Izvor: Intercept
Godine 2020 bio je jedan od najburnijih u modernoj američkoj istoriji. Da bi se događaji iz daljine smatrali destabilizujućim i transformativnim, moramo se vratiti na finansijsku krizu 2008. i napade 9. septembra 11. i napade antraksa iz 2001. godine, iako su ti sistemski šokovi, ma kako duboki bili, bili izolovani (jedna kriza nacionalne sigurnosti, druga finansijska kriza) i stoga ograničenijeg obima od višekrizne nestabilnosti koja sada oblikuje američku politiku i kulturu.
Od kraja Drugog svjetskog rata, jedini bliski konkurent današnjem trenutku su višestruki nemiri 1960-ih i ranih 1970-ih: serijska ubistva političkih vođa, masovna građanska prava i antiratni protesti, neprekidni neredi, bijes zbog gnusnog rata u Indokini i ostavku korupcionaškog predsjednika.
Ali ti događaji su se odvijali i nadograđivali jedan na drugom tokom jedne decenije. Suprotno tome, sadašnji spoj kriza, svaka od istorijskog značaja za sebe - globalna pandemija, ekonomsko i socijalno zatvaranje, masovna nezaposlenost, trajni protestni pokret koji izaziva sve veći nivo nasilja i nestabilnosti, i centralno fokusirani predsednički izbori o jednoj od političkih figura s najvećim podjelama koje SAD znaju, a koji je sadašnji predsjednik — dešavaju se istovremeno, nakon što su eksplodirali jedna na drugoj u roku od nekoliko mjeseci.
Ispod naslova koji su opravdano posvećeni ovim glavnim pričama iz 2020. kriju se vrlo zabrinjavajući podaci koji odražavaju intenziviranje patologija u američkoj populaciji - ne moralne ili alegorijske bolesti, već mentalne, emocionalne, psihološke i naučno dokazane bolesti. Mnogi ljudi koji su dovoljno sretni da su preživjeli ovu pandemiju sa netaknutim fizičkim zdravljem znaju anegdotski – iz promatranja drugih i sebe – da su ove političke i društvene krize iznjedrile emocionalne poteškoće i psihološke izazove.
Ali podaci su ipak zapanjujući, kako u pogledu dubine društvenih i mentalnih kriza koje pokazuju, tako iu pogledu njihove rasprostranjenosti. Možda najilustrativnija studija bila je ona koju su ranije ovog mjeseca objavili Centri za kontrolu i prevenciju bolesti, na osnovu opsežna anketa o mentalnom zdravlju Amerikanaca krajem juna.
Jedno pitanje koje su postavili istraživači bilo je da li je neko „ozbiljno razmišljao o samoubistvu u proteklih 30 dana“ – nije to letimično posmatrao kao trenutnu fantaziju niti razmišljao o tome ikada u životu, ali ozbiljno razmišljao o samoubistvu barem jednom u zadnjih 30 dana. Rezultati su zapanjujući.
Za Amerikance između 18 i 24 godine, 25.5 posto — nešto više 1 od svakih 4 mladi Amerikanci - rekli su da jesu. Za mnogo veću grupu Amerikanaca u dobi od 25 do 44 godine, postotak je bio nešto niži, ali i dalje izuzetno alarmantan: 16 posto. Ukupno 18.6 posto Hispanoamerikanaca i 15 posto Afroamerikanaca izjavilo je da su ozbiljno razmišljali o samoubistvu u posljednjih mjesec dana. Dve grupe sa najvećim procentom onih koji su odgovorili da: Amerikanci sa nižim stepenom srednje škole i neplaćeni negovatelji, od kojih obe imaju 30 odsto - ili skoro 1 od svake 3 - koji su odgovorili potvrdno. Punih 10 posto američke populacije općenito je ozbiljno razmišljalo o samoubistvu u mjesecu junu.
U iole zdravom društvu, onom koje pruža osnovne emocionalne potrebe svojoj populaciji, samoubistvo i ozbiljne suicidalne ideje su rijetki događaji. To je anatema za najosnovniji ljudski instinkt: volju za životom. Društvo u kojem tako veliki dio stanovništva to ozbiljno razmatra kao opciju je ono koje je sve samo ne zdravo, ono koje očigledno ne uspijeva svojim građanima obezbijediti osnovne potrepštine za ispunjen život.
Alarmantni podaci CDC-a sežu daleko od ozbiljnih samoubilačkih želja. Također je utvrđeno da je „40.9% ispitanika prijavilo najmanje jedno štetno mentalno ili bihevioralno zdravstveno stanje, uključujući simptome anksioznog poremećaja ili depresivnog poremećaja (30.9%), simptome poremećaja povezanog sa traumom i stresorom (TSRD) povezano s pandemijom (26.3%) i započeli ili povećali upotrebu supstanci kako bi se nosili sa stresom ili emocijama povezanim s COVID-19 (13.3%).” Za najmlađi dio odrasle populacije, starosti 18-24 godine, značajno više od polovine (62.9 posto) prijavilo je da pate od depresivnih ili anksioznih poremećaja.
To mentalno zdravlje bi stradalo materijalno usred pandemije - one koja zahtijeva izolaciju od zajednice i posla, karantina, ekonomska zatvaranja i strah od bolesti i smrti - nije iznenađujuće. U aprilu, kako su realnost izolacije i karantina postajala sve očiglednija u SAD-u, posvetili smo epizodu AŽURIRANJA SISTEMA raspravi sa stručnjacima za mentalno zdravlje Andrewom Solomonom i Johannom Harijem, oboje su opisani kako će „traume ove pandemije — rasplet našeg načina života koliko god dugo trajao, prisilno gledanje na sve druge ljude kao na prijetnje, a posebno na trajnu izolaciju i socijalno distanciranje“ — pogoršati gotovo svaku društvenu patologiju, uključujući i onu mentalno zdravlje.
Ali ono što ove trendove čini još više uznemirujućim je to što su dugo prethodili dolasku krize s korona virusom, a da i ne govorimo o ekonomskoj katastrofi koja je za sobom ostavila i socijalnim nemirima zbog ovogodišnjeg protestnog pokreta. Zaista, barem od finansijske krize iz 2008. godine, kada su prvo Bushova administracija, a zatim Obamina administracija djelovale kako bi zaštitile interese tajkuna koji su je izazvali, dok su dopuštali svima ostalima da se koprcaju u dugovima i ovrhama, pokazatelji kolektivnog mentalnog zdravlja u SAD treperi crveno.
2018. NBC News, koristeći studije zdravstvenog osiguranja, prijavio da “Velika depresija je u porastu među Amerikancima iz svih starosnih grupa, ali najbrže raste među tinejdžerima i mladim odraslim osobama.” Američko psihološko udruženje 2019 objavio studiju dokumentirajući povećanje od 30 posto “stope smrti od samoubistva u Sjedinjenim Državama između 2000. i 2016. godine, sa 10.4 na 13.5 na 100,000 ljudi” i povećanje od 50 posto “samoubistava među djevojkama i ženama između 2000. i 2016. godine”. U njemu je navedeno: “Samoubistvo je bilo 10. vodeći uzrok smrti u Sjedinjenim Državama 2016. godine. Bio je to drugi vodeći uzrok smrti među ljudima u dobi od 10 do 34 godine i četvrti vodeći uzrok među ljudima od 35 do 54 godine.”
U martu 2020. Atul Gawande iz New Yorkera objavio istraživanje podataka od dvoje ekonomista s Princetona, Anne Case i Angusa Deatona, pod naslovom: “Zašto Amerikanci umiru od očaja: nepravednost naše ekonomije, tvrde dva ekonomista, može se mjeriti ne samo u dolarima već i u smrtima.” Višedecenijska ekonomska stagnacija Amerikanaca, preokret američkog sna i šokantno visoka masovna nezaposlenost koju je dovela pandemija očito su značajni razlozi zašto se ove patologije sada ubrzano pogoršavaju.
Uočavanje ovih trendova je neophodno, ali nije dovoljno za razumevanje njihove širine i uticaja. Zašto se gotovo svaki pokazatelj mentalnih i duhovnih bolesti – samoubistvo, depresija, anksiozni poremećaji, ovisnost i alkoholizam – značajno, brzo povećava u najbogatijoj zemlji na svijetu, ispunjenoj naprednim tehnologijama i barem pretvaranjem liberalne demokratije?
Jedan odgovor dala je dr. Laurel Williams, šefica psihijatrije u Teksaškoj dječjoj bolnici, za NBC kada je razgovarala o porastu depresije: „Nedostaje zajednice. Postoji količina vremena koju provodimo pred ekranima, a ne pred drugim ljudima. Ako nemate zajednicu do koje možete doći, onda vaše beznađe nema kuda otići.”
Taj odgovor je sličan onome koji nudi briljantan knjiga o depresiji i modernim zapadnim društvima autora Johanna Harija, “Izgubljene veze”, zajedno sa njegovim virusni TED razgovor na istu temu: naime, upravo atributi koji definiraju moderna zapadna društva su savršeno stvorena da liše ljude njihovih najhitnijih emocionalnih potreba (knjiga Harija o ovisnosti, “Chasing the Scream” i još viralniji TED Talk o tome, zvuči slična tema o tome zašto se Amerikanci u zastrašujuće velikom broju okreću ozbiljnim problemima zloupotrebe supstanci).
Mnogo pažnje posvećeno je žaljenju na toksičnost našeg diskursa, mržnju vođenu polarizaciju naše politike i fragmentaciju naše kulture. Ali teško je zamisliti bilo koji drugi ishod u društvu koje proizvodi toliko psihološke i emocionalne patologije uskraćujući svojim članovima stvari koje su im najpotrebnije da žive ispunjene živote.
Današnje AŽURIRANJE SISTEMA na YouTube kanalu The Intercepta posvećen je istraživanju ovog rasplitanja društvenog tkiva: ne samo podaci koji pokazuju da se to događa, već i koji su uzroci i kakve bi posljedice mogle biti za našu politiku, našu kulturu, naše društvo općenito. I odgovori na pitanje koje je sve ovo potaknulo — gdje je izlazna rampa da spriječi da se ovi trendovi još više pogoršaju? — koliko su neuhvatljivi koliko i vitalni.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati