Lako je zauzeti pozu cinizma kada razmišljate o neizbježnoj (i strašno neizbježnoj) predsjedničkoj kampanji Hillary Clinton. Kao sumorno bezdušna, bez principa, gladna moći veteranka DC-jeve igre prijestolja, ona je otprilike banalna od američkog političara koliko je to moguće. Jedan od rijetkih jedinstvenih aspekata za nju, možda i jedini, jeste kako će se istinski inspirativna rodna prekretnica njenog izbora (po uzoru na Obamu) iskoristiti da zamagli njenu primarnu ulogu čuvara statusa quo.
Da je ona korisnica dinastičkog nasljeđivanja – koja bi vrlo lako mogla biti suprotstavljena sljedećem nasljedniku iz kraljevska dinastija Bush (ovaj, ne još ovaj) – čini još primamljivijim posmatrati #HillaryTime ravnomjerno raspoređenom mješavinom dosade i prezira. The desetine miliona dolara Clintonovi imaju zajednički “zaradili” svoju političku slavu – većina toga govori o samim globalistima, industrijskim grupama, hedž fondovima i drugim prilozima s Wall Streeta koji bi imali među najvećim udjelom u njenom predsjedništvu – čine spektakl mnogo depresivnijim (vjerovatni kandidat je na slici iznad s izvršnim direktorom Goldman Sachsa Lloyd Blankfein na događaju u septembru).
Ali ne treba biti tako umoran. Postoji istinsko i intenzivno uzbuđenje zbog mogućnosti (još jednog) Clintonovog predsjednika. Mnoge značajne američke frakcije smatraju njeno uzdizanje u Ovalni ured priliku za podmlađivanje, kao poticajni simbol nade i promjene, kao sredstvo za vitalni napredak politike. Te sve više inspirirane frakcije uključuju:
Vol Strit
Politico Magazine, 11. novembar 2014. (“Zašto Wall Street voli Hillary”):
Dolje na Wall Streetu ne vjeruju (Klintonovoj populističkoj retorici) ni na minut. Iako finansijska industrija zaista mrzi Warrena, veliki bankari vole Clintonovu, i u velikoj mjeri jako žele da ona bude predsjednica. Mnogi od bogatih i moćnih u finansijskoj industriji – među njima, izvršni direktor Goldman Sachsa Lloyd Blankfein, izvršni direktor Morgan Stanleyja James Gorman, Tom Nides, moćni potpredsjednik Morgan Stanleya, i čelnici JPMorganChasea i Bank of America – smatraju Clintona pragmatičan rešavač problema koji nije sklon populističkoj retorici. Za njih, ona je neko ko shvata da svi imamo koristi ako Wall Street i američki biznis napreduju. Šta je sa njenim napadima na vatrenu retoriku? Oni to brzo odbacuju kao političke manevre. Niko od njih ne misli da ona zaista misli na svoj populizam.
Iako Hillary Clinton nije dala zvaničnu najavu svoje kandidature, na Wall Streetu je konsenzus da se ona kandiduje - i da trči - i da njena nacionalna organizacija brzo dolazi na mjesto iza kulisa. Sve je to čini privlačnom. Wall Street, iznad svega, voli pobjednika, posebno onog za kojeg nije vjerovatno da će se previše radikalno petljati u svoj ogromni lonac novca.
Prema širokom spektru bankara i menadžera hedž fondova sa kojima sam razgovarao za ovaj članak, Clintonova čvrsta podrška na Wall Streetu nije ništa što se može izbaciti na osnovu nekoliko naizgled neobičnih komentara u Bostonu sračunatih da zaštiti njen levi bok. (Za zapisnik, brzo ih je otpratila nazad, Govoreći ona je “kratko ruku” imala svoje komentare o neuspjesima ekonomije protočne ekonomije sugerirajući, apsurdno, da korporacije ne otvaraju radna mjesta.) “Mislim da su ljudi veoma uzbuđeni zbog Hillary,” kaže jedan profesionalac za ulaganja s Wall Streeta s bliskim veze sa Vašingtonom. “Većina ljudi u New Yorku sa strane finansija smatra je vrlo pragmatičnom. Mislim da imaju povjerenja da ona razumije kako stvari funkcionišu i da nije populista.”
Izraelski lobi
Ukoliko ona postane predsjednica, na jednom nivou, bolje veze s Izraelom su praktično zagarantovane. . . . Ne zaboravimo da su se Clintonovi bavili i Bibijem kao premijerom. Nikad nije bilo lako. Ali jasno je da je to bilo mnogo produktivnije od onoga što sada vidimo. . . . Pojednostavljeno rečeno, kao konvencionalniji političar, Hillary je dobra prema Izraelu i odnosi se prema zemlji na način na koji ovaj predsjednik nema. . . . Hillary je iz druge generacije i funkcionirala je u političkom svijetu u kojem je biti dobar prema Izraelu i obavezan i pametan.
Da budemo jasni. Kada je Izrael u pitanju, ne postoji Bill Clinton 2.0. Bivši predsjednik je vjerovatno jedinstven među predsjednicima po dubini osjećaja prema Izraelu i njegovoj spremnosti da ostavi po strani vlastite frustracije određenim aspektima izraelskog ponašanja, kao što su naselja. Ali ovaj smještaj se odnosi i na Hillary. I Bill i Hilari su toliko oduševljeni idejom Izraela i njegovom jedinstvenom istorijom da su skloni određivanju realnosti ponašanja Izraela, kao što je nastavak izgradnje naselja.
Intervencionisti (tj. ratni fanatici)
Ali dokaz A za ono što Robert Kagan opisuje kao svoj "mainstream" pogled na američke snage je njegov odnos sa bivša državna sekretarka Hillary Rodham Clinton, koja ostaje posuda u koju mnogi intervencionisti ulijevaju svoje nade.
Gospodin Kagan je istakao da je nedavno prisustvovao večeri eksperata za vanjsku politiku na kojoj je gospođa Clinton bila počasni gost, te da je služio u njenoj dvostranačkoj grupi spoljnopolitičkih teških napadača u State Departmentu, gdje je supruga je radila kao njen portparol.
„Osjećam se ugodno s njom kada je u pitanju vanjska politika“, rekao je Kagan, dodajući da bi sljedeći korak nakon Obaminog realističnijeg pristupa „teoretski mogao biti ono što Hillary donese na stol“ ako bude izabran za predsjednika. “Ako ona vodi politiku za koju mislimo da će ona voditi,” dodao je, “to je nešto što bi se moglo nazvati neokon, ali jasno je da njeni pristalice to neće tako nazvati; oni će to nazvati drugačije. "
Old school neocons
Nakon skoro decenije u političkoj divljini, neokonzervativni pokret se vratio. . . . Čak i dok kažnjavaju gospodina Obamu, neokonzervativci možda pripremaju drskiji podvig: svrstavaju se s Hillary Rodham Clinton i njenom predsjedničkom kampanjom u nastajanju, u pokušaju da se vrati na mjesto pokretača američke vanjske politike. . . .
Drugi neokonzervativci su slijedili pažljivi centrizam [Roberta] Kagana i poštovanje prema gospođi Clinton. Max Boot, viši saradnik u Vijeću za vanjske odnose, zabeleženo u The New Republic ove godine da je “jasno da je u administrativnim vijećima bila principijelan glas za čvrst stav o kontroverznim pitanjima, bilo da podržava afganistanski nalet ili intervenciju u Libiji”.
A stvar je u tome da ovi neokonzervatori imaju poentu. Gđa Klinton je glasala za rat u Iraku; podržavao slanje oružja sirijskim pobunjenicima; uporedio ruskog predsednika Vladimira V. Putina sa Adolfom Hitlerom; svim srcem podržava Izrael; i naglašava važnost promoviranja demokratije.
Lako je zamisliti da gospođa Klinton pravi mesta neokonzervativcima u svojoj administraciji. Niko je nije mogao optužiti da je slaba u pogledu nacionalne sigurnosti s takvima kao što je Robert Kagan u njemu. . . . Dakle, daleko od kraja, odiseja neokona će se nastaviti. Godine 1972. Robert L. Bartley, urednik uredničke stranice The Wall Street Journala i čovjek koji se zalagao za rane neokonzervatorske stalke, lukavo je dijagnosticirao da pokret predstavlja “nešto poput swing grupe između dvije glavne stranke”. Uprkos partizanskim bitkama ranih 2000-ih, nevjerovatno je koliko se malo toga promijenilo.
Pa uzmite to, cinici. Postoje džepovi živog političkog uzbuđenja u zemlji zbog predsjedništva Hillary Clinton. Plakati se prave, dugmad se dodaju, provjere se pripremaju, sastanci se priželjkuju. Zajednički, saveznički, sinergijski konstituenti plutokratije i beskrajnog rata imaju svog voljenog kandidata. I zaista je prilično teško tvrditi da su njihovo uzbuđenje i naklonost neopravdani.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati