Primjedbe* panelista Carla Finamorea na forumu Black Lives Matter 26. listopada 2015. koji je sponzorirao Radničko vijeće San Francisca, AFL-CIO.
*****
Američka radnička klasa najmoćnija je na svijetu, najproduktivnija je na svijetu i upravljamo najvećim i najprofitabilnijim gospodarstvom na svijetu.
Američke radnike također predstavljaju nacionalni sindikati koji imaju najviše resursa, najveće osoblje i najveće bankovne račune, veće od bilo kojeg drugog sindikata u svijetu.
Ipak, nema sumnje, američko je radništvo politički najslabije na svijetu među velikim gospodarstvima, uglavnom zato što smo i dalje tako nasilno podijeljeni.
Na primjer, nijedna napredna industrijska zemlja na planetu ne može se usporediti s našom krvavom evidencijom policijske represije protiv crnačke zajednice.
Godine 2011. šestero ljudi ubili su policajci u Australiji, dvoje u Engleskoj i Whalesu te šestero u Njemačkoj. U 2013. nijednu osobu nije ubila policija u Engleskoj ili Njemačkoj. Godine 2014. jednu su osobu ubili policajci u Engleskoj.
Usporedbe radi, britanske nezavisne novine, Guardian, je dokumentirao 940 policijskih ubojstava, i to u porastu, samo ove godine u SAD-u. I dvostruko je vjerojatnije da će nenaoružane crnce ubiti policija nego bijelce.
To je više nego dvostruka statistika FBI-a.
Naravno, ovo nameće pitanje, na koje mi koji tvrdimo o institucionalnom rasizmu lako možemo odgovoriti, zašto istraživačkim novinarima treba cijeli ocean da razotkriju naše krvoproliće umjesto američkih vladinih agencija ili domaćih medija.
U svakom slučaju, naša uglavnom podijeljena radnička klasa ne samo da dopušta veću policijsku represiju, već nas također oslabljuje tako temeljito da rezultira time da američki sindikati imaju znatno smanjen ukupni politički utjecaj.
Na primjer, američki sindikati pružaju najmanje socijalne koristi našoj klasi u usporedbi s drugim industrijskim zemljama gdje su radni ljudi ujedinjeniji i gdje uživaju neku proširenu verziju nacionalne zdravstvene skrbi, bolji pristup obrazovanju, produljeni porodiljni dopust, dulje godišnje odmore i ranije socijalne sigurnosti.
Za one koji vjeruju da bi sindikati trebali odustati od društvenog aktivizma i usko se ograničiti na kolektivno pregovaranje – predstavljanje članova na radnom mjestu i pregovaranje isključivo o plaćama i beneficijama – kažem ovo, ne funkcionira i nikada nije.
Čak iu plaćama i beneficijama mjerimo niskih 14th među prvih 20 zemalja svijeta.
U mjerenju gotovo svih društvenih i ekonomskih pokazatelja, bilježimo se ispod onih naših sestara i braće u Europi.
Zašto?
Gore spomenute suprotnosti nemaju nikakve veze s razlikama između različitih vladajućih skupina svake zemlje. Naprotiv, oni su uglavnom ista pohlepna i bezosjećajna skupina diljem svijeta.
U Europi pogledajte kako su engleski vladari tako okrutno dominirali nad Ircima i kako su Francuzi brutalizirali Alžirce, oba primjera stara samo nekoliko desetljeća. U novije vrijeme pogledajte kako europske zemlje trenutno djeluju kroz NATO kao ratni partneri SAD-a na Bliskom istoku.
Ne, objašnjenje razlika u životnim uvjetima između dvaju kontinenata ne leži na vrhu, nego na dnu gdje je radnička klasa bila ugrađena od rođenja s izrazito različitim političkim porukama.
Europski sindikati osnovani su u kasnim 1800-ima, u mnogim slučajevima od strane masovnih socijalističkih stranaka koje su prenosile koncept društvene solidarnosti i obrane društvenih i ekonomskih interesa cijele klase široko definirane – kao radnika na poslu i kao građana u zajednici.
Ovo političko opredjeljenje i kasnije jedinstvo u akciji rezultirali su značajnim društvenim postignućima koja sam ranije spomenuo.
Vrlo važno, ovaj “ujedinjeni zid društvene solidarnosti” ne samo da je dramatično obuzdao pohlepu korporativne elite izvlačeći ogromne ustupke, već je također dramatično obuzdao njihovu sposobnost da pokrenu policijsko nasilje protiv narodnih pokreta za reforme.
Ova enormno snažna društvena solidarnost je, bez sumnje, oslabljena u posljednjih 25 godina kako su sindikalni čelnici u Europi postali konzervativniji i kako je većinom bijela europska radnička klasa bila pred izazovom da prigrli obojene imigrante.
No, bez obzira na to, još uvijek postoji naslijeđe snage i učinkovitosti 20th stoljeća u Europi i ostaje kvalitativno superioran u odnosu na povijest i iskustvo uglavnom konzervativnih američkih sindikata koji su imali rasizam duboko ugrađen u svoje kasne 19.th stoljeća temeljne strukture.
Naravno, postoje vrlo časne iznimke u našoj povijesti rada, ali mi ovdje govorimo o dominantnom trendu američkih sindikata.
Rasizam je naša povijest
Godine 1902., nedugo nakon formiranja naših nacionalnih sindikata, povjesničar W.E.B. Du Bois je dokumentirao 43 nacionalna sindikata koji nisu imali crnačke članove s još 27 potpuno zabranjujući crnačke učenike.
Postalo je bolje s usponom CIO sindikalne federacije 1930-ih kada su se organizirale tvornice čelika i automobila, ali ovo iskustvo može zavarati.
Jasno je da bi organiziranje tvornica automobila i čelika bilo nemoguće bez uključivanja crnih radnika koji su, kada su isključeni iz sindikata, poslodavci vrlo uspješno iskorišteni kao kraste za razbijanje štrajkova.
To se dogodilo u masovnim razmjerima s desecima tisuća crnih i meksičkih radnika tijekom neuspjelog nacionalnog štrajka čelika 1919. godine.
Učeći iz ovog iskustva, sindikalni organizatori čeličane i automobilske industrije pozvali su 1930-ih crnačke radnike, po prvi put u povijesti, da se pridruže novim sindikatima automobilske i čeličane.
Ovo novostečeno jedinstvo rezultiralo je najvećim rastom i najuspješnijim sindikalnim kampanjama u našoj povijesti. Do 500,000. bilo je 1945 XNUMX crnih CIO članova.
Ali, s velikim razočaranjem, moram priznati da ovo apsolutno nije predstavljalo novu predanost naših sindikata građanskim pravima.
Na primjer, nakon spajanja dviju nacionalnih federacija u AFL-CIO 1955., moćnu centru koja je predstavljala oko 35 posto američkih radnika, nova federacija popustila je pred reakcionarnim McCarthyjevskim lovom na vještice i pritiscima Demokratske stranke-Dixiekrata, potpuno se povukavši pred CIO poslijeratno obećanje da će organizirati jug.
Tako je, nevjerojatno i tragično, u isto vrijeme dok su hrabri aktivisti za građanska prava riskirali svoje živote suočavajući se s Jimom Crowom, naša moćna i sada ujedinjena federacija sindikata udaljila se s bojnog polja.
Što je još gore, kasnije u 1960-ima, čak i veliki bivši CIO sindikat, United Steel Workers of America (USWA), zajedno sa samim vlasnicima U.S. Steela, uspješno su tužene od strane organizacija za građanska prava zbog provođenja sustavnog isključivanja crnaca iz napredovanja.
Ustanovljen je pravni lijek U.S. Steel Consent Decree koji provodi savezni sud s organizacijama za građanska prava koje osporavaju diskriminatorne korporativne i sindikalne prakse u drugim velikim industrijama.
Ne staje tu.
Tijekom tog istog razdoblja 1960-ih, u Detroitu, crnački automobilski radnici formirali su sindikalne klubove koji su iznosili vrlo vjerodostojne optužbe protiv, ponovno, bivšeg, militantnog CIO sindikata, United Auto Workers (UAW), za ignoriranje i toleriranje rasističke diskriminacije od strane automobila tvrtke.
Kako danas stoje, nema sumnje, napravljena su mnoga poboljšanja u zakonu o zapošljavanju i mnogi pomaci u tome kako sindikati iskreno brane prava svih članova na radnom mjestu.
Ali, što se tiče suvremene političke evidencije naših nacionalnih sindikata, u najmanju ruku, oni se mogu okarakterizirati ili kao izbjegavanje cijelog pitanja rasizma ili kao izbjegavanje bilo kakve stvarne uključenosti, rijetko idući dalje od pukih riječi na papiru.
Najznačajnije, povlačenje s bojnog polja se ponovilo neuspjehom čelnika AFL-CIO-a da se pojave u Fergusonu, MO nakon ubojstva Michaela Browna prošle godine.
Trebali smo hodati rame uz rame s opkoljenim crnim građanima te zajednice s našim zastavama i bataljunima članova i stručnog osoblja koji su mogli pružiti potrebnu logističku, tiskovnu i političku potporu inače politički izoliranim i osobno viktimiziranim crnim građanima tog grada.
Ovo je bio svjestan politički čin kukavičluka naših nacionalnih vođa koji su umjesto toga odlučili izdati zabrinute izjave za tisak.
Ujedinjeni za pravdu
Ne možemo nastaviti ignorirati duboke predrasude bijele radničke klase. Naše podjele mogu se razbiti samo novim političkim pristupima koji agresivno brane društvene i ekonomske interese crnačke zajednice i svih obojenih ljudi i žena.
To moraju biti naša načela hrabro izrečena, branjena i implementirana.
Neće biti lako preokrenuti cijelu prethodnu putanju rada unatrag. Ali to je jedino rješenje da okončamo našu političku izolaciju od većine radničke klase, obojenih ljudi i žena, i da postanemo živahan, rastući pokret kakav je nekoć bio CIO.
To uključuje rješavanje trajnog nasljeđa diskriminacije pri čemu više od polovice crnaca, latinoamerikanki i radnica zarađuje ispod 15 dolara na sat.
Dobar početak bio bi prihvaćanje milijuna radnika brze hrane s niskim plaćama, radnika Walmarta i radnika kućne njege, koji su bili meta ovog super-iskorištavanja od strane šefova,
Tek tada će naše nisko članstvo prestati tonuti prema dolje, čamiti na dnu zajedno s našim moralom i načelima.
*Nakon što me Vijeće pozvalo da govorim o kritično važnom Pokretu za živote crnaca, moj sastanak članstva lokalne lože Machinist 1781 glasao je za mene „da objasnim kako i zašto bi se laburisti trebali suprotstaviti rasizmu i diskriminaciji i zalagati se za socijalnu pravdu, pravednost i jednakost u zajednici, jednako kao i za naše članove na poslu.”
Ova tema provlačila se kroz moje komentare, ali ja sam isključivo odgovoran za samu prezentaciju.
Carl Finamore je bivši predsjednik (ret.) i sadašnji delegat Machinist Lodge 1781 u Radničkom vijeću San Francisca, AFL-CIO. Do njega se može doći na [e-pošta zaštićena]
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije
1 Komentar
, Carl
Izvrstan članak, ali…..nema h u Walesu kao zemlji, h samo u kitovima kao sisavcima.
Najbolje želje
John Andrews