Najsnažniji primjer narodne moći među svim ustancima “Arapskog proljeća” proslavit će svoju četvrtu godišnjicu 25. siječnja 2015., još uvijek službeno proglašen Danom revolucije od pada diktatora Hosnija Mubaraka u veljači 2011.
Ali za one koji obilježavaju sjećanje na tisuće onih koji su prolili krv u ime demokracije i slobode, ima vrlo malo Revolucije za slavlje.
“Danas su moji drugovi ili mrtvi, u zatvoru, u egzilu ili leže na slobodi”, rekao mi je pomalo turobno Ahmed Salah, suosnivač istaknute disidentske skupine Kefaya.
Salah je sam odvučen u zatvor s trga Tahrir u ranim jutarnjim satima 26. siječnja 2011., ali je pušten iz zgrade suda u Kairu s desecima drugih 28. siječnja u zbrci koja je uslijedila i slomu zapovijedi među opkoljenom policijom.
Vraćajući se na prosvjede, zatim je sljedeći dan, 29. siječnja, upucan u glavu.
Njegov primjer je simbol frenetičnog tempa i predane predanosti tolikih tisuća koji su postigli nezamislivo tijekom te tako kratke 18-dnevne pobune.
Tada, točno godinu dana nakon što je upucan, Salah je jedva pobjegao iz zemlje nakon što su mu privremeni vladari zemlje, Vrhovno vijeće oružanih snaga, uputili opasne prijetnje.
Još uvijek u svojoj lubanji nosi fragmente čeličnog metka presvučenog gumom američke proizvodnje i suočava se s optužbama za izdaju ako se vrati iz političkog egzila u Sjedinjenim Državama.
Ipak, usprkos ovim i drugim osobnim primjerima vrlo ozbiljne represije za koju nitko ne očekuje da će uskoro završiti, Salah kaže da mnogi radikalni promatrači vide društvenu bazu vlade bivšeg šefa vojske predsjednika Abdela Fattaha al-Sisija kako na kraju erodira, dijelom i zbog pogoršanja ekonomske situacije, a dijelom i zbog rivaliteta i napetosti unutar samog režima.
Ekonomija, od lošeg do goreg
Prema podacima Instituta za Bliski istok, vlada je prošle godine srezala subvencije za naftu za 30 milijardi egipatskih funti, baš kao što su povećali i potrošačke troškove energije. Ovaj dvostruki udarac rezultirao je ogromnim nevoljama za egipatski narod.
Cijene benzina porasle su 78 posto, cijene dizela 64 posto, cijene loživog ulja 40-130 posto, a cijene prirodnog plina za industrijske korisnike 12-75 posto. Osim toga, došlo je do poskupljenja cijena električne energije i za kućanstva i za komercijalni sektor.
"Potpuni očaj zarazio je stanovništvo", kaže mi Salah. “Postaje stvarno, stvarno tako teško. Mnogo puta kažete da je to najgore što smo vidjeli u zemlji, ali onda opet postane gore.”
Osim ovih poteškoća koje potencijalno mogu izazvati društvenu eksploziju odozdo, postoje i drugi problemi za vojnu vladu koji se spremaju s vrha.
Postoji neugodan savez iz pogodnosti između generala i mešetara ukorijenjene ekonomske moći iz Mubarakove ere, koji se očajnički žele vratiti kako bi sami izravno upravljali vladom.
Diskreditirani i prezreni Mubarakovi prijatelji uključuju njegovog notorno korumpiranog sina, Gamala. Cijela kabala je omalovažavajuće okarakterizirana kao "duboka država".
Ovi ustajali ostaci dobili su veliki poticaj kada su prije nekoliko mjeseci odbačene optužbe protiv njihovog bivšeg pratitelja, Hosnija Mubaraka, za naređivanje ubojitih policijskih napada na mirne prosvjednike u pobuni 2011.
Ali generali se ne namjeravaju prevrnuti i povući u pozadinu. Previše se toga dogodilo. Vrlo dramatičan pokazatelj da je vojska odlučna ostati na vlasti je da je nedugo nakon državnog udara u srpnju 2013. protiv izabrane vlade Muslimanskog bratstva Mohameda Morsija, al-Sisi naslagao 25 dostupnih guvernerskih pozicija u provinciji sa 17 generala.
Iako je istina da je vojska obično radije ostajala iza pozornice tijekom prethodnih desetljeća političke represije, stavili su sve na stol kako bi smijenili Morsija. Oni neće riskirati da budu pozvani na odgovornost za svoja ubojita i kriminalna djela od strane vlade koja nije pod njihovom izravnom kontrolom.
Doista, vojska ima mnogo krvi na rukama, s čime bi se svaka istinski demokratska vlada sigurno složila.
Iako nije vjerojatno da bi vladajući dopustili da se politički jaz među njima previše proširi, ova očajna vremena zahtijevaju od aktivista da potraže i najmanju političku slabost u vladajućem sektoru koji može, uz sve veće ekonomske frustracije, stvoriti politički prostor za demokratske aktiviste da ponovno sigurno izađu na ulice.
Međutim, u ovom trenutku iu doglednoj budućnosti, nema sumnje da vojni režim ima čvrstu kontrolu.
Vojska učvršćuje kontrolu
Prema pravnim stručnjacima iz četiriju uglednih institucija s kojima je razgovarao britanski Guardian, Egipat donosi autoritarne zakone brzinom kojom nijedan režim nije premca u posljednjih 60 godina.
Na primjer, u studenom 2013. vlada je u biti izdala zabranu prosvjeda. Zakon zahtijeva policijsko odobrenje za sve prosvjede i policiji daje ovlast uskratiti odobrenje u interesu nacionalne sigurnosti.
Policijsko nasilje također je veliki problem.
U izvješću Human Rights Watcha iz lipnja 2014. navodi se da je doba puča nakon srpnja 2013. uključivalo "najgori incident masovnih nezakonitih ubojstava u novijoj povijesti Egipta" te da su "sudske vlasti izrekle smrtne kazne bez presedana, a sigurnosne snage izvršile masovna uhićenja i mučenja.”
Vladini dužnosnici priznaju 22,000 zatvorenika od puča, ali kritičari poput Salaha vjeruju da je stvarni broj dvostruko veći od ove brojke.
Što je još gore, moguće je da će zatvorenici ostati u zatvoru na neodređeno vrijeme bez suđenja jer je u rujnu 2013. ukinuta granica pritvora prije suđenja za one koji su optuženi za zločine kažnjive doživotnom kaznom – tehnički dopuštajući pritvorenicima da budu u trajnom pritvoru bez suđenja.
Zagovornici ljudskih prava također optužuju režim za raspirivanje pretjeranih strahova od terorizma Muslimanskog bratstva kako bi opravdao represivne zakone koji se zatim primjenjuju protiv svih oblika neslaganja.
Jasno je da postoji stroži policijski nadzor nad demokratskim aktivistima, skupinama za ljudska prava i novinarima. I, vrlo značajno, nekoliko tisuća radničkih prosvjeda na radilištima koji su se dogodili u svakoj od posljednjih nekoliko godina sada postaju sve više meta policijskih napada.
Politička represija povećava ekonomske privilegije
Već kontrolirajući oko jedne trećine gospodarstva, represija pruža najvišim vojnim časnicima dovoljno prilika da dodatno učvrste svoje ekonomske privilegije i djelovali su brzo i prilično jednostrano kako bi učinili upravo to, osobito zato što još uvijek nema pregleda, jer nisu zakazani parlamentarni izbori do ožujka 2015.
Na primjer, Zakon o natječajima izdan je u rujnu 2013. On dopušta vladinim ministrima da dodjeljuju ugovore tvrtkama bez javnog mišljenja. U mjesecima nakon dekreta, vojsci su dodijeljeni građevinski ugovori vrijedni oko milijardu dolara, od čega će dio nedvojbeno puniti džepove elitnih časnika.
Druga uredba izdana u travnju 2014. onemogućuje bilo kakve žalbe na ove ugovore koje je dodijelila vlada. Dakle, uz nasilno gušenje ljudskih prava, postoji obilje korupcije koja podsjeća na Mubarakove godine.
Ipak, Salah savjetuje svoje drugove kod kuće, "moramo ostati mirni, pričekati svoje vrijeme, biti sigurni i izbjegavati sukobe" sve dok sve lošija ekonomija i greške režima ne otvore politički prostor za aktiviste da se ponovno pozivaju na revolucionarne i demokratske težnje ljudi koji su tako hrabro stvarali povijest prije samo nekoliko godina.
U međuvremenu, dok golema nepopularnost svrgnute vlade Muslimanskog bratstva još uvijek tako duboko odjekuje i dok stalna medijska batina protiv terorizma povezanog s Muslimanskim bratstvom i dalje ostaje tako učinkovita, pozornost ljudi se odvraća od brutalnosti, krađe i pljačke koja se odvija. u njihovo ime.
Carl Finamore počeo je izvještavati iz Egipta u prvim satima nakon što je Mubarak pao 2011. Njegov posljednji posjet bio je 2013. On je izaslanik Machinist Local 1781 u Radničkom vijeću San Francisca, AFL-CIO. Do njega se može doći na [e-pošta zaštićena]
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije