Bilo je previše predvidljivo da će državni tužilac Eric Holder biti napadnut zbog svojih nedavnih opaski o rasi u Americi. Čini se da je neprihvatljivo sugerirati da naciju još uvijek proganja bauk rasizma, pogotovo jer smo izborom predsjednika Obame tobože ušli u "post-rasnu" eru.
Ali u stvari, glavni državni službenik za provođenje zakona zaslužuje kritiku više za ono što nije rekao nego za ono što je učinio.
Konkretno, Holder je okrivio lični kukavičluk za našu rasnu podjelu, a ne institucionalizirane nejednakosti, čime je umanjio ulogu vlastitog odjela u rješavanju problema; i krivio je svakoga (a samim tim i nikoga posebno) da su kukavice, puštajući tako bele Amerikance – koji su oduvek bili najmanje voljni da se bave ovom temom – sa naše jedinstveno velike udice.
Ova kombinacija nesvjesnosti moći (zanemarivanje diskriminacije i nejednakog pristupa resursima, dok se fokusira samo na stavove) i sljepoće za boje (što sugerira da su svi podjednako krivi i jednako nespremni da razgovaraju o rasizmu) popularno je sočivo kroz koje se ova pitanja sagledavaju . Zaista, Oskarom nagrađeni film "Crash" bio je skoro u potpunosti zasnovan na ova dva tropa. Ali takvo sočivo iskrivljuje naš vid i zamagljuje pravo razumijevanje fenomena koji se promatra.
Rasna podjela o kojoj je Holder govorio, posebno u pogledu naselja u kojima ljudi žive, nije rezultat nekog apstraktnog kukavičluka da se međusobno angažuju. Radi se prije o rasističkim strahovima bijelaca, koji su prije nekoliko decenija počeli napuštati susjedstva kada su se počeli useljavati crnci. Nisu se selili zbog pada vrijednosti imovine, kako su često tvrdili (zaista ekonomska logika nalaže da brzi egzodus bijelih, ne bi crna potražnja za stanovanjem izazvala takav ishod), već zbog rasizma.
I u njihovim strahovima, ovim bijelcima je pomogla vladina politika, koja je subvencionirala njihov bijeg putem kredita FHA i VA koji su bili samo nedostupni za obojene ljude. Ovako (i zašto) su nastala predgrađa. Od 1940-ih do ranih 60-ih, preko 120 milijardi dolara stambenih kredita je dato bijelcima, prvenstveno zahvaljujući ovim vladinim naporima, dok su crnci i druge obojene osobe isključene iz istih. Zaista, otprilike polovina svih domova koje su bele porodice kupile u to vreme finansirana je zahvaljujući ovim kreditima sa niskim kamatama, dok su obojeni ljudi ostali zaključani u gradovima, njihovi stanovi i preduzeća često su rušeni kako bi napravili mesta za same međudržavne autoputeve njihove bijele kolege u predgrađa gdje su samo oni mogli živjeti.
Danas smo i dalje stambeno podijeljeni zbog naslijeđa tih politika nalik aparthejdu, kao i stalne rasne diskriminacije stanovanja: između 2 miliona i 3.7 miliona incidenata godišnje, prema privatnim procjenama. Posao AG-a je da učini nešto po tom pitanju provođenjem Zakona o pravednom stanovanju, a ne zalaganjem za više dijaloga. Kao što je Elvis jednom rekao, iako o sasvim drugoj temi, potrebno nam je "malo manje razgovora, malo više akcije, molim".
Holder je također dobio udarac tako što je iznio svoju optužbu za lični kukavičluk neselektivno, kao da želi reći da su svi podjednako neskloni bavljenja temom rasizma. Ali obojeni ljudi uvijek su izražavali svoju zabrinutost u vezi s tim. Bijelci su ti koji su skloni da se ugase, da promijene temu ili da minimiziraju problem govoreći onima koji ga spominju da "već prebrode" ili optužujući ih da "igraju na kartu trke".
Kao dokaz jedan za ovu optužbu, razmotrite način na koji je većina bijele Amerike reagovala na nedavni crtani film New York Posta, u kojem policajci ubijaju divljeg majmuna, koji je trebao predstavljati autora zakona o stimulaciji; i to, direktno nasuprot slike predsjednika Obame kako potpisuje upravo taj dio zakona. Da se takva slika trguje s dugogodišnjim rasističkim stereotipima, očigledno je većini obojenih ljudi, a ipak, većina bijele Amerike je zinula kroz kontroverzu, ili još gore, optužene crnce razbješnjene imidžom preosjetljivosti. Isto tako, većina bijelaca reagovala je sa netaknutim samopouzdanjem na novogodišnji video snimku iz podzemne željeznice u Oaklandu, na kojoj je bijeli policajac hladnokrvno pogubio crnca po imenu Oscar Grant, uprkos tome što Grant nije pružao otpor, nije posjedovao oružje i pozirao nema prijetnje policajcu. Na oglasnim pločama u području Bay Area – navodno ispunjenim progresivnim tipovima kako bi čuli kako lokalni stanovnici to govore – bijelci su redovno izražavali više ogorčenja na demonstrante koji traže pravdu za porodicu Grant, nego na policajca Mehserlea zbog hladnokrvnog ubistva.
Nažalost, bijelci su rijetko otvoreni za ono što crni i smeđi ljudi imaju da kažu o njihovim tekućim iskustvima s rasističkim maltretiranjem. A posebno nerado raspravljamo o tome šta to maltretiranje znači za nas kao bijelce: naime da imamo više i bolje mogućnosti kao naličje diskriminacije. Na kraju krajeva, nema pada bez uspona, bez obzira koliko bismo željeli vjerovati u suprotno.
To je poricanje belaca, koliko i bilo šta drugo, što je omogućilo da rasna nejednakost opstane tako dugo, i nije ništa novo. Početkom 1960-ih, čak i prije usvajanja modernih zakona o građanskim pravima, dvoje od tri bijelca je reklo da su crnci tretirani jednako, a skoro 90 posto je reklo da crna djeca imaju jednake obrazovne mogućnosti. Zapravo, poricanje belaca ima duži pedigre od toga, seže barem do 1860-ih, kada su južni robovlasnici bili bukvalno zapanjeni kada su videli da ih njihova ljudska imovina napušta nakon Proglasa o emancipaciji. Na kraju krajeva, prema poluzabludnom bijelom umu tog vremena, uvijek su se prema svojim robovima odnosili "kao prema porodici".
Sve dok se ne pozabavimo dugom istorijom nadmoći belaca naše nacije, pomirimo se sa nasleđem te istorije i ne suočimo se sa realnošću stalne diskriminacije (čak i u „doba Obame“), kakav god dijalog da vodimo oko te teme samo će dodatno zbunjivati nas, i ugušiti naše napore da jednog dana izađemo iz guste i opresivne magle rasizma. Jer koliko god smjelosti bilo vezano za koncept nade, imajmo na umu da je istina još odvažnija. Možemo li jednog dana smoći hrabrosti da to ispričamo.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati