interfaxa, vodeće ruske novinske agencije, pitao me: "Što gay zajednica planira organizirati u Rusiji?" Tada sam shvatio da je to pitanje jedinstvena prilika. I tako sam odgovorio da ćemo 27. svibnja 2006. održati naš prvi Gay Pride marš u Moskvi kako bismo proslavili 13. godišnjicu dekriminalizacije muške homoseksualnosti u Rusiji.
Dva sata kasnije Interfax je nazvao gradonačelnika Moskve Jurija Lužkova koji se nalazio u istočnom dijelu Rusije. Rekao je da neće dopustiti da bilo koji homoseksualac maršira u njegovom gradu. Godine 2001. postojao je projekt organiziranja parade ljubavi u Moskvi, ali nakon što je gradonačelnik odbio, od planova se odustalo, a organizatori su nestali. Vjerojatno je ovaj put očekivao isti ishod. Pa, peh za njega! Nije shvatio da su ovoga puta organizatori bili odlučni. Izjavom deset mjeseci unaprijed da neće dopustiti Pride, gradonačelnik je napravio medijsku buku i odmah stavio u središte pažnje naš pokret.
U tih deset mjeseci puno smo radili. Shvatili smo da će međunarodna podrška biti ključna. Zaista su mi puno pomogli Louis-Georges Tin i IDAHO, koji su mi pomogli da dovedem aktiviste iz više od 25 zemalja u Moskvu. Imali smo strane političare, uključujući zastupnika njemačkog Bundestaga, člana Europskog parlamenta, dogradonačelnika Pariza. Ali došao je i moj prijatelj Merlin Holland, unuk Oscara Wildea. Imali smo čak i francusku pop zvijezdu.
Dio naše strategije bio je i impresionirati ruske medije. Trebali smo im pokazati da se moraju riješiti svih stereotipa o homoseksualcima. Dok je za medije zadnjih desetak godina gay muškarac mogao biti samo muškarac odjeven poput žene u ružičastoj haljini, s Prideom smo uspjeli promijeniti takav stav. Prvo smo se otvoreno pokazali, kakvi jesmo. Drugo, pokazali smo da toliko VIP osoba može doći iz inozemstva na gay festival. I na kraju, odlučili smo održati naš događaj u, u to vrijeme, najotmjenijem hotelu u Moskvi.
Morate shvatiti da u Moskvi gay život ostaje diskretan i podzeman, a saune i barovi često se nalaze na mjestima gdje ih je teško pronaći. Izašli smo iz špilje na svjetlo dana i pokazali da se o homoseksualnim temama može razgovarati u istom hotelu u kojem Gazprom (najveći svjetski dobavljač prirodnog plina u vlasništvu države) održava svoje poslovne seminare.
Onda, znate što se dogodilo s Prideom. Marš je nezakonito zabranio gradonačelnik, ali kao što smo i planirali mi smo se oglušili o zabranu. Nekoliko nas, uključujući i mene, uhićeno je, privedeno i novčano kažnjeno. Ostale je pretukla gadna gomila religioznih pravoslavaca i prosvjednika protiv homoseksualaca.
Otprilike isti scenarij dogodio se 2007. [Pogledajte članak ovog novinara od 21. do 27. svibnja 2007., "Agonija moskovskog ponosa.]
2008. godine krenuli smo s novom taktikom. Željeli smo izbjeći sukob s anti-gay prosvjednicima čiji su planovi da nas napadnu bili najavljeni. Dakle, najavili smo da ćemo doći pred Gradsku vijećnicu, ali smo sa sobom poveli 20 novinara u autobus, au zadnji čas smo organizirali piket ispred kipa Čajkovskog. A ispred gradske vijećnice, gdje su nas čekali prosvjednici i policija, četvorica naših momaka su s vrha zgrade istakli veliki transparent protiv gradonačelnika Moskve. Točno ispred njegovih prozora! Veliki uspjeh. Nitko to prije nije učinio.
Godine 2009. odlučili smo ugostiti Pride istog dana kad se u Moskvi održalo finale Eurovizije — to je europsko natjecanje za pjesmu koje se prenosi diljem Europe. Opet smo uspjeli izbjeći sukob s prosvjednicima, ali ne i s policijom, te je nas 32 uhićeno i zadržano preko noći. Najviše me razočaralo to što je dok smo bili u zatvoru šou trajao, gledala se po cijeloj Europi, a niti jedan gay pjevač – Eurovizija je vrlo gay-friendly natjecanje – nije uspio reći ni riječ podrške. Bilo je stvarno razočaravajuće. Ti ljudi su predstavljali europske zemlje koje vole govoriti kako su demokratske, ali ništa. Čak ni riječi. Puno licemjerja…
IRSKA: Ove godine, prvi put nakon pet godina, uspjeli ste zapravo održati moskovski Pride marš, koristeći flash-mob tehniku. Biste li opisali što se dogodilo?
ALEKSEJEV: Ove godine bili smo pred dilemom. Naša je grupa htjela izbjeći uhićenja i premlaćivanja. Kako već pet godina radim s gotovo istim ljudima, morali smo pronaći rješenje. Dakle, organizirali smo sličnu akciju kao i 2007. Pozvali smo novinare da se okupe na jednom mjestu. Strpali smo ih u autobus i odveli na tajnu lokaciju gdje smo organizirali Pride. Prvi put smo uspjeli marširati deset minuta, držeći ogromnu zastavu duginih boja dugu 32 stope! Nema hapšenja, nema batina. Uspjeh. Svi su bili sretni, a fotografije su bile prekrasne.
Ponovno smo prevarili moskovsku policiju — gradonačelnik je sigurno bio ljut na njih! Povorka ponosa održana je od željezničke stanice koja povezuje Rusiju s Bjelorusijom, na Lenjingradskom bulevaru koji vodi prema Sankt Peterburgu. Bio je to simbol jer se Moscow Pride održao između demonstracija u Minsku Pride 15. svibnja i prve u Sankt Peterburgu Pridea planirane za 26. lipnja. Svi sudjelujemo u Povorkama ponosa jedni drugima jer smo 2008. osnovali Slavic Gay Pride pokret , koja je udruga ruskih i bjeloruskih organizatora Pridea.
IRSKA: Hoćete li nam reći kako je došlo do Minsk Pridea i planiranog St. Petersburg Pridea?
ALEKSEJEV: Kad smo 2005. pokrenuli kampanju Moscov Pride, bilo nas je samo nekoliko. Tada nam se pridružilo mnogo ljudi. Godine 2008. telefonom me nazvala grupa iz Bjelorusije koja je od nas tražila pomoć i smjernice za organizaciju gay pridea u Minsku, bjeloruskoj prijestolnici i njenom najvećem gradu. S njima smo osnovali Slavic Gay Pride pokret.
Prvi Slavic Pride bio je u Moskvi 2009. godine tijekom četvrtog Moscow Pridea, kada je u Moskvu došla grupa od 15 Bjelorusa. A u svibnju 2010. organizirali smo drugi slavenski Pride u Minsku. S našim medijskim iskustvom uspjeli smo dobiti nešto medijskog prostora. Marš je zabranjen i u Bjelorusiji, a nakon desetak minuta hoda 12 sudionika je brutalno uhićeno od strane vrlo nasilne policije. Bili su brutalni poput divljih pasa.
U siječnju 2010. kontaktirala me grupa iz Sankt Peterburga pod nazivom Jednakost, koja je htjela organizirati svoj prvi Pride u Sankt Peterburgu. Otišao sam tamo, upoznao ih, razgovarali. Zatim smo u Moskvi organizirali sastanak svih nas, s organizatorima iz Moskve, Minska i Sankt Peterburga, i iznijeli planove za naše Povorke ponosa. Proveo sam tri tjedna u Minsku prije njihovog Pridea kako bih pomogao u organizaciji, i koordiniram s organizatorima u St Petersburgu.
Donosimo i svoje pravno iskustvo. Mogu reći da smo najiskusnija LGBT grupa u cijeloj Europi sa svim neriješenim slučajevima po raznim pitanjima pred Europskim sudom za ljudska prava i Komitetom za ljudska prava UN-a!
IRSKA: Što je s drugim gradovima u Rusiji — što se tamo događa?
ALEKSEJEV: Moskva i Sankt Peterburg dva su velika grada. Tamo je relativno lako biti gay ili lezbijka. Pogledaj nas. Postojimo pet godina i pet godina se otvoreno suočavamo sa svima. U regijama izvan naša dva najveća grada je teže. Vlast u regijama je više centralizirana i, primjerice, još uvijek trpaju u psihijatrijske klinike novinare koji pišu članke protiv lokalne vlasti. Dakle, možete pretpostaviti da je tamošnjim gejevima vrlo teško sukobiti se s lokalnim vlastima.
Morate shvatiti da se Rusija pojavila kao slobodna zemlja tek 1991. Zatim smo imali veliku krizu 1998. Prvi prioritet ljudi je uživati u životu, putovati i na kraju se zabaviti u inozemstvu i posjetiti Pride u Parizu, New York, Toronto. Ovdje ne mare puno za svoja prava. Sve dok imaju posao i novac, sretni su. Ruski ljudi - ne samo homoseksualci - obično su vrlo fatalisti. Uzimaju stvari onakve kakve dođu. Oko nas je 40 ljudi u Moskvi, 15 u Sankt Peterburgu i oko 30 u Minsku. To nije puno za tako veliku državu, ali nas ne sprječava da dižemo više medijske buke nego bilo koji drugi Pride.
IRSKA: Neki od nas se sjećaju kako je, u svojoj prvoj kampanji, Vladimir Putin zaigrao na kartu homofobije organiziranjem konferencije za tisak s lažnom skupinom vrlo kitnjastih i kraljevski homoseksualaca kako bi podržao svog glavnog protivnika. Je li gay zajednica u Rusiji prožeta policijskim agentima, agentima provokatorima ili marionetama Putinovog aparata koji pokušavaju diskreditirati i obeshrabriti pravo gay organiziranje?
ALEKSEJEV: Režim je uglavnom zainteresiran za diskreditaciju oporbe, uključujući korištenje usluga prostitutki za ubacivanje protivnika u seksualni skandal, a ponekad i mainstream aktivista za ljudska prava. Za njih je neozbiljno sve što je gay. Ne smatraju da bi ih to trebalo zanimati. Zato sam uvijek držao naš pokret i naše djelovanje potpuno apolitičnim, odvojenim od izborne politike, i po mom mišljenju tako mora ostati, pogotovo u Rusiji. Znate, ako nas sutra Kremlj počne strpati u zatvor, mislite li da će nekoga biti briga? Brine li nekoga kada se hapse aktivisti za ljudska prava? Ne više. Nekad im je bilo stalo.
Ali znate, 9. rujna promijenio je mnoge stvari na međunarodnoj razini. Rusija je bila jako kritizirana u Čečeniji prije 11. rujna, a iznenađujuće mnogo manje nakon 9. rujna.
Pogledajte što se dogodilo s ruskom invazijom na Gruziju prošle godine. Rusija je dobila što je htjela i nitko se nije pomaknuo. Europljani su iskusili kolateralnu štetu borbe između Rusije i Ukrajine oko pitanja uvoza prirodnog plina. Kad je Rusija isključila plin Ukrajini, i Zapadnoj Europi je počelo biti hladno. Europljani shvaćaju da imaju ograničen prostor za manevar s Rusijom.
Europski parlament prošle je godine dodijelio nagradu Saharov nekolicini ključnih ruskih aktivista za ljudska prava. Pa, u stvarnosti, to je užasno priznanje nemoći, jer umjesto dodjele nagrada, Europski parlament bi mogao izglasati prijedlog da se ruskim dužnosnicima koji ne poštuju Europsku konvenciju o ljudskim pravima zabrani ulazak u Europsku uniju! Ali opet je problem s plinom. Aktivisti za ljudska prava u Rusiji su taoci ove geopolitike. I ja nas ubrajam u taj lonac.
Pogledajte što se dogodilo u Litvi, Rumunjskoj, Latviji, Sloveniji, Srbiji: kada je Gay Pride zabranjen ili prijeti opasnost od nasilja, sve zemlje EU-a te SAD i Kanada odmah izdaju izjave podrške. Ali u Rusiji ne mogu. Prošlog su tjedna organizatori St. Petersburg Pridea zamolili konzulat SAD-a u St. Petersburgu da pomogne uoči St. Petersburg Pridea prikazivanjem dokumentarca "Beyond Gay, the Politics of Pride", koji prikazuje razlike između nekoliko Gay Parada u okolici svijeta, poput New Yorka, Vancouvera, Sao Paula, Moskve, Varšave. Amerikanci su to odbili, a izgovor je bio: "Ne možemo prikazati kanadski dokumentarac u američkom konzulatu."
A što je s Hillary Clinton, koja dolazi u Moskvu 2009. otkriti kip Walta Whitmana, američkog gay pjesnika, ruku pod ruku s homofobnim gradonačelnikom Moskve na istom mjestu gdje smo tri tjedna prije uhićeni zbog pokušaja insceniranja Moskve Ponos! Održala je čak i press konferenciju i nije spomenula ništa o gay pravima ili zabrani našeg Pridea! Ako je ovo nova pro-LGBT politika koju je Hillary Clinton rekla da želi uvesti u vanjsku politiku SAD-a, pa...
Ali opet, geopolitika ovdje igra ulogu. Ne radi se o plinu, ali SAD treba potporu Rusije u pitanjima poput Irana i Sjeverne Koreje.
IRSKA: Za razliku od svojih europskih kolega, američke gay institucije i nacionalne organizacije nisu baš podržavale ono što radite u Rusiji. Biste li objasnili zašto gay međunarodna solidarnost mora biti kolektivna?
ALEKSEJEV: Barem smo uspjeli imati snažno partnerstvo s Gay Liberation Network u Chicagu. Jednom su me pozvali na njihov marš Matthew Sheppard i odlučili smo nastaviti raditi zajedno. Andy Thayer, suosnivač, bio je s nama u Moskvi na Prideu 2009. i 2010. Prošle godine je bio pretučen, uhićen i pritvoren, ali ipak se vratio ove godine. On je nevjerojatan. Pun energije i strasti. Kad je uhićen prošle godine, odbio je pustiti prije nego što uhićeni Rusi budu oslobođeni.
A tu je i pozadina njegovog putovanja: budući da njihova organizacija nije dobro financirana, Andy je mogao odletjeti u Moskvu zahvaljujući svim članovima Gay Liberation Networka. To je velika solidarnost. Kako takvu potporu usporediti s organizacijama čiji su aktivisti "osoblje" i "plaćeni za svoj aktivizam?" Smatram da je šteta što u SAD-u najhrabriji aktivisti nisu oni koji su u središtu pozornosti, koji se umjesto toga fokusiraju na one koje plaća njihova organizacija i često zapravo ne pomažu nikome i ničemu jer im je često prvi prioritet pobrinite se da nastavite primati potpore.
Gdje je novi Harvey Milk? Gdje je duh 70-ih? Ironično, sada imamo internet, koji nam pomaže da se povežemo na svim vrstama društvenih mreža. Uzmimo kampanju protiv Irana 2005. godine. Objavljena je nakon što su aktivisti iz mnogih zemalja vodili kampanju putem interneta. Svi se moramo uključiti u zajednički rad.
Zato je Međunarodni dan borbe protiv homofobije, IDAHO, izvrsna inicijativa, jer pripada svima. Svakog 17. svibnja daje platformu za bilo koju osobu da organizira akciju. Posao odbora IDAHO sa sjedištem u Parizu je dati neku strukturu pokretanjem kampanje i osigurati njezinu promociju na međunarodnoj sceni. Onda je pod vaš.
Znate, na primjer, bio sam u kontaktu s jednim zastupnikom iz luksemburškog parlamenta koji je skupio potporu za nas. Organizirali smo zajedničku konferenciju za novinare u Luxemburgu u veljači 2009. Tom prilikom razgovarao sam s njim o IDAHO-u i rekao da bi mogao pomoći tako što bi dao prijedlog u svoj parlament da se Dan protiv homofobije službeno prizna. Pa, tri mjeseca kasnije, učinjeno je! Na neki način, možete reći da ako je 17. svibnja službeno priznat u luksemburškom kalendaru kao dan IDAHO-a, to je zahvaljujući Moscow Prideu.
IRSKA: Biste li opisali kako ste upotrijebili svoje vještine kao odvjetnik u ime prava homoseksualaca u Rusiji?
ALEKSEJEV: Podigao sam mnoge tužbe protiv svih vrsta dužnosnika. Tužio sam gradonačelnika Moskve nakon što je rekao da su Gay Pride "sotonska" okupljanja; Tužio sam guvernera Tambovske oblasti nakon što je rekao da homoseksualce treba raskomadati i njihove dijelove baciti u vjetar; Tužio sam predsjednika Medvedeva jer nije odgovorio na naš zahtjev za organiziranje Pridea u vrtovima Kremlja; i naravno žalio sam se na sve zabrane svih javnih akcija koje smo pokušali organizirati.
Kao što možete pogoditi, izgubio sam sve sudske sporove u Rusiji, ali imamo sreće što je Rusija članica Vijeća Europe i kao rezultat toga svaki Rus može zatražiti Europski sud za ljudska prava ako smatra da Europska konvencija o Kršena su mu ljudska prava.
Ali problem je što se mnogi Rusi obraćaju ovom sudu i postoji ogroman zaostatak. Nadamo se da ćemo ove godine dobiti konačnu odluku Suda o zabrani Moscow Pridea 2006., 2007. i 2008. — slučajevi su objedinjeni. Ne možete shvatiti koliko svi očekujemo pobjedu ove odluke. Nema sumnje da će se slučaj riješiti u našu korist nakon što je Europski sud napravio presedan osudivši zabranu Warsaw Pridea. Bit će to prvi put u povijesti da će Rusija izgubiti od homoseksualaca.
Ali ovdje bih želio ići malo dublje. Slučajevi koje smo poslali Europskom sudu neće samo promijeniti stvari za LGBT osobe u Rusiji. Pomoći će svim braniteljima građanskih prava, jer se odluka neće odnositi samo na gay javno djelovanje, već jednostavno na slobodu okupljanja. A u Rusiji će biti puno teže zabraniti marš opozicije ili bilo koje druge skupine za ljudska prava.
A to nadilazi i Rusiju. Na primjer, moj slučaj protiv guvernera Tambova je o govoru mržnje. Ako pobijedimo, napravit ćemo presedan na europskoj razini koji će aktivisti u cijeloj Europi moći iskoristiti. Naš rad nije samo Moskva ili Gay Pride. Oni koji tako misle nisu razumjeli što radimo. Svugdje se borimo protiv homofobije.
Na primjer, bili smo uspješni u tome da Rusija ukine zabranu davanja krvi homoseksualaca. Nešto što još uvijek imate u SAD-u. Pokrenuli smo i kampanju za istospolne brakove u Rusiji, a sada podnosimo tužbu Europskom sudu.
Moscow Pride je naša platforma; to je naša vodeća kampanja koja nam omogućuje da budemo u medijima svake godine. Znate, press konferencija Moscow Pridea obično privuče više od 50 akreditiranih novinara. I ovaj glas koji daje, koristimo ga za promociju naših drugih kampanja.
IRSKA: Ako vam čitatelji žele poslati prilog za vaš rad, kako to mogu učiniti i kamo poslati novac?
ALEKSEJEV: Pa, to su mi pitanje postavili mnogo puta. Od veće je pomoći da ljudi dođu u Rusiju kako bi nas podržali kada organiziramo Pride u Moskvi ili Sankt Peterburgu. A ako ne možete, onda bolje pošaljite donaciju Gay Liberation Networku u Chicagu, na adresu gayliberation.net/home.html. To će im pomoći da sljedeće godine ponovno dođu u Moskvu na Pride. Ako 50 čitatelja od desetaka tisuća tiskanih primjeraka da 20 dolara, možemo uspjeti vratiti Andyja Thayera u Moskvu. i ovo nam je od velike pomoći.
Dok su Gay City News htjele objaviti, organizatori Povorke ponosa u St. Petersburgu 26. lipnja rekli su da su zatražili policijsku zaštitu nakon poziva na nasilne napade na sudionike od strane brojnih ksenofobnih i nacionalističkih web stranica. Kako biste pratili ove i druge gay vijesti iz Rusije, idite na opsežnu verziju na engleskom jeziku web stranice s vijestima Alexeyev osnovane na http://gayrussia.ru/en/. Douga Irelanda možete pronaći putem njegovog bloga DIRELAND na adresi http://direland.typepad.com/.
Drugi noviji izvještaji Douga Irelanda o Rusiji:
"Organizatori moskovskog Pridea tvrde da su dobili PR", Svibanj 29, 2009;
"Putinova izborna namještaljka zarobljava homoseksualce," Prosinac 7, 2007;
Moskovski Pride ponovo zabranjen, Svibanj 17, 2007;
"Najbolji aktivist: ruski Putin signalizira podršku pravima homoseksualaca," Veljača 8, 2007;
"Policija i fašisti srušili Moskovski Pride," Lipanj 1, 2006;
"Gay Standoff Brewing in Moscow," četvrtak, 25. svibnja 2006.;
"Oštre anti-gej odredbe zahvatile Moskvu," Ožujak 2, 2006.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije