Večeras, nakon što je Barak Obama potvrđen za izabranog predsjednika nacije, pogledao sam svoju djecu, dok su spavala. Iako su politički pronicljivi koliko djeca mogu biti, pošto su navršili samo 7 i 5 godina, nema šanse da će moći istinski cijeniti ono što se upravo dogodilo u zemlji koju zovu dom. Oni ne posjeduju osjećaj za historiju, pa čak ni jasno razumijevanje šta historija znači, da bi adekvatno procesuirali ono što se dogodilo ove večeri, dok su spavali. Čak i dok je naša najstarija danas u školi glasala za Obamu u prvom razredu, i dok je naša najmlađa postala pomalo ozloglašena jer je pokazivala slike Sare Palin u časopisima i govorila: "Postoji ona luda dama koja mrzi polarne medvjede", oni ostaju, ipak, naivni prema naciji koju su naslijedili. Oni baš i ne razumeju izmučenu istoriju ovog mesta, posebno u pogledu rase. Oh, oni znaju više od većine – živjeti kao što je moja djeca teško je ne – ali ipak, veličina ove prilike ih vjerovatno neće dostići sve dok Barack Obama ne završi svoj prvi, ako ne i drugi predsjednički mandat .
Ali to je u redu. Jer znam šta to znači, i potrudiću se da im kažem.
I prije nego što detaljno objasnim kakvo je to značenje (i njegova ekspanzivnost i ograničenja) dozvolite mi da ovo kažem nekima od onih s lijeve strane – nekim mojim prijateljima i dugogodišnjim sunarodnicima u borbi za socijalnu pravdu – koji ipak insistiraju da postoji nema razlike između Obame i McCaina, između demokrata i republikanaca, između Bidena i Palin: Jebi se.
Ako niste u stanju da skupite ponos u ovom trenutku, i ako ne možete shvatiti koliko je ovaj dan značajan za milione crnaca koji su stajali u redovima i do sedam sati da glasaju, onda je vaš cinizam postao tolika prepreka da vas sve osim beskorisnog za oslobodilački pokret. Zaista, oni koji ne mogu cijeniti ono što se upravo dogodilo toliko su izjedani nihilističkim bijesom i beznađem da ne mogu a da ne pomislim da su otpad ugljika i aktivno kradljivi kisik koji bi drugi mogli bolje iskoristiti.
Ovi izbori su zaista bitni. Ne, to nije isto što i pobjeda protiv sila nepravde, i da, Obama je teško kompromitovan kandidat, i da, morat ćemo naporno raditi kako bismo ga smatrali odgovornim. Ali ipak je važno da je on, a ne krvožedni bombaš Mekejn, ili kristofašista Palin, uspeo da izađe kao pobednik.
Oni koji kažu da nije važno nisu bili sa mnom na južnoj strani Čikaga prošle nedelje, okruženi kolekcijom neverovatnih organizatora zajednice koji izlaze i rade težak posao svaki dan pokušavajući da pomognu u pronalaženju izlaza iz nema šanse za marginalizovane. Svi oni znaju da su izbori samo dio rješenja, zapravo taktika, u široj borbi čiji su oni svakodnevni; i niko od njih nije toliko naivan da misli da im je posao sada da postanu tortura zbog izbora Baracka Obame. Ali svi su se radovali ovom trenutku. Nemaju luksuz da vjeruju u donkihotske kampanje Dennisa Kucinicha, ili čekaju da se Zelena stranka okupi i postane nešto drugo osim patetične karikature, koju simbolizira potpuno irelevantna i sve narcisoidnija prisutnost Ralpha Nadera na izbornoj sceni. I dok Cynthia McKinney ostaje ključna figura u borbi, stranka za koju je bila vezana ove godine ne pokazuje više sposobnosti da održi aktivnost pokreta nego prije osam godina, i većina svih koji rade u potlačenim zajednicama u ovoj naciji to znaju.
Svi ste ovako: Džesi Džekson je otvoreno plakao na nacionalnoj televiziji. Ovo je čovjek koji je bio sa dr. Kingom kada je ubijen i urlao je kao beba. Zato mi nemojte reći da ovo nije važno.
John Lewis – kome je razbijena glava, hapšen je više puta i vjerovatno je prolio mnogo više krvi za pravdu od svih bijelih, samoproglašenih anarhista u ovoj zemlji zajedno – ne može biti više oduševljen na ono što se desilo. Ako on to može da vidi, onda iskreno, kome dođavola ne smemo?
Oni koji kažu da ovi izbori ništa ne znače, koji insistiraju na tome da je Obama, zato što se ušuškao uz Wall Street, ili veliki biznis, samo još jedna vrsta zla koja se ne razlikuje od bilo kojeg drugog, u ozbiljnoj su opasnosti od političkog samospaljivanja, i to je spaljivanje koje će bogato zaslužiti. Da je pobjednički predsjednički kandidat zapravo kapitalist (suprotno uzavrelim maštarijama desnice) nije ništa više vrijedno vijesti od činjenice da kiša pada i trava raste prema nebu. Treba ga pravilno staviti u "no shit Sherlock," fajl. To što bi neko pomislio da je moguće da pobedi neko ko nije sakupio stotine miliona dolara – barem u ovom trenutku naše istorije – samo sugeriše da bi neki na levici radije radije da se bave politikom sa mesta željene nevinosti, nego u stvarnom svetu, gde se bitke dobijaju ili gube.
Dakle, da nam bude jasno šta je večeras značilo:
Bio je to poraz za desničarsku eho komoru i njene retoričke jurišne trupe, među kojima su prije svega Rush Limbaugh, Sean Hannity i Glenn Beck.
Bio je to poraz za pomahnitale mafije uvijek prisutne na skupovima McCain/Palin, s njihovim otrovnim klevetama protiv Obame, njihovim mozgovima opterećenim mržnjom koji su jedan za drugim bljuvali rasističke i vjersko šovinističke klevete na njegovu i glavu njegovih pristalica.
Bio je to poraz za internetske svodnike glasina koji su insistirali na svima do kojih su mogli doći s funkcionalnom e-mail adresom da Obama zapravo nije građanin. Ili je možda bio, ali je bio musliman, ili možda nije musliman, ali vjerovatno crnački suprematista, ili možda nije ni to, ali sigurno antihrist, i sasvim sigurno ubica beba.
Bio je to poraz za one koji su vjerovali da će McCain i Palin dobiti pobjedu od ruke svemogućeg Boga, jer njihova teološka i eshatološka praznina tako redovno smeta njihovoj sposobnosti razmišljanja. Kao takav, bio je to nazadak za vjerske fašiste u ekstremno desnoj kršćanskoj zajednici čije ih je vjerovanje da je Bog na njihovoj strani uvijek činilo posebno opasnima. Sada, pošto su izgubili, možda će barem neki od njih biti primorani da razmišljaju šta je pošlo po zlu. Ako budemo imali sreće, možda će neki doživjeti krizu vjere koja često prethodi potpunom nervnom slomu. U svakom slučaju, lijepo je jednostavno upropastiti njihov dan Mlade-Zemlje-Kreacionista-Imam-anđela-na-ramu.
Bio je to poraz za demagoge koji su na toliko načina pokušavali da pritisnu dugmad bijelog rasizma – staromodne vrste, ili onoga što ja zovem Rasizam 1.0 – koristeći tanko prikriveni rasistički jezik tokom cijele kampanje. Apeli na Joea Six-Packa, "vrijedne birače", glasače sa plavim ovratnicima ili hokejaške mame, iako nikada nisu bili eksplicitno rasizirani, bili su transparentni za sve osim za najgluplje, kao i termini poput "terorista" kada se koriste za opisivanje Obame. Isto tako, propao je pokušaj da se ekonomska kriza zamami utrkom tako što se za nju okrivljuju zajmovi siromašnim obojenim ljudima kroz Zakon o reinvestiranju zajednice, ili aktivistima zajednice poput ljudi iz ACORN-a, i ovo je važno. Ne, to ne znači da je bijela Amerika odbacila rasizam. Zaista, mjesecima sam prilično namjerno ukazivao na način na koji se rasizam 1.0 može trgovati samo da bi ga zamijenio rasizam 2.0 (koji omogućava bijelcima da i dalje negativno gledaju na većinu obojenih ljudi, ali prave izuzetke za one nekoliko koji nas čine osjećaju ugodno i koga vidimo kao „drugačijeg“). Pa ipak, da je večeras bila šteta za tu verziju 1.0 rasizam je još uvijek važan.
A večeras je bila pobjeda i za nekoliko stvari.
Bila je to pobjeda mladih i njihovog društvenog i političkog senzibiliteta. Bili su to mladi, koji odbacuju politiku svojih roditelja, pa čak i baka i djedova, i okreću se novom danu, možda naivno i previše optimistično u pogledu puta odavde, ali ipak na način koji je kroz povijest gotovo uvijek bio dobar za zemlja. Kao što je omladina bila inspirisana relativno umjerenim Johnom F. Kennedyjem (koji je, u principu, bio daleko manje progresivan od Obame na mnogo načina), i koliko god da su tada formirali prve trupe za veliki dio aktivizma socijalne pravde sljedećih petnaest godina, pa se tako nešto sada može predvidjeti. To što je Kennedy možda bio prilično suzdržan u svom osjećaju za socijalnu pravdu nije bilo važno: mladi ljudi čijoj je energiji pomogao da se oslobodi krenuli su stvari u svom smjeru i prilično ga brzo prerasli u svom napredovanju ulijevo.
Večeras je također bila pobjeda za mogućnost veće izgradnje međurasnog saveza. Iako Obama nije uspio da osvoji većinu bijelih glasova, i iako je bez sumnje istina da se mnogi bijelci koji su glasali za njega ipak drže brojnih negativnih i rasističkih stereotipa o većim crnačkim i smeđim zajednicama ove nacije, ipak slučaj da su crna, smeđa i bijela radile zajedno u ovom nastojanju kao što su to rijetko činili ranije. I mnogi bijelci koji su radili za Obamu, upravo zato što su morali da vide, čuju i osete rasističku ljutinu koja još uvijek animira previše ljudi naše nacije, sada će biti mudriji za iskustvo kada je u pitanju razumijevanje koliko je još posla ostalo da se uradi na frontu rasne pravde. Nadogradimo se na tom novostečenom znanju i toj novopronađenoj energiji i stvorimo pravo savezništvo belaca sa obojenim liderima u zajednici dok idemo napred u godinama koje dolaze.
Ali sada za drugu stranu stvari.
Prije svega, molim vas da znate da nijedna od ovih pobjeda neće donijeti mnogo osim ako ne učinimo ono što je potrebno da se jedinstveni događaj o jednom čovjeku pretvori u istinski društveni pokret (koji je, uprkos onome što neki tvrde, još nije i nikada nije bio).
I tako se vraća na posao. O da, možemo uživati u trenutku neko vrijeme, nekoliko dana, možda sedmicu. Ali mnogo pre dana inauguracije moraćemo da se vratimo na posao, u zajednicu, na ulice, gde se stvara demokratija, zahtevajući jednakost i pravdu na mestima gde to nije viđeno decenijama, ako ikada. Jer uz svu priču o nadi i promjeni, ne postoji ništa – apsolutno, pozitivno ništa – o stvarnoj promjeni koja je neizbježna. A nada, odsustvo stvarnog pritiska i kretanja naprijed za ostvarenje nečijih snova, sterilna je, pa čak i opasna. Nada, odsutna posvećenost je neprijatelj promjene, sposoban da se prevede u davanje vlastite agencije, na odustajanje od potrebe da se učini više od pukog pojavljivanja svakih nekoliko godina i pritiskanja dugmeta ili povlačenja poluge.
To sada znači povezivati se sa osnovnim organizacijama u zajednicama u kojima živimo, davati prioritet njihovim borbama, pridružiti se i služiti svojim biračima, pratiti vođe utemeljene u zajednici koji nisu odgovorni Baracku Obami, već ljudima koji su pomogli da ga izaberu. Neka Obama prati, dok narod vodi, drugim riječima.
Za nas koji smo bijelci to znači da se vratimo u naše bijele prostore i izazovemo našu braću i sestre, roditelje, komšije, kolege i prijatelje – i sebe – na rasne predrasude koje još uvijek prečesto prožimaju njihove i naše živote, i pobrinuti se da znaju da uspjeh jednog obojenog čovjeka nije jednak iskorjenjivanju sistemske rasne nejednakosti.
Dakle, jesmo li spremni za teško podizanje? Ovo je, na kraju krajeva, bila samo vježba za zagrijavanje, pomalo slična istezanju prije stvarno dugog trčanja. Ili je to možda bio prvi krug, ali u svakom slučaju, sada je palica predata vama, nama. Ne smijemo, ne možemo, dozvoliti da to odbacimo. Previše je u pitanju.
Najgora stvar koja bi se sada mogla dogoditi bila bi da se vratimo na spavanje; kako bismo dozvolili hladnoj ravnoteži Obamine proze da nas uljuljka u san poput hladnoće na donjoj strani jastuka. Jer na svjetlu dana, kada ste potpuno budni, postaje nemoguće ne vidjeti nedovršenost dosadašnjeg zadatka.
Počnimo.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati