Izvor: Analiza
Očigledno, naši obavještajci u ovoj godini, početkom ove godine, rekli su nam da su Kinezi bili zabrinuti da bi predsjednik Trump, u pokušaju da nasrne i izbaci iz kolosijeka proces koji će ga ukloniti s položaja nakon izbora, da bi on možda htio stvoriti rat kao smetnju. Nismo čuli, a sumnjam da je to slučaj, da su Kinezi bili zabrinuti da će predsjednik Trump, u prvom trenutku, pokrenuti nuklearni napad. Nismo to čuli. Mislim da je dvojbeno da su povjerovali u to, i dvojbeno je da bi se to dogodilo, pogotovo sveobuhvatni nuklearni napad.
Ono što smo čuli je da su Kinezi bili zabrinuti i da su o tome razgovarali s generalom [Markom] Milleyem, da će on poduzeti neku vojnu akciju koja će rezultirati oružanim sukobom, koji bi mogao eskalirati u sveopći rat, i da je u Milleyjevim očima, bio je zabrinut da bi akcija koje su se bojali mogla biti dovoljno ozbiljna da bi je htjeli spriječiti, u nekom slučaju.
Dopustite mi da vam na pamet dam primjer toga. Ako je predsjednik najavio da smo se u našoj predanosti obrani Tajvana planirali vratiti u Tajvan s vojnom bazom, bazom marinaca, ili borbenim pilotima, ili bilo čime što je dio toga, to bi vrlo lako moglo potaknuti preventivni napad, a ne nuklearni napad, naravno, ali napad koji bi isključio mogućnost da Tajvan ponovno postane baza. A to bi bio napad koji bi vjerojatno uključivao američke žrtve, a koji bi očito mogao brzo eskalirati.
E sad, Milley je zabrinutost Kineza shvatio ozbiljno, i to kao nešto što nije neurotično, ludo, i to se ne može odagnati nikakvim uvjeravanjem, već kao nešto što se temelji na nedavnim događajima i njihovom iščitavanju situacije što se može smiriti njegovim uvjeravanjem. Njegovo je uvjeravanje bilo da predsjednik ne može poduzeti nikakvu akciju, mislim, bez sudjelovanja načelnika Združenog stožera i drugih pripadnika vojske. A implikacija je bila da će imati umirujući učinak; ne bi dopustili da se nešto učini naglo.
Sada, kao što su brojni kritičari istaknuli, au ovom slučaju, s pravom, bio je, utoliko što je implicirao da bi mogao spriječiti predsjednika u tome. Predviđao je protuustavno i nezakonito djelovanje sebe ili drugih. Prema Ustavu, nijedna vojna osoba, uključujući i nijednog ministra obrane, ne može poništiti odluku vrhovnog zapovjednika; da obrana Sjedinjenih Država, nacionalna sigurnost Sjedinjenih Država, zahtijeva posebnu vrstu vojne akcije.
Predsjednik ima ovlasti za to. Ustavno do sada, to uključuje nuklearno oružje. Neki su ljudi istaknuli, kada su utemeljitelji stavili objavu rata isključivo u ruke Kongresa, prije više od 200 godina, nisu predvidjeli nuklearno oružje. Ipak, Ustav ostaje takav. Predsjednik sa svoje strane može odbiti napad ili može odlučiti što će vojno učiniti.
Milley nam zapravo govori da je izašlo preko Woodwarda i drugih. Mislim da je bio spreman ići protiv toga i zaštititi naciju od sulude ili apsolutno opasne akcije svog vrhovnog zapovjednika. Bila bi to neposlušnost. A to je bio slučaj koji je zahtijevao neposlušnost. Mogao bi ga, naravno, smjesta dobiti otkaz i na njegovo mjesto postaviti nekoga tko će poštovati Ustav i provoditi ga. Možemo zamisliti tu osobu, zauzvrat, kako odbija i ima neku vrstu efekta masakra subotom navečer. Ali činjenica je da predsjednik ima tu sposobnost.
Konkretno, međutim, ono što Milley nije rekao jest da je rekao generalu Liju [Zuochengu] ili Kinezima da će to spriječiti, jednostavno da će sudjelovati u odluci. To baš i nije potrebno. Ali to ne znači da on to, na kraju, ne bi proveo ili da njegov nasljednik to ne bi proveo.
Drugim riječima, on je ovo vidio kao izuzetno opasnu situaciju, a kroz to smo već prošli. Bila je to doista opasna situacija. Kao što se Li brinuo, Kinezi i ostali, da, mogao se dogoditi lanac događaja koji bi, prema trenutnom planiranju i trenutnim obvezama, rezultirao katastrofalnim nuklearnim ratom između SAD-a i Kine, koji je mogao biti kratkog spoja na jednoj ili drugoj razini uz povlačenje jedne ili druge strane. A iskustvo pokazuje da bi to moglo biti moguće, ali ne i da je zajamčeno da ćemo imati proces eskalacije.
Zapravo smo već bili ovdje na najopasniji način. Većina Amerikanaca zamišlja, čak i povjesničari, kada pišu o tome, da je jedino vrijeme kada je svijet bio u stvarno ozbiljnoj neposrednoj opasnosti od sveopćeg nuklearnog rata bila posljednja faza Kubanske raketne krize. Dugo to nisu znali. Kad su saznali koliko su podređeni bili blizu napada na podmornice, zrakoplove, pritom jedni drugima, kažu da smo doista bili blizu nuklearnog rata. I to misle kao jedini put. To definitivno nije istina.
Prije svega, tada je vršitelj dužnosti državnog tajnika Christian Herter vjerovao da je kriza u Tajvanu 1958.-59. bila prva nuklearna kriza i usporediva s onom kasnijom, Kubanskom raketnom krizom. To je s njegove točke gledišta. SAD su mislile da su tako blizu, a ipak su išle naprijed. Gledajući unatrag, znamo da to i nije bilo toliko opasno jer Kina i Rusija nisu imale namjeru dopustiti da to dogura tako daleko, ali mi to nismo znali. I tako smo poduzimali akcije za koje su naši vođe mislili da bi mogle dovesti do nuklearnog rata.
Ali 1983., rekao bih da smo bili najbliže - čak bliže od kubanske raketne krize - potpunom nuklearnom ratu. I vrlo malo Amerikanaca je toga svjesno, iako sada postoji nekoliko knjiga o toj temi koje to detaljno obrađuju, ratni strah ili uzbuna iz 1983. godine. Mogao bih provesti mnogo vremena ulazeći u opasnosti toga; iznimno je relevantno povijesno. Ali samo da iznesem bit, koja vrijedi i danas.
Znali smo godinama nakon toga; naučili smo iz naše analize naših obavještajnih izvora da je ono što nam je prebjeg ranije rekao bilo točno. Taj [Jurij] Andropov, predsjedavajući predsjednika, u Sovjetskom Savezu u to vrijeme, bivši šef KGB-a — iu posljednjoj godini života, zapravo, mislim da to nije nevažno za njegovo raspoloženje ili njegova očekivanja, ali on je bio na stroj za dijalizu u bolnici izvršavajući svoje odluke i umro godinu dana kasnije. Bio je uvjeren da Ronald Reagan planira prvi udar, da je njegov govor o carstvu zla i potrebi obračuna sa Sovjetskim Savezom na temelju snage, popraćen nečim što je Andropov znao, a većina Amerikanaca nije; da je Reagan izvodio krajnje provokativne vježbe duž i unutar granica Sovjetskog Saveza, slao je nadzorne zrakoplove u obalu ili blizu obale, ometao njihove zrakoplove, radio razne stvari, citiram, da kažem Sovjete, napeti ih, staviti ih van ravnoteže na ovaj ili onaj način. Nastojanja koja su bila toliko tajna da većina ljudi u vladi u to vrijeme nije ni znala za njih. Ali izgledali su kao izvidnica za prvi udar.
I, naravno, Reagan je u to vrijeme bio uključen u tada najveće gomilanje nuklearnog oružja koje se ikada dogodilo. Došlo je do povećanja pod [Dwightom] Eisenhowerom, podizanja pod [Johnom F.] Kennedyjem, a kasnije podizanja pod nedavnim predsjednicima. Ali ovo je, za to vrijeme, bilo najveće nakupljanje koje je ikada bilo. I to je bilo uglavnom u oružju koje je bilo dizajnirano za prvi udar, vrlo precizno oružje dizajnirano i namijenjeno napadu na sovjetske ojačane projektile, koje se moglo učinkovito izvesti samo prvim udarom. Ne bi imali nikakav učinak u napadu nakon što bi sovjetski projektili napustili svoje silose. Dakle, ili bi krenuli prvi u očekivanju da će Sovjeti napasti preventivno ili iz vedra neba.
I premda je to bilo jako daleko od pameti bilo kojeg predsjednika koji zapravo dolazi, za kojeg ja znam, Andropov u to uopće nije bio siguran. Andropov je, naime, vjerovao da je vježba u NATO-u — vježba Able Archer (1983.) — zapravo paravan, vjerojatno za prvi udar. To je bilo daleko od stvarnosti. Pa ipak, ponašali smo se kao da se spremamo za prvi udar. Kad je Reagan na kraju saznao za to, bio je zapanjen: Kako su mogli povjerovati u ovo? I doista je izvukao zaključak koliko je opasno bilo to što su povjerovali u to.
U svakom slučaju, vjerujući u to, Andropov je pokrenuo najveću obavještajnu, najširu svjetsku vježbu, koju je itko ikada napravio u svjetskoj povijesti. Kako bi dobili obavještajne podatke o mogućem trenutnom, neizbježnom prvom udaru SAD-a. Tako je po cijelom svijetu imao agente koji su pratili beskonačan broj mogućih pokazatelja, uključujući područje DC-a, jesu li noću bila upaljena svjetla, u State Departmentu i Pentagonu, i automobili, čak i vikendom, takve stvari. Ogroman broj [nečujno 00:12:22], sve što se činilo kao neka vrsta upozorenja ili posebne vježbe za koju je bio upozoren. Ništa ne može biti opasnije u nuklearnoj eri, budući da su obje strane imale strojeve sudnjeg dana od sredine 60-ih nadalje.
Dakle, svrha ove obavještajne vježbe, koja nije imala drugu svrhu nego pripremiti se za preventivni napad. Inače, zašto znati? Ako ćete biti napadnuti, to zapravo neće napraviti nikakvu razliku, ali obje su strane vjerovale da bi upozorenje moglo poslužiti ako vas navede da spriječite ovaj napad. Ta je situacija, naravno, već iznimno opasna, ali iznad svega, sklona je lažnoj uzbuni takve vrste koja se dogodila mnogo puta s obje strane od taktičkih sustava upozorenja, elektroničkog radara, satelitskog izviđanja na čemu inzistiramo. Reći će nam da su neprijateljska vozila na putu. Neće samo doći za dan ili tjedan, već su na putu. Doista je praktički prekasno da se išta učini po tom pitanju. Planiramo odgovoriti na to tako što ćemo naše projektile dignuti s tla prije nego što se pojave neprijateljske bojeve glave i dobiti što više njihovih bojevih glava koje još nisu lansirane. Obje su strane, kažem, na ovom varljivom, opasnom preventivnom sustavu. Obje su strane više puta imale lažne uzbune koje su govorile da su neprijateljske rakete na putu, ali one su opovrgnute prije nego što je došlo do stvarne prevencije.
Postigli su toliko visoki - nakon Hladnog rata 1995., kada je [Borisu] Jeljcinu rečeno da je neprijateljski projektil na putu za Moskvu, a na sreću, on nije preduhitrio sve dok nije imao vremena otkriti da nije, zapravo, na putu za Moskvu. Bio je to vremenski projektil koji je pogrešno protumačen.
1983., dakle, usred Andropova uvjerenja da bi skora NATO vježba mogla biti pokriće za prvi udar. [Stanislav] Petrov, pukovnik na sovjetskoj strani, koji je bio zadužen za praćenje upozorenja iz satelitskih sustava upozorenja, bio je u kontrolnoj kabini oko ponoći. Nije trebao biti tamo te večeri, ali netko se razbolio i on je preuzeo to mjesto. Počela su svijetliti crvena svjetla. Palili su se alarmi. Projektili su bili na putu: prvo jedan projektil, dva projektila, nekoliko drugih. Bilo je putanja projektila iz SAD-a prema Sovjetskom Savezu. Na kraju je, mislim u pet, ustao. U međuvremenu su mu svi njegovi podređeni govorili da uvjeri nadređene da je napad u tijeku. Petrov nije bio siguran. Kao prvo, čekao je da vidi naznake vođe zemaljskih radara jesu li ti projektili na putu, kao što se činilo da pokazuje satelitsko upozorenje. Nisu to pokazivali, ali koji je bio u pravu? One koje nisu pokazivale ili one koje su se pokazivale?
Petrov je bio religiozan, a jednu stvar koju je kasnije rekao, vjerovao je da bi bilo protiv Božje volje dići svijet u zrak ako to nije bilo potrebno. Nikada nije rekao da bi se suzdržao od prenošenja tog upozorenja da je vjerovao napadu. Kako nije bio siguran da se radi o pravom napadu, nadređenima je rekao neistinu u oči. Rekao je da je to lažna uzbuna. On to nije znao. Da mu je rekao, a on mi je to prenio kada sam imao komunikaciju s njim, da mu je rekao ono što stvarno vjeruje, da je to 50/50, možda je, a možda i nije. Vjerovao je da bi u tom stanju pripravnosti, upozorenja i uzbune, preduhitrili u omjeru 50/50, a on to nije želio učiniti. Kad se pokazalo da nije bilo raketnog napada — on je sam čekao, za deset minuta je čuo, da vidi što se dogodilo. Zamjerali su mu što nadređenima nije rekao ono u što je doista vjerovao. Bilo je tu i natrag oko toga kako se prema njemu postupalo. Napokon je bio prisiljen otići u prijevremenu mirovinu s nečim poput živčanog sloma. Na kraju je živio na krumpirima u vlastitom vrtu; zapravo, on je opisan u BBC-jevom dokumentarcu kao čovjek koji je spasio svijet, i to je istina.
Baš kao što je još jedan Rus u kubanskoj raketnoj krizi također bio u dokumentarcu s istim naslovom. [Vasilij] Arhipov na podmornici koji je spasio svijet u svom slučaju. Dakle, imamo svijet koji ovisi o pravom neobičnom ruskom, ili možda američkom zapovjedniku na pravom mjestu u pravo vrijeme da prekine ovaj proces.
Sada, kada čujemo o - usput, Andropov je mislio da je Reagan lud. Andropov je mislio da je Reagan poludio svojim govorom o tome - i mnogi bi se ljudi u Americi složili s njim, s pravom ili ne. To je bilo u kontekstu ovog velikog nagomilavanja.
Upravo sada, našeg bivšeg predsjednika, naravno, mnogi su smatrali poremećenim. Prema Milleyu, generalu, pokazalo se u posljednjim danima da je on vjerovao da je predsjednik — on je bio predsjedavajući združenih načelnika, koji je stalno radio s predsjednikom. Vjerovao je da je predsjednik Trump mentalno znatno nazadovao od izbora. Da je to istina, bilo bi razumljivo, zar ne? Što god bio prije izbora. Taj je izbor krajnje depresivan događaj, kao što je to bio slučaj za Hillary Clinton, primjerice, četiri godine ranije. Kako bi moglo pomoći, a ne biti?
U svakom slučaju, nije nevjerojatno da su Kinezi bili zabrinuti što se suočavaju s nestabilnim, poremećenim predsjednikom u Donaldu Trumpu. Nije potpuno neslaganje — pa, zapravo, razgovarajmo o razmjeni koja je upravo izašla. Zapamtite, predsjednik Trump je još uvijek bio vrhovni zapovjednik u to vrijeme, 6. siječnja. 8. siječnja, vjerujem da je bilo; Predsjednica Zastupničkog doma, Nancy Pelosi, navodno je razgovarala s predsjednikom Združenog stožera rekavši da je lud, znate da ne možete reći drugačije. On je lud. Milley joj je rekla, potpuno se slažem s tobom. To je opasna situacija za svijet i mogla bi se ponoviti s drugim predsjednikom.
Usput, da ne trošim vrijeme na to, ali sa studijama koje radim već 50 godina, obrazac barem povremene predsjednikove nestabilnosti mnogo je veći nego što je američkom narodu ikada rečeno. Neću sad ići i trošiti vrijeme na to. Čak je i predsjednik Kennedy, uključujući i tijekom raketne krize, dobivao amfetamine u to vrijeme, ozbiljno, zbog čega je njegov brat bio prilično zabrinut.
Johnson, u samom donošenju odluka 1965., koje što više znate o tome, a ja znam puno o tome, to se čini ludijim. Čini se da je to teško razumjeti kada znate stvarne izračune koji su napravljeni. U to vrijeme, dva njegova najbliža suradnika, Richard Goodwin, njegov pisac govora i Bill Moyers i skoro [nečujno 00:23:53], svaki je došao do zaključka da je u to vrijeme u proljeće '65., njihov šef, predsjednik [ Lyndon B.] Johnson, bio je klinički paranoičan i bio je lud. Osjećali su da im se jednostavno ne bi vjerovalo da ovo objave ranije. Ima mnogo dokaza za to.
[Richard] Nixon je, naravno, posebno u svojim kasnijim danima, pokazivao simptome koji su naveli njegovog ministra obrane da učini točno ono što je general Milley upravo učinio. Zapravo, Milley i njegovi pomoćnici to opisuju kao povlačenje Schlesingera, misleći na ministra obrane [Jamesa R.] Schlesingera, koji je rekao svojim vojnim zapovjednicima da ne prihvaćaju naredbu predsjednika koja nije išla preko Schlesingera. Ponavljam, to je protivno zakonu, njegovim obvezama, njegovoj prisezi i Ustavu. U ovoj hitnoj situaciji, smatrao je da je ispravno to učiniti, i nitko to zapravo nikada nije proturječio. Nixon je puno pio i pokazivao je krajnju depresiju dok se suočavao s opozivom. Opet, razumljivo, ali da je bio vrhovni zapovjednik. Kao što je Johnson u proljeće '65.
Dakle, sada dolazimo do ove situacije s predsjednikom koji osjeća da ga ništa osim rata ne može zadržati na položaju. Mali rat, ali s Kinom bi mogao postati veliki rat.
U redu, kažem, vjerujem da ću zaključiti iz onoga što sada znamo, a to je minimalno. Još nisam ni nabavio knjigu. Stići će sljedeći tjedan - od Woodwarda o ovoj temi. Mislim da gledajući unatrag na ovo, možemo vrlo dobro zaključiti da nismo bili blizu nuklearnog rata jer se čini da su predsjednik združenih načelnika i drugi časnici bili spremni biti otpušteni, dati ostavku, biti izvedeni pred sud, možda, ne poslušaj ovo. Bili su na oprezu. Mogli bismo reći da nije bilo velike šanse, osim da je predsjednik zapravo imenovao ljude poput [Marka] Espera i druge ministre obrane, na temelju svog uvjerenja u njihovu punu lojalnost prema njima, što je mogao biti i slučaj.
Drugim riječima, kažem da, sada imamo visoko nuklearno naoružan svijet u kojem, A, nestabilnost od strane vođe, nema jamstva da će biti spriječeno pokretanje rata koji ubija većinu ljudi na Zemlji. Drugo, da mi - to pokazuje savršen primjer vrste izgradnje kojoj sada težimo, uključujući nove ICBM-ove, nove podmornice s vrlo preciznim projektilima, jednako preciznim u ubijanju u preventivnom napadu, ruske samoubilačke projektile, kao i naše vlastite ICBM-ove. Možemo obaviti isti posao s pod-lansirnim projektilima kao i s ICBM-ima. Oni samo tome dodaju i nove krstareće rakete koje se lansiraju iz zraka, izuzetno precizne. Opet, ni za kakvu drugu svrhu osim uništavanja i razoružavanja druge strane. Sve to, a Rusi rade uglavnom isto. Sve ovo u kontekstu kada razoružavamo drugu stranu ne može ići do točke koja će spasiti čovječanstvo od uništenja jer podmornice na moru ne mogu pouzdano uništiti niti jedna strana do točke koja će spasiti civilizaciju od uništenja ako se iskoriste.
Ne, ne možete razoružati neprijatelja. Kina to ne pokušava učiniti. Niti jedna od ostalih šest nuklearno naoružanih država to ne pokušava učiniti. SAD i Rusija još uvijek — a zašto SAD jer je vrlo isplativo proizvoditi to oružje. To znači ne samo da izvršni direktori korporacija i dioničari stječu bogatstva, već i radna mjesta u gotovo svakom okrugu u zemlji ovise o tom oružju. Oni su namjerno distribuirani po ugovoru diljem svijeta, tako da postoji rat lobija i birača u cijeloj zemlji kako bi se nastavilo s izgradnjom istih vrsta oružja koje je oružje prvog udara koje nema nikakve veze s odvraćanjem od nuklearnog napada. Oni imaju izvanjski odnos prema našim savezničkim odnosima u tome što tvrdimo da imamo zaštitnički, hegemonijski odnos prema našim zapadnoeuropskim i drugim saveznicima na temelju naše spremnosti da ih zaštitimo tim oružjem. Dakle, to su razlozi. Nisu to razlozi koji opravdavaju riskiranje svijeta.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije