Kao neko ko redovno piše o privilegijama belaca, često sam elektronski napadnut od strane onih koji insistiraju na tome da je sam pojam tako nešto samo plod moje mašte: pa, moje, i mašte svih ostalih "provalnika rasa " tamo. "Zar ne znate da su milioni bijelaca siromašni?" oni obično pitaju, sugerirajući na osnovu pitanja da ako je odgovor da (a naravno jeste, kao što sam dobro svjestan), onda je privilegija bijelaca očito mit.
Nedavno mi je e-poštom poslao linkove za 20/20 specijal o siromaštvu i teškoćama u Appalachia, od nekoga ko je smatrao da je očigledno potrebno da ga vidim prije nego što ikada ponovo izgovorim riječi "bijelo" i "privilegija" u istoj rečenici.
"Kako dođavola možeš reći da svi bijelci imaju privilegije? Pogledaj ove ljude. Pogledaj kako žive. Pogledaj kako su im životi jadni i koliko moraju da se bore samo da ne žive na ulici, “ glasila je poruka.
Zaista, specijal je bio srceparajući. I nema sumnje da su uslovi života za mnoge bijelce – uključujući, ali ne ograničavajući se na one koji žive u brdima Kentuckyja i Zapadne Virdžinije – žalosni i vrijedni naše trenutne pažnje. Njihov bol je stvaran, a njihove tvrdnje o našoj savjesti valjane. Ipak, ništa od toga ne poriče da je privilegija bijelaca stvarna i uporna pojava, također vrijedna razmatranja.
Prvo, čak i kada bismo dopustili da bijeli siroti iz Appalachia ne uživaju nikakve privilegije na osnovu svoje rase, to teško da bi umanjilo istinitost opće tvrdnje o bijeloj Americi u cjelini. Izuzeci ponekad potvrđuju pravilo, upravo zato što su tako izuzetni. Baš kao što postojanje statističke šačice vrtoglavo bogatih crnih zabavljača i sportista ne mijenja osnovne konture strukture mogućnosti za 38 miliona drugih Afroamerikanaca, kao ni postojanje pola miliona očajno siromašnih bijelih Apalača (od bjelačka populacija od preko 200 miliona) sugeriraju da još uvijek ne postoje prednosti koje proizlaze iz pripadnosti dominantnoj rasnoj grupi.
Razmotrimo analogiju koja će nam pomoći da demonstriramo poentu. Razmotrite osobe sa invaliditetom. Neki od njih su očigledno imućni, sa finansijskim sredstvima da obezbede dobrobit svoje i svojih porodica. Uprkos svojim slabostima, oni imaju resurse da uzmu lepe odmore, žive u velikim kućama i vode, uprkos uslovima, udoban život. Alternativno, lako možemo zamisliti mnogo radno sposobnih ljudi koji su siromašni, suočeni sa ovrhom i koji su upravo izgubili posao. Uz to, da li bi iko ukazao na ove dobrostojeće osobe sa invaliditetom i njihove siromašne, ali radno sposobne kolege kao dokaz da radno sposobni nisu u prednosti, privilegovani, kao opšte pravilo, u odnosu na one sa invaliditetom? Naravno da ne. Povlastica za rad je društvena činjenica, koja ostaje isto toliko činjenična čak i kada su u pitanju pojedinačne radno sposobne osobe koje doživljavaju barijere na klasnoj osnovi.
Isto tako, postoji mnogo istaknutih homoseksualaca i lezbijki, na primjer u industriji zabave, čiji su finansijski profili daleko manji od onih većine strejt ljudi koji čitaju ovaj esej. I šta s tim? Uprkos njihovoj finansijskoj privilegiji i prednosti, oni se i dalje suočavaju sa otvorenim neprijateljstvom, čak i nasiljem na osnovu njihove seksualne orijentacije; ne mogu, na većini mesta, da se venčaju ili da usvoje decu jedno sa drugim; i kao i kod svih LGBT osoba, oni mogu biti otpušteni ili uskraćeni za smještaj, bez razloga osim netrpeljivosti poslodavca, stanodavca, agenta za nekretnine ili bankara; i sve to legalno. Oni od nas koji su strejt imaju privilegiju da se na njih gleda kao na normalne, da možemo da držimo partnera za ruku ili ga poljubimo u javnosti, a da ne navučemo gnev posmatrača; možemo postaviti slike našeg partnera na radnom mjestu ili u spavaonici, ne pitajući se hoće li to rezultirati nekim oblikom neprijateljske odmazde. Mir uma da takva kupovina privilegija za nas vrijede više od novca, a nije okrnjena činjenicom da se mnogi heterosi ekonomski bore.
Ili, uzmite u obzir još očigledniji primjer: pretpostavimo da bih rekao, "pušenje cigareta uzrokuje rak". Sada, s jedne strane, znamo da je za milione ljudi to istina: njihov unos katrana i nikotina tokom mnogo godina je zaista ono što ih uzrokuje da razviju rak, posebno pluća. I pošto je to istina za mnoge, naučnici mogu sa apsolutnom sigurnošću reći da postoji pozitivna i značajna korelacija između pušenja cigareta i raka. Uzročnost na individualnom nivou za mnoge, a korelacija ukupna za društvo. Ali recimo da imate sjajnu tetku, nazovimo je Poli. I recimo da Polly puši cigarete bez filtera već pedeset godina, a nije dobila ni kašalj, a kamoli rak. I recimo da tamo bukvalno postoje desetine hiljada ljudi poput Poli, kao što ih vjerovatno ima. Da li biste tada mogli tvrditi, s imalo intelektualnog integriteta, da je iskustvo vaše tete Poli (i iskustva drugih poput nje) na neki način opovrglo ili razotkrilo širu istinu o vezi između pušenja i raka? Naravno da ne, više od činjenice da neki ljudi dobiju metak u glavu, a ne umru, ne poništava prilično sigurnu opkladu da hoćete, ako vas upucaju u glavu.
Pojedinačna anegdota i izuzetak ne mogu, po definiciji, opovrgnuti vidljive, statistički značajne i kvantificirane dokaze koji upućuju u suprotnom smjeru. Dakle, činjenica da neki koji su napustili srednju školu postaju milioneri ne opovrgava da ljudi sa fakultetskim diplomama generalno napreduju u životu; činjenica da mnogi ljudi koji odrastaju u očajnom siromaštvu nikada ne počine zločin ne razotkriva visoku korelaciju između ekstremne deprivacije i kršenja zakona; a činjenica da neki ljudi koji jedu masnu, prženu hranu i dalje imaju nizak holesterol ne sugeriše da ne morate da brinete o vrstama stvari koje unosite u svoje telo.
Kao drugo razmatranje, zapamtite da je tvrdnja o privilegiji bijelaca kao društvenog fenomena samo ona koja ovo argumentira: životi koje bijelci vode značajno su poboljšani, materijalno i psihološki, u odnosu na obojene ljude, zbog bjeline. Ključne riječi ovdje su životi koje bijelci vode. Drugim riječima, stvarni životi pravih bijelaca na terenu, a ne životi i ljudi apstraktno. Ovo je ključno za razumijevanje, jer životi koje vodimo su posredovani drugim društvenim istinama. Tako, na primjer, u SAD-u živimo živote koji se odvijaju unutar klasnog sistema. Dakle, u stvarnom svetskom takmičenju za "stvari", beli siromasi se ne bore protiv bogatih crnaca. Uglavnom se takmiče za posao, obrazovanje i stanovanje protiv siromašnih obojenih ljudi. Isto tako, bogati se takmiče protiv bogatih, srednja klasa protiv srednje klase i tako dalje. Tvrdnja o privilegiji belaca pretpostavlja da se ta privilegija odvija na unutarklasni način. I može li neko zaista poreći da se isplati biti bijelac kada se siromašni bijelci i siromašni obojeni ljudi bore za prilike? Ili da kada se bijelci srednje klase takmiče protiv crnaca i Latinoamerikanaca sličnog položaja, da bijelci imaju prednost? Zaključak: da biste testirali hipotezu društvenih nauka, podrazumijeva se da morate kontrolirati druge faktore koji bi mogli utjecati na ishode, kao što je, u ovom slučaju, klasa.
Dakle, u slučaju Apalača, pravi test njihove rasne privilegije (ili nedostatka iste) bi bio da se uporede belci u regionu sa crncima u istoj regiji i da se zatim zapita da li belci imaju prednost ili privilegije u odnosu na svoje regionalne pandani u boji? To što većina ljudi nije ni svjesna postojanja crnaca u Appalachia (iako oni čine oko 6 posto stanovništva regije i među nekima su od najsiromašnijih) čini se prilično dobrim odgovorom na to pitanje. Da su bijelci oni na koje odmah pomislimo kada pomislimo na siromaštvo u Apalačima, i oni prema kojima tada obično izražavamo tako veliko saučešće, čini se da ukazuje na vrlo značajnu vrstu privilegovanja; vrsta koja u potpunosti briše iz naše svijesti, problem siromaštva crnaca na selu kao da je ne-faktor.
I zaista, postoji daleko više simpatija izraženo prema bijeloj sirotinji, povijesno i danas, nego prema crnom i smeđom siromašnom: još jedan oblik implicitnog preferiranja i privilegiranja bjeline. Sada kada ekonomija implodira, može se čuti zabrinutost za siromašne (posebno za one koji su nekada bili srednje klase, uglavnom građeni kao bijelci), i koliko je strašno što se sada suočavaju s takvim teškoćama. Ipak, kada su te iste teškoće doživljavali urbani crni i smeđi (čije su zajednice bile u stanju recesije ili čak u depresiji već čitavim generacijama u nekim slučajevima), malo je suosjećanja. Zaista, kako je Martin Gilens objasnio u svojoj knjizi Zašto Amerikanci mrze blagostanje, kako su se medijske slike siromašnih počele mijenjati početkom 1970-ih, od uglavnom bijelih i ruralnih prema uglavnom crnacima i urbanim, javni animozitet prema osiromašenoj ruži u korak. Za razliku od portreta siromašnih iz Dust Bowl-a 30-ih godina, uglavnom ispunjenih simpatijama, ili bijelih porodica koje su gubile svoje farme 80-ih, crne porodice koje pate od kombinovanih snaga pada broja zaposlenih u gradskoj proizvodnji, kao i jer su rasizam, crvenu liniju banaka i zanemarivanje urbane školske infrastrukture, smatrani odgovornim za vlastitu nevolju.
Jednostavna istina je da radnici nisu svi u istom čamcu, a bijeli ljudi iz radničke klase imaju stvarne prednosti. Crni i latino radnici su obično prvi otpušteni u ekonomskoj krizi, i i dalje je dvostruko veća vjerovatnoća da će biti nezaposleni i 3-4 puta veća vjerovatnoća da će biti siromašni, u dobrim ili lošim vremenima; a bijelci koji su napustili srednju školu imaju dvostruko veće šanse da nađu posao nego slično neobrazovani Afroamerikanci.
Nadalje, prema revolucionarnom radu Thomasa Shapira o rasnoj podjeli bogatstva, bijelci u donjoj petini svih bijelih domaćinstava (u smislu prihoda) imaju u prosjeku sedam puta veću neto vrijednost od sličnih crnaca. Velikim dijelom to je zbog velike prednosti u vlasništvu nad kućom, a time i pravičnosti, zbog imovine koju su roditelji prenijeli. Zaista, kako su Shapiro i njegov kolega Melvin Oliver otkrili (i zapisali u svojoj knjizi, Black Wealth/White Wealth), bijelci sa prihodima manjim od 13,000 dolara imaju veću vjerovatnoću da poseduju svoje domove nego crnci sa prihodima koji su tri puta veći, uglavnom zbog na ove međugeneracijske transfere bogatstva.
Ništa od ovoga ne umanjuje stvarne ekonomske borbe sa kojima se suočavaju milioni bijelih porodica. Ali to sugerira da se obojeni ljudi suočavaju s tim borbama, a zatim i sa eksplicitno rasnim. Priznati ovu istinitost ne znači da je rasizam važniji od klasizma, ili da bi pitanja siromaštva trebalo da budu u pozadini. Ali izbjeći razgovor o rasizmu i privilegijama bijelaca znači izbjeći temeljnu istinu. Štaviše, preciziranje teme će verovatno otežati ljudima boje da veruju belim liberalima i levičarima, od kojih se čini da više vole daltonistično klasno jedinstvo, ne shvatajući da se jedinstvo za kojim tvrde da traže nikada ne može izgraditi temelj poluistina i zgodnih fikcija.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati