Fotografija Petrenko Andriy/Shutterstock
Jedan ključ za okončanje rata u Ukrajini mogao bi biti na neočekivanom mjestu: Bjelorusiji. Dana 28. veljače ukrajinska obavještajna služba upozorila je da će se bjeloruske trupe pridružiti ruskoj invaziji, no američke obavještajne službe opovrgle su te izvještaje i te trupe nisu prešle granicu. Sada možda znamo zašto: masovno neslaganje unutar bjeloruske vojske.
Prvo malo pozadine. Masovni prodemokratski prosvjedi potresli su režim Aleksandra Lukašenka 2020., nakon što je ukrao izbore oporbenoj čelnici Svetlani Tihanovskoj. Lukašenko je pozvao Putina da pošalje ruske trupe da slome prosvjede, a prijetnje su natjerale Tihanovsku da pobjegne u Litvu. Tada su otišli i neki vojni dužnosnici i regrutna omladina. Lukašenkova otmica civilnog zrakoplova prošle godine uzrokovala je otkazivanje svih letova većine zemalja za glavni grad Minsk. Nedavno je dopustio Rusiji da koristi Bjelorusiju kao uporište za invaziju na Ukrajinu.
Jedan od viših savjetnika Tihanovske, Franak Viacorka, potvrđuje da je Putin planirao da se bjeloruska vojska pridruži njegovoj invaziji (što Minsk negira). Ali plan je osujećen nizom ostavki visokih vojnih dužnosnika, koji su pobjegli iz zemlje i kontaktirali oporbu u egzilu. Štoviše, stotine mladih Bjelorusa u regrutnoj dobi također su pobjegle preko zatvorenih granica, što je “opasno i skupo”.
Viacorka je komentirao: “Znamo da među časnicima u vojsci postoji visok stupanj demoralizacije. Osim toga, postoji velika demoralizacija među regrutiranim vojnicima, koji masovno bježe s granica zemlje na bilo koje odredište, uključujući Rusiju, Kazahstan i baltičke države.”
Nastavio je: “Posljednjih dana vidjeli smo sve veći pritisak zapovjednika vojnih jedinica da ne interveniraju u borbama u Ukrajini. Ima časnika koji su otišli na bolovanje, ima onih koji su tražili raskid ugovora s vojskom, čak i pod cijenu da im se nadoknade svi troškovi vojnog roka. Govorimo o tisućama dolara.”
Prema Viacorki, “Njima je najveći problem to što nemaju praktičan način da napuste Bjelorusiju. Prije su mogli otići u Gruziju, ali sada su svi letovi tamo iz Bjelorusije otkazani sljedećih šest mjeseci. Nema letova za zapadnu Europu, a vrlo je teško dobiti letove za Istanbul. Dakle, jedini način prebjega je ilegalni prijelaz granice sa susjednim zemljama. Mnogi službenici još uvijek nisu voljni riskirati ovaj korak.”
Viacorka je zaključio: “Bjelorusija je svoju vojnu infrastrukturu stavila na raspolaganje Rusima, ali bjeloruske jedinice tek trebaju ući na ukrajinski teritorij. Štoviše, vidimo da su jedinice stacionirane uz granicu s Ukrajinom vraćene u svoje baze. Čini se da je odluka o uključivanju bjeloruske vojske u borbe promijenjena kao rezultat pritiska vrha i odbijanja jednostavnih vojnika da se bore.”
U dramatičnom razvoju događaja, general bojnik Viktor Gulevich, načelnik Glavnog stožera, napisao je pismo ostavke bjeloruskom ministru obrane Viktoru Khreninu, govoreći o nevoljkosti vojske da se pridruži invaziji. U pismu (koje je na internetu objavio bivši zamjenik ukrajinskog ministra obrane Alexander Nosov) stoji: “Provođenje rada na objašnjavanju sa zapovjednicima vojnih jedinica nije dalo rezultate. Imam hrabrosti pretpostaviti da smjena zapovjednika ovih vojnih postrojbi, koji nisu mogli organizirati formiranje skupina na terenu, neće dati rezultat koji nam je potreban. S obzirom na navedeno, molim Vašu odluku o prihvaćanju moje ostavke.” An članak o pismu, koje Minsk opovrgava, objavljeno je u londonskom dnevniku Izraziti (3-7-22).
Viacorkina intervju bio je istog dana u vodećem dnevniku Tel Aviva Izrael Hayom (3-7-22), koji je također izvijestio da su se “mnogi bjeloruski borci – ekvivalent oko pet vojnih jedinica – pridružili Ukrajincima u borbi protiv Rusa. 'Partizanski' pokret protivnika bjeloruskog režima rasporedio je svoje ljude po cijeloj zemlji kako bi spriječio raspoređivanje ruskih vojnih snaga unutar Bjelorusije...”
U članku se dodaje da su “organizacije za ljudska prava izvijestile da je bjeloruskim muškarcima u dobi od 18 do 58 godina naređeno da se osobno prijave u regrutne postaje i da ostave svoje mobitele i putovnice vlastima kako bi im se otežalo bijega iz države. Prema izvješćima, od njih se traži da se pojave u uredima za novačenje s članovima obitelji, kojima je rečeno da će biti kažnjeni ako se njihovi rođaci ne pojave kada budu pozvani da se bore za svoju zemlju.”
Dakle, put do mira u Ukrajini može voditi kroz Minsk, ali ne zbog Minskih sporazuma između Rusije i Ukrajine 2014.-15. (koji su umrli kada je Putin napao Ukrajinu). Ako ponovno izbiju masovni prosvjedi protiv Lukašenkove vladavine, ovaj put možda uz podršku partizana ili čak vojnih prebjega, on možda neće moći ponovno pozvati Putina u pomoć, budući da su ruske snage zaglavljene u Ukrajini. Možda još nije moguće da Rusi svrgnu Putina s vlasti, ali Bjelorusi su se već približili zbacivanju njegovog mlađeg partnera Lukašenka, a mogli bi to ponovno učiniti.
Uz svu pozornost Rusije na pokretanje ofenzive na Ukrajinu, obrana same Bjelorusije je gotovo sigurno zanemarena. Ako vojno neslaganje ili obnova pobune odvrate pozornost Lukašenka, ukrajinske snage mogle bi započeti hrabar protunapad na ruska vojna područja ili čak podržati bjeloruski ustanak. Prema Reuters (3/10/22), Lukašenko je zapravo rekao svom ministarstvu obrane da bjeloruska vojska mora “spriječiti svaki pokušaj – vjerojatno od strane ukrajinskih snaga – da presjeku ruske opskrbne linije i 'udare na Ruse sa stražnje strane',” očito misleći unutar Bjelorusije sebe.
Ako takva revolucija u Bjelorusiji bude uspješna, mogla bi promijeniti situaciju u Ukrajini. Nova vlada u Minsku vjerojatno bi naredila ruskim snagama da napuste zemlju, uskrativši Putinu njegov sjeverni front u Ukrajini. Čak i Putin možda neće biti voljan boriti se protiv Ukrajine i Bjelorusije u isto vrijeme. Svrgavanje Lukašenka bio bi trepćući crveni znak upozorenja Putinu da bi on mogao biti sljedeći.
Kao geograf, mogu nagađati da bi nova vlada u Minsku također proširila geopolitičke opcije dostupne u regiji. Vrlo je dvojbeno da bi Bjelorusija podnijela zahtjev za članstvo u NATO-u, riskirajući reakciju Moskve, pa bi umjesto toga mogla proglasiti neutralnost, pri čemu ni NATO-u ni ruskim trupama nije dopušteno. S više samopouzdanja osiguran sigurnošću na svojoj sjevernoj granici i suočen s brutalnom ruskom okupacijom, ukrajinski predsjednik Volodymyr Zelensky mogao bi odustati od svog cilja pridruživanja NATO-u i prihvatiti neutralnost kao dio mirovnog rješenja.
U tom bi slučaju Bjelorusija, Ukrajina i (već neutralna) Moldavija zajedno činile neutralnu zonu između NATO-a i Rusije, što bi zapravo moglo donijeti mrvicu stabilnosti istočnoj Europi. Možemo se samo nadati, ali bez obzira na ishod, mogućnosti za okončanje ukrajinskog rata mogle bi se pronaći u drugim prijestolnicama osim Kijeva i Moskve.
Zoltán Grossman je član fakulteta za geografiju i domorodne studije na Evergreen State Collegeu u Olympiji, Washington, predajući na raskrižjima etničke nacije, militarizma i prirodnih resursa. Predavao je tečajeve i karte o istočnoj i srednjoj Europi, te je obiteljski korijeni u Mađarskoj. Njegova web stranica je na https://sites.evergreen.edu/zoltan
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije