Izvor: Glenn Greenwald
Prvi put sam pisao o WikiLeaksu se vratio početkom 2010, kada je grupa još uvijek bila uglavnom nepoznata. Ono što je privuklo moju pažnju je mala article in The New York Times koji je počeo ovako:
Na listu neprijatelja koji ugrožavaju sigurnost Sjedinjenih Država, dodao je Pentagon WikiLeaks.org, mali online izvor informacija i dokumenata koje bi vlade i korporacije širom svijeta radije čuvale u tajnosti.
The NYT objasnio je da je Pentagon pripremio tajni plan iz 2008. u kojem su planirali kako da unište WikiLeaks, uključujući i namjerno otkrivanje lažnih dokumenata u nadi da će grupa objaviti lažne i zauvijek uništiti njihov kredibilitet - podla šema koja je ironično procurila WikiLeaksu, koji je odmah objavila dokument na svojoj web stranici.
Svaka grupa koju američka bezbednosna država uvrsti na svoju „listu neprijatelja” na osnovu objavljivanja svojih tajni je ona koja će privući moje interesovanje, a verovatno i podršku. Kao rezultat toga - mjesecima prije nego što su dospjeli u međunarodne naslove objavljivanjem ratnih dnevnika za Irak i Afganistan i diplomatskih depeša State Departmenta Hillary Clinton - odmah sam istražio sve što sam mogao o osnivanju i misiji grupe; intervjuisao njenog osnivača Džulijana Asanža; i pozvao čitaoce da pomognu u podršci novonastaloj grupi, zaključujući da su „jedan od posljednjih puteva za otkrivanje vladinih i drugih elitnih tajni zviždači i organizacije koje im to omogućavaju. WikiLeaks je jedna od najefikasnijih svjetskih takvih grupa i stoga ne čudi da su pod takvim stalnim napadima.”
Razlog mog zaključka je da je WikiLeaks godinama razotkrivao inkriminirajuće tajne korumpiranih centara moći. Tehnologija koju su oni uveli – omogućavajući izvorima da im procure gomila dokumenata, a da niko, uključujući i sam WikiLeaks, ne zna identitet izvora – bila je velika inovacija u omogućavanju veće transparentnosti za najmoćnije svjetske frakcije.
Ali to je bio jedan dokument WikiLeaksa koji mi je isprva posebno privukao pažnju: povjerljivi CIA “Memorandum o crvenim ćelijama” iz 2010., nazvan po veoma tajna jedinica koju je stvorio Bush/Cheney direktor CIA-e George Tenet nakon napada 9. septembra.
Ono što je ovaj dokument učinilo tako fascinantnim, toliko otkrivajućim, jeste rasprava CIA-e o tome kako manipulirati javnim mnijenjem kako bi se osiguralo da ono ostane barem tolerantno ako ne podržava Beskonačni rat i, konkretno, vitalnu ulogu koju je predsjednik Obama imao za CIA-u u pakovanju i prodaji Ratovi SAD širom sveta. U ovoj povjerljivoj analizi, saznajemo mnogo o tome kako „vojnoindustrijski kompleks“, također poznat kao „Blob“ ili „Deep State“, razloge; kako Agencija iskorištava humanitarne impulse kako bi osigurala nastavak svojih ratova; i koja je prava funkcija predsjednika SAD-a kada je u pitanju vanjska politika.
Ono što je podstaklo memorandum bio je rastući strah CIA-e da se stanovništvo zapadne Evrope ubrzano okreće protiv rata protiv terorizma općenito, a posebno protiv rata u Afganistanu - što je dokazano padom holandske vlade velikim dijelom vođen bijesom biračkog tijela zbog umiješanosti u Afganistan. CIA je očajnički pokušavala da smisli kako da zaustavi plimu antiratnog raspoloženja koja je rasla širom tog regiona, posebno da zaštiti Francusku i Nemačku od toga, manipulišući javnim mnjenjem.
Agencija je zaključila: njena najbolja i jedina prednost za to je predsjednik Obama i njegova popularnost u zapadnoevropskim gradovima.
Pretpostavka memoranduma CIA-e bila je da stanovništvo NATO zemalja koje su učestvovale u ratu u Avganistanu nije podržalo taj rat. Ono na šta su se te savezničke vlade i CIA oslanjale — kao što je navedeno u gornjem naslovu — je ono što je agencija nazvala „javnom apatijom“: što znači da je rat „nizak javni značaj omogućio francuskim i njemačkim liderima da zanemare narodnu opoziciju i da stalno povećavaju svoje trupe Međunarodnim sigurnosnim snagama za pomoć (ISAF)”.
Drugim riječima, sve dok je javnost bila dovoljno nepažljiva, njihovi demokratski lideri su bili slobodni da ignorišu njihove želje i ostanu da se bore u ratu kojem su se građani te zemlje protivili. Ali ono što je CIA-u najviše zabrinjavalo bilo je to što će se uzavrela nesklonost prema ratu u Zapadnoj Evropi pretvoriti u aktivnu, koncentrisanu opoziciju — kao što se upravo dogodilo u Holandiji — što će dovesti do najgoreg od svih ishoda: da se vlade koje se bore sa SAD u Afganistanu za blizu decenija bi zapravo morala ispoštovati uvjerenja svojih građana da rat nije vrijedan toga, i povući se, ostavljajući SAD da same snose teret:
Šta god da se desi, jedina stvar koju CIA ne može da ne toleriše jeste da lideri savezničkih zemalja „slušaju glasače“ (zato je CIA dugo više volela da njenim „partnerskim“ zemljama vlada tiranija: nema potrebe da se uvažava dosadno javno mnjenje) . Ali čak iu zapadnim demokratijama, sve dok stanovništvo ostaje dovoljno nepažljivo, rezonovala je CIA, tada bi se njihova antiratna osjećanja mogla bezbedno zanemariti.
Problem je 2010. godine bio u tome što je u zapadnoj Evropi postojala sve veća svijest o tome koliko je rat u Afganistanu bio anatema za njihove vrijednosti, koliko su rasipni bili potrošeni resursi i koliko malo toga ima veze s kvalitetom njihovih života. Taj problem javnog mnjenja - ili, moglo bi se reći, smetnja demokratije - bio je mjesto gdje je, kao i obično, ušla CIA.
Da riješim problem Zbog rastućeg antiratnog raspoloženja u zapadnoj Evropi, agencija je osmislila dva primarna rješenja: 1) iskoristiti položaj afganistanskih žena kako bi povukla živce Nijemaca i Francuskinja i pokušala ih uvjeriti - posebno Evropljanke - da rat u Afganistanu bio je zaista neka vrsta humanitarnog projekta za pomoć ljudima, a ne geostrateški napor da se kontroliše region i njegovi resursi; i 2) iskoristiti popularnost predsjednika Obame među Evropljanima, sada dobitnika Nobelove nagrade za mir, da stavi lijepo, sofisticirano, kosmopolitsko lice u rat umjesto tvrdoglavog evangelističkog teksaškog razmetanja koje je predstavljao George W. Bush.
Ali ništa od ovoga ne bi funkcionisalo, prema procjeni CIA-e, da nije imao predsjednika koji bi mogao efektivno iskoristiti svoju popularnost u inostranstvu da proda rat ne kao varvarski čin beskrajne agresije, već kao humanitarni gest koji je - kao i sam predsjednik - bio dobronamjeran , plemenita i ljubazna. Kao rezultat njihovih pozitivnih stavova o Obami, zaključila je agencija, Francuzi i Nijemci ne samo da bi "bili prijemčivi na [Obaminu] direktnu potvrdu njihovog značaja za misiju [Afganistana]" - to bi bilo pozitivno pojačanje - već bi također budi “osjetljiv na [njegove] direktne izraze razočaranja u saveznike koji ne pomažu.”
Drugim riječima, Obama je bio poput ljubaznog, ali pravednog oca u čiju ste plemenitost vjerovali čak i kada je u pitanju bombardovanje sela i pucanje u školska dvorišta, i čije je moralno razočarenje (ne ispunjavate svoje obaveze saveznika) željeli ste izbjeći. Podaci anketa su tako pokazali da kada su Evropljani podsjetili da Obama podržava rat u Afganistanu, podrška je značajno porasla:
Teško je precijeniti koliko je ovaj dokument otkrivajući. Samo nekoliko mjeseci prije nego što je CIA objavila Obaminu jedinstvenu sposobnost da proda rat i osigura njegov nastavak, Komitet za Nobelovu nagradu za mir dodijelio je Obami najveću čast za kako se to zvalo „njegove izuzetne napore da ojača međunarodnu diplomatiju i saradnju među narodima“, dodajući: „Norveški Nobelov komitet već 108 godina pokušava da stimuliše upravo tu međunarodnu politiku i one stavove za koje je Obama sada vodeći svetski glasnogovornik“.
Ipak, CIA je, kao što to često čini, znala skrivenu istinu: da je Obamina najvažnija vrijednost u uljepšavanje, marketing i produžavanje ratova, ne završavajući ih. Videli su ga onakvim kakvim američki predsednici zaista jesu: instrumentima za stvaranje brenda i imidža o ulozi SAD u svetu koji se može efikasno prodavati i domaćem stanovništvu u SAD, a zatim i na globalnoj sceni, a posebno da se pretvara da je beskrajno varvarski ratovi u SAD-u su zaista humanitarni projekti dobronamjerno osmišljeni da pomognu ljudima - izgovor kojim se opravdava svaki rat od strane svake zemlje u istoriji.
Mnogi su se pitali zašto bi se CIA tako oštro protivila kandidaturi Donalda Trampa, a potom i njegovom predsednikovanju. Iako je doveo u pitanje mnoge od njihovih najcjenjenijih pobožnosti - od ratova za promjenu režima kao što su u Siriji do tekuće održivosti NATO-a nakon pada Sovjetskog Saveza - i oštro je kritizirao njihove obavještajne neuspjehe (što je potaknulo Upozorenje Chucka Schumera prije inauguracije da će mu se osvetiti za to), nije kao da je Tramp neka vrsta predsednika mira. On ispunio svoje predizborno obećanje eskalirati bombardovanje kampanje u ime borbe protiv terorizma sa manje ograničenja nego ranije.
Ali jedan od glavnih razloga za prezir koji gaje prema Trumpu među sigurnosnim državnim operativcima bila je njegova nesposobnost i nespremnost da uljepša varvarske akcije SAD-a i da se pretvara da su SAD nešto drugo nego što jesu. Prisjetimo se bijesa i bijesa izazvanog 2017. godine kada je na pitanje Fox NewsBill O’Reilly o Putinovoj upotrebi nasilja nad novinarima i drugima, Tramp je odgovorio: “Ima mnogo ubica. Mislite da je naša zemlja tako nevina?”
Gnjev zbog tog komentara očito nije bio vođen nikakvim sumnjama u istinitost Trumpove izjave. Nijedna razumna osoba to ne bi prepoznala kao bilo šta drugo osim istinite. Ljutnja je nastala zbog činjenice da predsjednici ne bi trebali reci istinu o SAD-u i onome što rade u svijetu (baš kao što se predsjednici treba pretvarati da mrze despote čak i dok ih podržavaju na svaki mogući način). Kako se vidi u dopisu CIA-e iz 2010., korisni predsjednici su oni, poput Obame, vješti u obmanjivanju svijeta i propagandi da američku agresiju vide kao benignu, kako bi čak i demokratski izabranim liderima omogućili da djeluju u suprotnosti s javnim mnijenjem kada to odgovara SAD-u. interesovanja.
Kao ja napisao u 2017 kada su spoljnopolitička zajednica i klasa stručnjaka glumili bijes zbog Trumpovog zagrljaja egipatskog diktatora Abdela Fataha el-Sisija, kao da je podrška tiraniji bila kršenje američkih vrijednosti, a ne osnovni element američke politike nakon Drugog svjetskog rata:
Ono što Trump postiže otvaranjem vrata Bijele kuće Sisi nije uvođenje nove politike, već pojašnjavanje i rasvjetljavanje vrlo stare. Ovaj Trampov efekat - otkrivajući svu svoju golu ružnoću ono što DC maveni vole da skrivaju - vidljiv je u mnogim drugim područjima....
To je razlog zašto mnogi u Washingtonu - koji nikada nisu sreli pro-Američku osobu. diktator kojeg nisu hteli da naoružaju i finansiraju - toliko su uznemireni zbog svega ovoga. Sisi nije neko koga pozovete u svoju kuću na večeru; on je neko kome u tajnosti šalješ novac i oružje nakon što držiš svoje lepe govore ispred američkih zastava o ljudskim pravima i slobodi. Ono što Trump krši nisu nikakvi vašingtonski principi ili etika, već propagandna taktika Washingtona.
Nije samo Trump razbjesnio moćne američke glumce otkrivanjem pravog lica SAD-a svijetu. To je također učinio Julian Assange, osnivajući organizaciju koja je objavila dokumente poput ovog koji su otkrili tako vitalne istine.
Zbog tog razotkrivanja, CIA je nemilosrdno napadala Trumpa počevši od prije nego što je čak i izabran, a iz istog razloga, Assange sjedi u britanskom zatvoru pod optužbom za špijunažu američkog Ministarstva pravde. Malo što više razbjesni američku spoljnopolitičku elitu od onih koji, nesvjesno ili na drugi način, svijetu pokazuju pravo lice američke sigurnosne države.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati
1 komentar
Nevjerovatno. Nažalost, ovdje se ništa neće promijeniti sa Bajdenovom novom ekipom.