Dok nacija plače za žrtvama jučerašnjeg užasnog bombaškog napada u Bostonu, neko traži lekcije usred pokolja, a nađe ih nekoliko. Da je nasilje neprihvatljivo ističe se kao jedno, svakako. Ta mržnja - prema čovječanstvu, prema životu ili bilo čemu drugome što je moglo animirati bombaša ili bombardere - nikada nije izvor konstruktivnog ljudskog djelovanja izgleda kao razumno blizu sekunde.
Ali usuđujem se reći da ima više; mnogo manje očigledna i mnogo neprijatnija lekcija, koju mnogi mrze da nauče, ali koju događaj kao što je ovaj odmah čini očiglednim i koju moramo priznati, ma koliko bolna bila.
To je lekcija o rasi, o bjelini, a posebno o privilegijama bijelih.
Znam da ne želiš da čuješ. Ali nije me briga. Evo ide.
Privilegija bijelaca je da znaju da čak i ako se pokaže da je bombaš na Bostonskom maratonu bijelac, njegov ili njen identitet neće dovesti do toga da bijelci generalno budu izdvojeni zbog sumnje od strane organa za provođenje zakona, TSA ili FBI-a.
Privilegija belaca je da znaju da čak i ako se pokaže da je bombaš belac, niko neće pozivati da se belci profilišu kao teroristi, kao rezultat toga, podvrgnu se posebnom skriningu ili da im se preti deportacijom.
Bijela privilegija je znati da će se, ako se pokaže da je bombaš bijelac, na njega ili nju gledati kao na izuzetak od inače ne-bijelog pravila, aberaciju, anomaliju i da će on ili ona moći da se pridruži redovima Tim McVeigh i Terry Nichols i ted kaczynski i Eric Rudolph i Joe Stack i George Metesky i Byron De La Beckwith i Bobby Frank Cherry i Thomas Blanton i Herman Frank Cash i Robert Chambliss i James von Brunn i Robert Mathews i David Lane i Michael F. Griffin i Paul Hill i John Salvi i James Kopp i Luke Helder i James David Adkisson i Scott Roeder i Shelley Shannon i Dennis Mahon i Wade Michael Page i Byron Williams i Kevin Harpham i William Krar i Judith Bruey i Edward Feltus i Raymond Kirk Dillard i Adam Lynn Cunningham i Bonnell Hughes i Randall Garrett Cole i James Ray McElroy i Michael Gorbey i Daniel Cowart i Paul Schlesselman i Frederick Thomas i Paul Ross Evans i Matt Goldsby i Jimmy Simmons i Kathy Simmons i Kaye Wiggins i Patricia Hughes i Jeremy Dunahoe i David McMenemy i Bobby Joe Rogers i Francis Grady i Demetrius Van Crocker i Floyd Raymond Looker, među panteonom bijelaca koji se upuštaju u (ili su planirali) politički motivirano nasilje s ciljem terorisanja i ubijanja, ali čije akcije rezultiraju pretpostavkom apsolutnog ništa o bijelim ljudima općenito, ili bijelim kršćanima posebno.
A privilegija bijelaca je u mogućnosti da ne znaju ništa o zločinima koje je počinila većina gore navedenih terorista – zapravo, da nikada nisu čuli većinu njihovih imena – a kamoli da pretpostavljaju o ulozi koju njihov rasni ili etnički identitet može igrali u svojim zločinima.
Bijela privilegija je znati da ako se pokaže da je bombaš iz Bostona bijelac, od nas se neće tražiti da ga ili nju prokažemo kako bismo dokazali vlastitu lojalnost zajedničkom nacionalnom dobru. Zna se da će sljedeći put kada policajac vidi nekog od nas kako stojimo na trotoaru i bodrimo trkače u maratonu, taj policajac tačno reći ništa nama kao rezultat.
Bijela privilegija je znati da ako ste bijeli student iz Nebraske - za razliku od, recimo, studenta iz Saudijske Arabije - da niko, i mislim niko mislio bi da je važno da te pritvore i ispitaju nakon bombaškog napada kao što je onaj na Bostonskom maratonu.
A privilegija bijelaca je znati da ako se ispostavi da je ovaj bombaš bijeli, vlada Sjedinjenih Država neće bombardirati bilo koje polje kukuruza, planinski grad ili ustajalo predgrađe iz kojeg je bombaš došao, samo da osigura da drugi poput njega ili nje ne dobiju bilo kakve ideje. A ako se ispostavi da je pripadnik Irske republikanske armije, nećemo bombardovati Belfast. A ako je italijansko-američki katolik, nećemo bombardovati Vatikan.
Ukratko, privilegija bijelaca je ono što vam (ako ste bijelac) – i meni – omogućava da gledate na tragične događaje poput ovog kao na samo užasne, i to iz perspektive čistih i nevinih žrtava, umjesto da se morate čuditi i pogledati preko ramena i pitati makar i prigušeno, da li oni s kojima prolazimo na ulici možda misle da smo mi nekako umiješani.
To je izvor naše nezaslužene nevinosti i uzrok tuđeg neopravdanog ugnjetavanja.
To je sve. I važno je.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati