Izvor: Counterpunch
Foto: lev radin/Shutterstock.com
Moraliziranje je počelo.
Oni koji su rijetko bili na meti organiziranog policijskog gangsterizma ponovo drže predavanja onima koji imaju kako da na njega najbolje odgovore.
Budite mirni, mole oni, dok se demonstranti dižu u Minneapolisu i širom zemlje kao odgovor na ubistvo Georgea Floyda. Ovo dolazi od istih ljudi koji su se istopili kada je Colin Kaepernick kleknuo - izrazito miran tip protesta. Jer očigledno, kada belci kažu „protestirajte mirno“, mi mislimo „prestanite da protestujete“.
Sve je u redu, nema šta da se vidi.
Rečeno je da veliki dio bijele Amerike smatra prikladnim da crnce drži lekcije o zlima nasilja, čak i dok uživamo u nacionalnoj blagodati nad kojom tvrdimo da posjedujemo isključivo kao rezultat istog. Podsjećam vas, George Washington nije bio praktikant pasivnog otpora. Ni rani kolonisti ni osnivači nacije ne uklapaju se u Gandijevu tradiciju. U palati kralja Džordža nije bilo sjedećih zasjedanja, nije bilo slobodnih jahanja konja koje bi uticale na promjenu. Bilo je samo oružja, puno i puno oružja.
Ovdje smo zbog krvi, a najviše zbog drugih. Ovdje smo zbog naše nezasitne želje da na silu uzmemo tuđu zemlju i rad. Mi smo posljednji ljudi na Zemlji s pravom razmišljanja o superiornom moralu mirnog protesta. Nikada nismo vjerovali u to i rijetko smo to prakticirali. Umjesto toga, uvijek smo uzimali ono što smo željeli, a kada nam je to uskraćeno, okrenuli smo se sredstvima potpuno genocidnim kako bismo to učinili.
Čak iu modernoj eri, dokazi osporavaju ideju da vjerujemo u nenasilje ili da imamo neku dobro njegovanu opoziciju neredima. Zaista, bijelci se pobune iz mnogo manje legitimnih razloga od onih zbog kojih bi Afroamerikanci mogli odlučiti da podignu ciglu, kamen ili bocu.
To smo uradili nakon Final Four utakmice, ili zbog nečega što se zove Festival bundeve u Keeneu, New Hampshire. Uradili smo to zbog vegetarijanskih burritosa od 10 dolara Woodstock '99, i zato što nije bilo dovoljno Porta-Potties nakon Limp Bizkit seta.
Učinili smo to kada nismo mogli dobiti dovoljno piva na Zimskim olimpijskim igrama 2002. u Salt Lakeu, i zato što Penn State je otpustio Joea Paterna.
Učinili smo to jer šta drugo radi gomila Huntington Beacha surferi moram uraditi? Uradili smo to jer a pobuna „burad i jaja“. zvuči kao savršeno legitiman način da se proslavi Dan Svetog Patrika u Albaniju.
Daleko od amaterskog huliganizma, naši neredi su nasilne afere za koje se zna da ugrožavaju sigurnost i živote policije, kao što je slučaj sa zloglasne pobune 1998 na Univerzitetu Washington State. Prema tadašnjem izvještaju:
Masa je potom dva sata napadala policajce sa svih strana kamenjem, pivskim flašama, putokazima, stolicama i komadima betona, navodno kliceći kad god bi policajac bio udaren i povrijeđen. Dvadeset tri policajca su povrijeđena, neki su zadobili potrese mozga i slomljene kosti.
Dvadeset dvije godine kasnije, čekamo da akademici razmišljaju o patologijama ovih bijelaca u Pullmanu, čiju su kulturu disfunkcije naučile njihove seoske porodice i koju je simbolizirala prepoznatljiva odjeća bandi Carhartovih radnih mantila i zaostalih bejzbol kapa.
Povratak u sadašnjost: Da govorimo o učinjenom nasilju od strane crnaca a da o učinjenom nasilju nije progovorio ni riječi njima je perverzno. A pod nasiljem ne mislim samo na policijsku brutalnost. Mislim na strukturalno nasilje koje je ispod radara većine bijelaca, ali koje je stvorilo šire uslove u crnačkim zajednicama protiv kojih se sada bune oni koji tamo žive.
Podsjetimo, ona mjesta koja nazivamo “geti” su nastala, a ne od strane ljudi koji u njima žive. Zamišljeni su kao olovke za držanje – koncentracioni logori na kojima bismo insistirali na jednostavnom jeziku – u kojima bi se nalazile osiromašene obojene osobe. Generacije stambene diskriminacije stvorile su ih, kao i deceniju za deceniju belih nereda protiv crnaca kad god bi se uselili u bele četvrti. Nastali su deindustrijalizacijom i bekstvom dobro plaćenih proizvodnih poslova u inostranstvo.
A sve je to i nasilje. To je vrsta nasilja koju moćni, i samo oni, mogu ispoljiti. Ne treba baciti molotovljev koktel kroz prozor kada se zgrada može srušiti buldožerom ili dizalicom kojom se upravlja javnim novcem. Zakoni o zoniranju, crvena linija, grabežljivo pozajmljivanje, stani i pretresi: sve je nasilje, koliko god to ne razumijemo.
Kao što sam rekao, dovoljno je loše što smatramo prikladnim opominjati obojene osobe na nasilje ili reći da ono „nikada ne funkcionira“, posebno kada radi. mi smo, na kraju krajeva, OVDJE, što služi kao prilično uvjerljiv dokaz da nasilje dobro funkcionira. Najgore je naše insistiranje da ne snosimo odgovornost za uslove koji su izazvali sadašnju krizu i da za te uslove ne moramo ni da znamo. Podsjeća na nešto što je James Baldwin pokušao objasniti prije mnogo godina:
...ovo je zločin za koji optužujem svoju zemlju i svoje sunarodnjake i za koji im ni ja ni vrijeme ni historija nikada neće oprostiti, da su uništili i uništavaju stotine hiljada života a ne znaju i ne žele znajte...ali nije dozvoljeno da i autori devastacije budu nevini. Nevinost je ono što čini zločin.
Bijela Amerika ima dugu tradiciju nepoznavanja, a ja to ne mislim u smislu istinskog besprijekornog neznanja. Ovo neznanje nije ništa ako nije kultivirano širim djelovanjem kulture. Iskreno smo došli do ove nesvjesnosti, ali na način za koji ne možemo pobjeći od krivice. Nije kao da istina nije bila tamo cijelo vrijeme.
Bilo je to 1965. kada je većina bijelih kalifornijskih stanovnika odgovorila na pobunu u Watts dijelu Los Angelesa insistirajući da je to bila greška „nepoštivanja zakona i reda” ili rada „spoljnih agitatora”.
Istina je bila tu, ali nevidljiva većini bijelaca kada smo rekli anketarima sredinom 1960-ih - unutar samo mjeseci vremena kada je formalni aparthejd ukinut Zakonom o građanskim pravima iz 1964. - da je sadašnja situacija crnih Amerikanaca uglavnom njihova vlastita greška. Samo svaki četvrti je smatrao da bi rasizam belaca, prošli ili sadašnji, ili neka kombinacija to dvoje, mogao biti krivac.
čak prije donošenje zakona o građanskim pravima 1960-ih, bijelci su mislili da ništa nije u redu. Godine 1962. 85 posto bijelaca je reklo za Gallup da crna djeca imaju jednako dobre šanse kao i bijela djeca da steknu dobro obrazovanje. Do 1969., samo godinu dana nakon smrti Martina Luthera Kinga Jr., 44 posto bijelaca reklo je u Newsweek/Gallup istraživanju da crnci imaju bolje šanse od njih da dobiju dobro plaćen posao. U istoj anketi, osamdeset posto bijelaca je reklo da crnci imaju jednak ili bolje priliku za dobro obrazovanje od belaca.
Čak i 1850-ih, tokom perioda kada su crnačka tijela bila porobljena u logorima prisilnog rada poznatim kao plantaže od strane moralnog ekvivalenta otmičara, ugledni bijeli glasovi nisu vidjeli pitanje vrijedno rješavanja.
Prema dr. Samuelu Cartwrightu, cijenjenom ljekaru iz 19. vijeka, porobljavanje je bilo toliko benigna institucija da svaka crna osoba koja pokuša pobjeći iz njegovog zagrljaja pune ljubavi mora pati od mentalne bolesti. U ovom slučaju, Cartwright je to nazvao „drapetomanijom“, bolestom koja se može izliječiti držanjem robova u „stanju nalik na djecu“ i redovnim korištenjem „blagog bičevanja“.
Ukratko, većina bijelih Amerikanaca je poput onog prijatelja kojeg imate, koji nikada nije išao na medicinsku školu, ali je jutros otišao na Google i sada se osjeća uvjeren da je kvalifikovan da dijagnosticira svaki vaš bol. Kao i sa vašim prijateljem i medicinskom školom u koju nikada nisu ušli, većina bijelaca nikada nije pohađala časove istorije rasne dominacije i podređenosti, ali sigurni smo da znamo više o tome od onih koji jesu. Zaista, sumnjamo da znamo više o toj temi od onih koji su, više od pukog pohađanja nastave, zapravo proživjeli predmet.
Kada belci pitaju: "Zašto su tako ljuti i zašto neki među njima pljačkaju?" ne izdajemo nikakav stvarni interes da znamo odgovore na ta pitanja. Umjesto toga, otkrivamo svoju intelektualnu golotinju, svoj prezir prema istini, naše potpuno ahistorijsko razumijevanje našeg društva. Pitamo se kao da se istorija nije dogodila jer se za nas nije dogodila. Ne moramo znati ništa o snagama koje su uništile toliko života crnaca, i mnogo prije nego što je bilo ko u Minneapolisu odlučio da napadne prodavnicu pića ili policijsku stanicu.
Na primjer, profesor istorije Univerziteta Alabama Raymond Mohl je to primijetio do ranih 1960-ih, skoro 40,000 stambenih jedinica godišnje se rušilo u urbanim zajednicama (uglavnom obojenih) kako bi se napravio put za međudržavne autoputeve. Još 40,000 ih je rušeno godišnje u sklopu takozvane urbane "obnove", koja je omogućila stvaranje parkinga, uredskih parkova i trgovačkih centara u radničkoj klasi i stambenim prostorima sa niskim primanjima. Do kasnih 1960-ih, godišnja putarina bi porasla na skoro 70,000 kuća ili stanova uništenih svake godine samo zbog međudržavnih napora.
Tri četvrtine osoba raseljenih iz svojih domova bili su crnci, a nesrazmjeran udio ostalih bili su Latinoamerikanci. Manje od deset posto osoba raseljenih urbanom obnovom i međudržavnom izgradnjom imalo je nakon toga nove stanove za samce ili porodice, jer su gradovi rijetko gradili nove stambene objekte koji bi zamijenili one koji su bili uništeni. Umjesto toga, raseljene porodice su morale da se oslanjaju na pretrpane stanove, da se udvostruče sa rođacima ili da se usele u zapuštene javne stambene projekte. Sve u svemu, oko jedne petine afroameričkih stanova u zemlji uništeno je silama takozvanog ekonomskog razvoja.
A onda, u isto vrijeme kada su crni i smeđi stambeni objekti bili uništeni, milioni bijelih porodica su nabavljali zajmove pod državnom garancijom (kroz FHA i VA kreditne programe) koji su bili gotovo potpuno zabranjeni za obojene osobe i koji su dozvoljavali da ga odgurnemo u predgrađe gde smo samo mi smeli da idemo. Ali ništa od toga ne možemo znati i još se nazivati obrazovanima. Možemo živjeti u istim kućama koje smo dobili uz te zajmove koje podržava država, uskraćene drugima isključivo na osnovu rase, ili naslijediti prihode od njihove prodaje, i dalje vjerovati da smo neokaljani i neupleteni u bol crnih i smeđih zajednica nacije.
Kako veliki dio zemlje gori, doslovno ili metaforički, vrijeme je da se suočimo sa svojom istorijom. Vrijeme je da prestanete tražiti od drugih da se i dalje bore za svoje živote naša pojmove i zapamtite da jeste njihovo skupna jugularna vena se kompresuje. TO JE njihovo dušnik je slomljen. TO JE njihovo sinovi i kćeri gušeni i strijeljani, premlaćivani i profilisani i maltretirani.
TO JE njihovo sloboda i sloboda u pitanju.
Ali svakako, bijelci, recite nam još jednom o tome kako je nošenje maske u Costco-u tiranija.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati