Tim Wise nije prosječan bijelac.
Autor i aktivista, koji je započeo svoj rad kao organizator u Luizijanskoj koaliciji protiv rasizma i nacizma, proveo je posljednje tri decenije boreći se protiv rasizma iz "trbuha zvijeri bijele", kako on to kaže.
U svojoj novoj knjizi Između Baraka i tvrdog mjesta: rasizam i poricanje belaca u doba Obame, Wise razmišlja o onome što zove Rasizam 2.0—novi brend prevlasti belaca koji deluje pod maskom post-rasizma.
On je razgovarao sa ColorLines o njegovom pristupu aktivizmu rasne pravde i izazovima i mogućnostima sa kojima se zagovornici suočavaju pod novom administracijom.
Kako kalibrirate svoju poruku prema svim ovim različitim grupama s kojima razgovarate i o kojima razgovarate? Koga vidite kao svoju glavnu publiku?
Očigledno, moja početna i primarna publika su bijelci od kojih obično nije traženo da razmišljaju mnogo o ovim pitanjima, posebno ne od strane druge bijele osobe.
Na neki način uzimam taj pravac da to uradim iz dva izvora: prvo, staro upozorenje koje je Studentski nenasilni koordinacioni odbor [SNCC] dao belim aktivistima '67, a to je bilo: "Idite da radite sa svojim ljudima."... Strašno je za to. uradi ponekad. Mnogo je lakše obaviti kumbaya trenutak, umjesto da odete i izazovete svoj, i taj savjet koji su obojeni ljudi shvaćam vrlo ozbiljno.
I onda drugo, moj odnos sa ljudima iz Narodnog instituta za opstanak i dalje, i drugim mentorima obojenih boja koje sam imao, koji su rekli: "Zaista nam je potrebno da prvenstveno radite na tome da izazovete druge bijelce da razmišljaju o tome ove stvari na nov način."
Da li je cilj bolja integracija između zajednica ili dijalog radi dijaloga? Šta je kraj igre?
Nije uloga takozvanih eksperata, bilo da su bijelci ili obojeni, da zaista rade to razmišljanje za ljude na bazi.
Kada bi se članovi SNCC-a okupili u crkvenim podrumima na jugu 1961, '62, '63, i sjedili tamo osam sati kujući planove o tome kako će slomiti kičmu aparthejdu u Misisipiju, nisu otišli i slušajte gomilu stručnjaka koji im govore šta da rade. Ušli su, saslušali jedni druge, razmislili o tome, postavili neke ciljeve i izašli sa nekim neverovatnim planovima. I nijednu od tih strategija nisu donijeli takozvani stručnjaci.
Dr King, James Lawson, svi ti ljudi – koliko god bili važni iz motivacionog ugla i inspirativnog ugla i okvirnog ugla – oni nisu ti koji su zaista postavili veliki dio strategije. To su bili ljudi iz osnovnog sloja….. I tako, uloga pisca, esejiste, govornika je da proširi analizu i razumijevanje ljudi o tome šta treba da gledaju, a zatim vjeruju da imaju kompetenciju i sposobnost, i svakako sredstva i želja da budu instrumenti sopstvenog oslobođenja.
Da li nam je potrebno ispitivanje duše u pokretu za rasnu pravdu o tome kako se možemo učiniti relevantnijim za druge zajednice i pokrete?
Traženje duše mora biti obostrano. Mislim da je problem sa izgradnjom koalicija bio daleko više problem drugih pokreta socijalne pravde koji ne žele da gledaju na rasu i privilegije... Ali u isto vrijeme, moramo prije svega reći: "Ne kažemo da želimo zamijeniti vaš postojeći kritički rad na zdravstvu, obrazovanju, militarizmu, okolišu, antirasističkim radom." Ne kažemo: "Hej, prestani sa svim tim drugim stvarima i uradi ono što radimo."
Ono što kažemo je: "Pokušavamo da ponudimo analizu, sočivo koje možete da unesete u svoj važan posao, kako bi vaš važan posao bio uspešniji. I mislim da možda nismo uvek komunicirali [to] kao što bismo trebali."
Od izbora za prvog crnog predsjednika nacije, mislite li da se vaš rad kao aktivista promijenio?
Ono što sam vidio na ovim izborima je rasizam 2.0. Ova sposobnost bijelaca da kažu: "Pa, znaš, još uvijek imam negativne stavove o većini obojenih ljudi, ali mi se sviđa taj tip. Možemo napraviti izuzetak za ovu šačicu ljudi."… To je neka vrsta nove kartice "neki-od-moji-najbolji-prijatelji-su-crni", za izlazak iz zatvora.
U isto vrijeme, došlo je do ove vrste eksplozije otvoreno rasističkih stvari koje su samo preko vrha, nepovezane, odlijepljene po šavovima, koje su izlazile iz radio voditelja i slično.
Izbori su izvukli iz stolarije mnogo bijesne tjeskobe i straha. I to dovodi do toga da ovaj razgovor ide dalje. Žalosno je što je bila potrebna takva reakcija da bi se taj razgovor pokrenuo, ali mislim da ljudi sada obraćaju pažnju.
Šta mislite o tome da se predsjednik Obama vratio iz svojih početnih komentara o policiji koja se ponašala "glupo" u hapšenju profesora Harvarda Henry Louis Gatesa, Jr.?
Ono što je rekao [o hapšenju Gejtsa] je zapravo bilo veoma blago... Ali, nažalost, ovdje je problem: ovdje imate tipa koji, budući da je studiozno izbjegavao ovaj razgovor o trci tako dugo kao političar, više nije dobar u tome da se uvlači... Tako da je povratak, za mene, samo pokazatelj parametara koje, nažalost, posebno obojeni ljudi imaju oko sebe kad god žele iskreno da pričaju o rasizmu. Dobivaju šamar. To se dešava.
Šta mislite o uočenoj napetosti između obojenih zajednica i LGBT zajednice nakon odlomka Propozicije 8?
To je ukorijenjeno u načinu na koji je uokvirena LGBT borba—i to su uokvirivali i mediji, ali i samo vođstvo LGBT aktivista, i u oba slučaja, mislim da je uokvireno kao izuzetno bijelo.
[Za obojene LGBT osobe], rasizam je queer problem. A queer bashing je rasno pitanje... Pokušaj da se govori o queernessu kao samo o odstupanju od onoga što dominantna grupa smatra normalnim (i stoga zdravim, a samim tim i ispravnim, a samim tim i ispravnim) je još jedan način da se ovaj razgovor zaista proširi. Ako na taj način proširite razgovor, zaista dopuštate ogromnu potencijalnu koaliciju ljudi koji su drugačiji od ove norme, što, da budem iskren, nikada nije bilo tako normalno.
Mislim da je jedini način na koji će se ova tenzija riješiti je da LGBT zajednica, koja je toliko bijelac dominira na nivou rukovodstva, shvati svoju vlastitu rasnu uslovljenost i počne raditi nešto od toga unutar crnačkih i smeđih zajednica .
Postoji li zaista "crno-braon tenzija", kako mediji često govore?
Postoji, ali suštinsko pitanje nikada ne postavlja dominantni taj medij, a to je: Zašto se crni i smeđi ljudi razbijaju jedni na druge, bore se jedni s drugima, oko komada pite koji uglavnom niko od njih ne poseduje?... To je samoporažavajuće. Samodestruktivno je. A uokviriti to kao "crno-braon" napetost, za razliku od rezidualnog efekta sistema bijele dominacije, bijele nadmoći i bijelih privilegija - iz kojih su obje te grupe isključene - znači osigurati da ljudi stalno pokazuju jedni na druge, dok oni koji su zaista na vrhu te strukture moći samo sjede i smiju se.
Dakle, nije da nema podjele – postoji. Ali to se dešava kada ljudi na dnu društvene strukture osjećaju da nemaju izlaza da tu strukturu promijene. Okreću se onima koji su im najbliži. A to će se dogoditi bilo da se radi o crncima i latino ljudima, ili o bijelim ljudima iz radničke klase i crncima iz radničke klase. Znate, to je cela istorija onoga što se dešava.
Michelle Chen je slobodna spisateljica sa sjedištem u New Yorku. Ona bloguje na Racewire.org.
Tim Wise je autor nekoliko knjiga; najnoviji od kojih je Između Baraka i tvrdog mjesta, rasizma i poricanja bijelih u doba Obame, objavljen u Open Media Series od strane City Lights Books, www.citylights.com
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati