S jedne strane, rasizam je toliko duboko usađen u historiju i strukturu Sjedinjenih Država, da ne bi trebalo biti posebno iznenađujuće kada se pojavi priča koja ukazuje na to da je taj rasizam opet izbio na površinu.
Ali, s druge strane, ponekad priča nađe svoj put u javnom prostoru, što je tako duboko uznemirujuće, da ne možete a da ne shvatite dvostruko: ona vrsta priče koja vas tjera da odete, ha? Šta sam dođavola upravo pročitao? Sigurno ste sigurno pogrešno vidjeli taj naslov. Kao da ste morali biti teleportovani u prošlost pedeset godina ili više, u period kada ljudi nisu ni osećali potrebu da se pretvaraju da su rasno prosvetljeni. Kao da sigurno halucinirate, ili je ovo satira koju čitate, možda nešto iz Luke? I onda shvatiš, ne, to je stvarno.
Tako je bilo i jučer, kada je plivački klub na periferiji Filadelfije objavio vijest nakon što je iz svog bazena protjerao grupu od šezdesetak obojenih djece iz grada. Ne zato što su počinili bilo šta loše – nema lošeg ponašanja, nema nedoličnog ponašanja, ništa slično, jer su tek stigli, a većina djece još nije imala priliku ući u bazen – i ne zato što su srušila privatno okruženje nepozvano (kamp je platio preko 1900 dolara za pravo da se tamo pliva jednom sedmično), već zato što je, kao predsjednik kluba, John Duesler u pismu objasnio: djeca će “promijeniti ten i atmosferu” kluba. Shvatio si to? Ten.
Naravno, Duesler, o kome ću imati više da kažem za minut, insistira da odluka nije bila rasna. Ipak, nekoliko mladih kojima je odbijen pristup bazenu čulo je kako se član bijelog kluba otvoreno žali na dolazak "crne djece", a sve osim nekoliko bijele djece koja su plivala kada su stigli roditelji su izvukli iz bazena, u potez koji podsjeća na 1950-te, sugerirajući da rasizam kluba nije neka neživa institucionalna sila, već živa stvarnost i za mnoge njegove bijelce. Jedna žena u klubu, na primjer, otvoreno se zabrinula da bi crna djeca mogla "nešto učiniti" njenom djetetu. Naravno, jer to rade đaci petog razreda iz 'haube': otkotrljaju se na predgrađe, pretvarajući se da su zainteresirani za plivanje, a zapravo, plan je pronaći neku bijelu djecu i sjeći ih do vraga, u nekim neka vrsta pee-wee rituala inicijacije bande. Naravno.
Nesporno je da je protjerivanje bilo rasno, ili bi barem trebalo biti. Klub je znao koliko će djece biti tamo kada su prihvatili članarinu, tako da ne mogu tvrditi da su bili oduševljeni veličinom grupe, iako izgleda da to nude kao izgovor sada kada je priča otišla javnosti. I ovaj izgovor oni nude, uprkos činjenici da je samo dvanaest dana prije nego što su izbacili crne klince, isti klub, u istom bazenu, ugostio skoro 80 djece (od kojih 78 bijelaca), iz četiri odeljenja 6. razreda iz lokalna škola. Očigledno bijela djeca, čak i kada su dio grupe koja je skoro jednu trećinu veća, magično ne zauzimaju toliko prostora.
Nažalost, pročitati komentare ostavljene ispod priče na web stranici podružnice NBC-a u Philly area, koja je prva objavila vijesti, ostavlja poseban utisak da za mnoge bijele ljude nema potrebe da klub osmišljava naslovna priča. Umjesto toga, uznemirujući broj bijelih postera čini se pozitivno ushićenim što su ova djeca – koja nisu učinila ništa loše osim što su se, očigledno, rodila i živjela u Sjevernoj Filadelfiji – izbačena iz kluba.
Naime, među ovim objavama nalazi se redovno i opetovano spominjanje „životinja“ iz grada, drugi koji tvrde da crnci ne mare za svoj kvart, pa, vjerovatno, grupa crne djece ne bi trebala biti pušten u bijelu, i komentariše da ako crnci žele da budu poštovani (a ne diskriminirani) prvo moraju "očistiti svoj čin". Drugim riječima, bijelci imaju pravo da sve crnce, čak i osmogodišnjake, gledaju kroz prizmu pretpostavljene grupne patologije, a sve zato što se neki u crnačkoj zajednici upuštaju u nepoželjno ponašanje. Po toj logici, naravno, treba pretpostaviti i da su svi bijelci korporativni kriminalci, zbog akcija Kena Laya, ili Bernieja Madoffa, ili bandita štednje i zajma iz 8-ih.
Ili možda da bi sve bijelce trebalo smatrati serijskim ubicama zbog Mansona, Bundyja, Gacyja, ili desetina drugih, ili pederasta, poput bolesnog visokog osoblja na Univerzitetu Duke koji je reklamirao ljude da dođu i siluju njegovih 5- godine usvojeno crno dijete, kao što je to već činio više puta.
Možda bi bilo pošteno misliti da su svi bijelci polu-nepismeni, zbog, recimo, George W. Busha ili Sare Palin, ili insinuirati da su bijeli dječaci svi sociopatski osakaćitelji životinja, jer, kao u nedavnom slučaju u Južnoj Floridi , većina ludih poslova koji kolju mačiće na kraju budu, pa, znaš, bijeli momci. Ili možda da su bijelci inherentno predisponirani na kanibalizam ili da bjelkinjama treba zabraniti predavanje zbog prijetnje koju predstavljaju svojim učenicima: na kraju krajeva, više od stotinu bijelih učiteljica je uhapšeno zbog plijena na maloljetnu djecu posljednjih godina, i zaista su kriminalci bili bijelci u preko 93 posto svih poznatih slučajeva.
Ali naravno, niko od onih koji bi branili svoj rasizam u slučaju plivačkog kluba – i koji bi nas uvjeravali da je “racionalno” bojati se crne djece – ne bi smatrao da je bilo koji od gore navedenih primjera ni približno tako logičan. Ovo, uprkos statističkim i anegdotskim dokazima koji bi se mogli izvesti u svakom pojedinom slučaju kako bi se dalo smisla grubim generalizacijama iu tim slučajevima. Ne, oni svoju "racionalnu diskriminaciju" zadržavaju za tamnopute. Zaista, čitati njihove poruke znači vidjeti rasizam u sirovom obliku. Ono u šta su nas mnogi stručnjaci uvjeravali više nije problem u Americi, sada kada smo ušli u “post-rasnu” eru Baracka Obame.
Oh, a kad smo već kod toga, evo gada: sećate se gore pomenutog predsednika kluba? Onaj koji je zabrinut kako bi crna djeca mogla promijeniti ten mjesta? John Duesler? Da, pa, ispostavilo se da Duesler nije desno krilo koje vuče zglobove. On nije Klansman. Zapravo, bio je pristalica predsjednika Obame i pomogao je u koordinaciji krvarenja u gradu za proslavu predsjedničke inauguracije. Što je još gore, on je predsjednik Peace-Action Philadelphia: skup vjerovatno progresivnih, pa čak i ljevičarskih tipova. Ovo je ono o čemu govorim kao o rasizmu 2.0 u svojoj knjizi, Između Baraka i tvrdog mesta: rasizam i poricanje belaca u doba Obame: vrsta rasizma koja dozvoljava nekim belcima da glasaju za Obamu i da prave izuzetke za njih crne i smeđe ljude koji nas čine ugodnim, ali da zadržimo suštinski neprijateljske poglede prema većim zajednicama boja iz kojih dolaze ovi izuzeci. Drugim riječima, vrsta rasizma koja kaže da su crnci u redu, sve dok su išli na Harvard Law, govore na određeni način, oblače se na određeni način i udovoljavaju našim ukusima. Ali za sve ostale, oh, dovraga, ne.
U svjetlu ovog najnovijeg incidenta, dozvolite mi da iznesem sljedeće stvari, i dozvolite mi da ih iznesem najjasnijim mogućim riječima:
1. Kladim se da mi više neću čuti još jedno predavanje Sjevernjaka o Jugu. Savršeno dobro poznajemo našu istoriju ovde dole. Vrijeme je da razjasniš svoje. Ovo nije bila Filadelfija, partner iz Misisipija, to je bio grad bratske jebene ljubavi, tako da je najbolje da ti i Roki to shvatite, dok mi ostali gledamo neko vreme. A za sve vas u Bostonu, i Bensonhurstu, i Greenwich-prokletom selu, slobodno se pridružite. Javite nam šta ste naučili o sebi. Sada imamo telefone ovdje dolje, pa čak i, povremeno, pristup internetu, pa nas zovite kada smislite nešto vrijedno pažnje.
2. Kladim se da neću čuti još jedan bijel liberalni čin kao da je rasizam oblast desnice. Da, sam rasizam je izrazito reakcionarna filozofija, ali je ona koja je dugo bila ugrađena u bijelu psihu i pogled na svijet bijelih ljudi. Kako Joe Feagin objašnjava u svojoj najnovijoj knjizi, bijeli rasni okvir dugo je utjecao na to kako bijeli Amerikanci, bez obzira na šire političke stavove, gledaju na crne i smeđe ljude, a ovaj najnoviji incident to samo osvetnički pokazuje. To je bijeli rasni okvir koji crnce – čak i djecu – smatra, vrlo smišljenim, – patološkim, društveno disfunkcionalnim, koji su vjerovatno da se loše ponašaju i nedostojni mogućnosti u kojima uživaju bijelci. To je bijeli rasni okvir koji služi za racionalizaciju svake nepravde učinjene obojenim osobama, ma koliko bila očigledna.
I da li je taj bijeli rasni okvir koji mora biti temeljno osporen, eksplodiran, uništen, iskorijenjen, prije nego što se ova nacija ikada može nadati da će postići rasnu jednakost, ili čak najosnovnije nivoe socijalne pravde. Dakle, za one simpatične bijele liberale koji su mislili da će glasanje za Baracka Obamu biti njihova karta za izlazak iz zatvora sljedeći put kada neko pokrene temu rasizma – otprilike kao moderna verzija „nekih od mojih najboljih prijatelja su crni” – razmislite ponovo.
Oh, i na kraju, za one koji insistiraju na promjeni teme u vezi sa ovom pričom o bazenu i insistiraju na tome da "pa, znate, to je privatni klub i da oni mogu raditi šta god žele", promašite poentu, i jako nedostaje. Prvo, ako privatni klub oglašava članstvo javnosti, kao što je to učinio Valley Club, ostaje otvoreno pitanje koliko je to zapravo privatno. To bi zaista moglo biti daleko manje nego što mnogi tvrde, i može biti vezano zakonima o građanskim pravima jednako sigurno kao što bi to bio objekat u vlasništvu opštine. Ali što je važnije, nije važno. Ovo nije pitanje o pravu kluba da bude rasistički. Pitanje je da li je ispravno da budu takvi. Čovek može imati pravo da radi mnogo stvari. Pretpostavljam da imam pravo stajati na ćošku i izvikivati rasne psovke obojenim prolaznicima. Imam pravo da objavljujem literaturu o mržnji. Imam pravo da se pridružim Klanu. Ukratko, imam „pravo“ da budem rasista koliko želim. Ali ako odlučim da uradim bilo koju od tih stvari, ti imaš pravo i više – obavezu – da me nazoveš seronjom. I to rasistički seronja. I da mi zagorčaju život.
Zato iskoristimo svoja prava i učinimo upravo to ljudima u The Valley Clubu. Možete ih kontaktirati putem e-maila na: [email zaštićen]. Ili ih možete nazvati na: 215-947-0700. Njihova govorna pošta bila je puna posljednji put kada sam provjerio (iz razloga za koje mislim da mogu zamisliti), ali u jednom trenutku će je obrisati, a onda bismo je trebali ponovo napuniti. Ili, ako ste bijelac i osjećate se stvarno kreativno, možda možete platiti privremeno članstvo i onda otići na plivanje. Samo se pobrinite da popijete puno vode prije nego krenete, i svi zajedno. I onda uđi u bazen, a onda, pa, mislim da znaš ostalo. To bi bilo prvo pišanje na svijetu* i dobro bi im poslužilo.
* Ne mogu preuzeti zasluge za ideju o pišanju. Ovaj koncept je s ljubavlju pozajmljen od dugogodišnje aktivistkinje/prosvetiteljke socijalne pravde i antirasističke aktivistkinje Sharon Martinas, kojoj zaslužuju sve pohvale za njenu kreativnost i smisao za humor u suočavanju s nepravdom: kritična vrlina u teškim vremenima.
Tim Wise je autor nekoliko knjiga. Njegova najnovija je „Između Baracka i tvrdog mesta: rasizam i poricanje belaca u doba Obame. ” objavljeno u Open Media Series od strane City Lights Books, www.citylights.com . Može se dobiti na:[email zaštićen] <mailto:[email zaštićen]>.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati