Nije prvoaprilska šala. Evo činjenica:
Prije četiri dana, (29. marta) ultrakonzervativni dekan Pravnog fakulteta Univerziteta u Montpellieru pozvan je u sjedište policije, saslušan, izveden na sud i zadržan u zatvoru zbog optužbe glavnog tužioca – sve po pritužbi devet studenata štrajkači, koji tvrde da su bili brutalno napadnuti aktivnim saučesništvom dekana Philippea Pétela dok su 'zauzeli' školsko gledalište.
Studenti, podržani video snimcima uživo, opisali su kako je Dean Pétel ohrabrivao maskirane nasilnike drvenim motkama da upadnu u auditorijum Pravnog fakulteta i nasilno protjeraju nekoliko desetina studenata koji su je 'okupirali' u sklopu studentskog štrajka na cijelom Univerzitetu. Nasilnici su snimljeni kako brutalno tuku studente, čak i na tlu, a nekoliko ih je povrijeđeno. Nasilnici su se potom vratili u predsoblje, gdje je čekala kontra-demonstracija konzervativnih studenata prava protiv štrajka, uključujući Pétela i nekoliko drugih fakulteta. Dekan je snimljen kako čestita nagomilanim maskiranim agresorima, koje niko nije mogao identifikovati kao studente. Zgrada je bila zaključana, ali je Pétel imao ključ od predsoblja iz kojeg su napadači izašli. Saučesništvo ostalih prisutnih profesora je na policijskom ispitivanju, a jedan je uhapšen. [1]
U roku od nekoliko sati, napadi na Pravni fakultet bili su na svim društvenim mrežama, a studenti štrajkači, grupe za ljudska prava, advokati za građanska prava bili su zauzeti organizacijom demonstracija i protesta za naredni dan, opisujući to kao 'fašističku agresiju'. Ovaj epitet je manje preterivanje nego što se može činiti, jer tradicija studenata prava koji snabdijevaju razbojničke mišiće ekstremno desničarskim grupama ovde u Francuskoj seže više od jednog veka (kako se sećam iz studentskih dana u Parizu protiv Alžirskog rata ). Kao što svi znamo, pritužbe studentskih štrajkača na policijsku brutalnost obično ostaju bez pažnje, a protesti protiv njih mogu dovesti do još veće policijske kazne. Dekani koji 'čvrsto stoje protiv okupatora dobijaju unapređenje. Kako onda objasniti ovaj preokret „čovjek ujede psa“ na Univerzitetu Montpellier (osnovan 1279.)?
Danas je u Francuskoj dvanaest univerziteta već u štrajku, a socijalna i radna situacija se ubrzano zahuktava. Ovdje u Montpellieru, Université Paul Valéry, Univerzitet Liberal Arts, upravo je izglasao otvoreni štrajk i blokadu nastave na Generalnoj skupštini na otvorenom kojoj je prisustvovalo preko 2,000 studenata. Do sada je raspoloženje bilo umjereno. Podrška štrajku je skoro jednoglasna, ali postoji duboka podjela oko taktike blokiranja nastave, posebno među studentima prve godine koji su zabrinuti za svoje ispite (koji će sada vjerovatno biti odloženi). Neki profesori nude svoje kurseve na mreži i osnovan je radikalni 'slobodni univerzitet' pod nazivom "Vincennes2.0" u znak sjećanja na Pariz u maju 1968. godine. Lokalne srednje škole su takođe pune agitacije, sa dvojicom ili trojicom „u štrajku“ i policajcima koji se motaju okolo i hapse. Situacija je napeta.
Šta je na kocki za vladu Makrona?
Paradoks u ovoj priči nije više-manje tradicionalna uloga dekana Pétela u napadu[2], već neobična odluka tužioca da drži časnog dekana u zoni. Da budemo sigurni, Pétel, mladi samouvjereni neokonzervativac, je to 'tražio'. U početku se otvoreno hvalio svojom ulogom, nesvjestan okolnosti i posljedica, i dospio na nacionalne TV vijesti i naslovne strane velikih pariskih novina. Ali pretpostavljam da je naređenje da ga se zatvori došlo iz Pariza. U centraliziranoj, hijerarhijskoj Francuskoj, tužilac odgovara županu koji odgovara ministru pravde koji odgovara predsjedniku. Predsjednik Macron, koji je postavio veliki dugoročni izazov i studentima i radnicima javnih službi, želi svoje reforme progurati što je brže i lakše moguće. Društvena situacija se zahuktava, a Makron je previše pametan da dalje polarizira situaciju i troši politički kapital na krajnje desničarskog gubitnika. On takođe želi da bude viđen kao nepristrasan i voljan da udari svoje neprijatelje na desnici kao i na levici (kao što će bez sumnje hoće kada se studentska i radnička borba zaista zahuktala).
Neposredno pitanje za studente je obrazovna 'reforma' predsjednika Makrona, koja će kao i sve njegove 'reforme' biti nametnuta kupovinom administrativnog dekreta, a ne kroz zakonodavni proces (koji obično uključuje dugu diskusiju i amandmane). Čini se da Makron više voli vladavinu dekretom, iako ima solidnu većinu sljedbenika u Narodnoj skupštini, nakon što se podijelio i prosvjedovao u partijama i ljevice i desnice. Čini se da su svi njegovi potezi pažljivo tempirani i možda se boji kašnjenja. Macron preferira metodu 'brze staze', a njegov autoritarni, tehnokratski stil definitivno razbjesni mnoge Francuze, ali posebno "narod", koji je odavno zasićen i trpi rezove dok superbogati dobijaju subvencije (zvuči poznato ?)
Makron je već razbesneo profesore u Francuskoj, kojima nameće – bez pogovora – još jedan novi nacionalni nastavni plan i program za K-12 toliko zbunjujući da niko ne može da smisli kako da ga primeni. U međuvremenu je odeljenja velika (35 učenika), mladima je sve teže predavati, a podrška za nastavu, materijalna pomagala itd. se sve više smanjuje. Na nivou univerziteta, cilj Macronove reforme je uvođenje „selekcije” pri upisu na univerzitete, koji je tradicionalno bio otvoren za sve koji su stekli klasičnu diplomu Baccalaureat i završili srednju školu (baš kao i njujorški koledži generacija prije).
Francuska sada ima pet miliona učenika, a zahvaljujući stalnim smanjenjima, nema dovoljno mjesta za oko 20% odeljenja koja dolaze. Otuda stvaranje 'konkurencija' i prijemnih ureda u američkom stilu u svakoj školi. Štaviše, iako su svi francuski univerziteti pod upravom nacionalnog ministarstva obrazovanja, Macron želi da ih učini 'konkurentnim' jedni drugima, kao u SAD-u, tako da će neke škole biti "lakše" za ulazak, ali će njihove diplome biti “vrijedi” manje. Obje ove 'reforme' su očigledno nepovoljne za siromašne studente, a povoljne za privilegovane. Oni su po definiciji “nepopularni”.
Macron je također stavio rukavicu radnicima javnih službi, uključujući i poštovani sindikat željezničara CGT čija je militantnost legendarna. Prošlog proljeća, uprkos militantnim protestima, Macron je uspio dekretom progurati svoj reformisani Zakon o radu, oduzimajući mu prava na staž i zakonsku zaštitu koju uživaju radnici u privatnom sektoru i olakšavajući i jeftinije šefovima da ih otpuštaju. Ovog proljeća, umjesto da se oslanja na tradicionalno pravilo zavadi pa vladaj, Macron predlaže da zajedno preuzme i pet miliona studenata i pet miliona radnika u javnom sektoru (oko 20% ukupne radne snage). Možda je odgrizao više nego što može sažvakati, posebno sa opštom populacijom koja je neprijateljski raspoložena protiv vlade i spremna da podrži ove narodne borbe.
Jer, napadajući navodne 'privilegije' radnika u javnom sektoru i predlažući da se one u velikom broju otpuste, Macron efektivno napada dragocjene, popularne javne usluge koje koristi veliki broj među popularnim klasama. Vozovi, metro, bolnice, socijalne službe, javne službe, putevi, itd. Sve ove usluge su bile podvrgnute smanjenju, što otežava život i produžava linije za obične ljude, a sada je svima očigledno da ih Macron snižava u pripremi za njihovu privatizaciju da bi se jeftino prodali korporacijama, kao što se već dogodilo francuskoj električnoj kompaniji, francuskoj gasnoj kompaniji i većini francuske pošte. Strahuju da će privatizovati francusku prugu SNCF kao što je Margaret Tačer, njegov duhovni vodič, uradila Britanskoj železnici (koja je sada skupa, opasna i uglavnom kasni).
22. mart: Prvi okršaj
Socijalna borba je militantno započela prošle sedmice 22. marta (ujedno i datuma napada na okupatore Pravnog fakulteta u Montpellieru) sa 180 demonstracija studenata i javnih radnika širom Francuske. Zračni letovi smanjeni su za 30%. Preko 5,000 željezničara iz svih krajeva okupilo se u Parizu, održalo marš tokom kojeg su ispalili glasne industrijske petarde, a zatim održali spontanu masovnu Generalnu skupštinu na kojoj se obavezuju da će ići dalje od najavljenog rasporeda postepenih štrajkova koji su planirali zvaničnici tri željeznice sindikati, početak April 3.[3] Dan je počeo ogromnom jutarnjom demonstracijom studenata koji su se okupljali iz cijele regije Pariza. Studenti su se zatim pridružili hiljadama raznih radnika javnih službi koji su demonstrirali pod njihovim sindikalnim zastavama, a ove demonstracije su se na kraju spojile sa radnicima željeznice. Kažu da je stotine hiljada bilo na ulicama.
Izvanredne su, takođe, bile spontane akcije autonomnih grupa poznatih kao „šefovi marta“ (Tête de cortège) koji se okupljaju na samom frontu legalnih, planiranih, dobro organizovanih i policijskih demonstracija sa ciljem da masovni pokret izbiju iz rutine da ih sindikalni organizatori kao ovce vode, podvrgnuti propisanim parolama na tablama i zvučnicima, a zatim poslao kući sa namerom da se izraze. Njihov cilj je okupiti studente i radnike, mlađe i starije ljude, radnike iz različitih sektora i podstaći diskusiju i samoorganizaciju.
Mnogi od ovih aktivista, mladi i stari, veterani su borbi 2016. i 2017. godine, prepoznaju se danas, formiraju mreže i imaju iskustvo u samoorganiziranju. Iako su također okarakterizirani kao “crni blokeri”, čija je uloga često bila podjela i provokativna, pokret March-Headers mi se čini obećavajućim u svom nastojanju da se otvori politički prostor za okupljanje antivladinih, antisistemskih demonstranata , razmjenjuju ideje, grade odnose i uče se samoorganiziranju kroz direktnu akciju.
Do sada su veliki službeni protestni pokreti u Francuskoj držani odvojeno, podijeljeni u interesne grupe i uređeni od strane sindikalnih zvaničnika čija je osnovna taktika bila da razmaknu beskorisnu, simboličnu jednodnevnu nacionalnu masovnu mobilizaciju dok se ljudi ne umore, ne stigne ljetni odmor i vlada je pobedila. Naravno, spontani (a ponekad i nasilni) pokreti divljih mačaka često su izbijali iz ove jakne. Ali današnji studenti, članovi sindikata i drugi su mnogo otvoreniji za spontano okupljanje i povezivanje putem društvenih medija.
“Od jednog divljeg maja do drugog?”
Prije pedeset godina, 1968., vrhunac francuske majske pobune bila je konjuktura studentskih pokreta koji su okupirali univerzitete i organizirane radničke klase koja je okupirala fabrike pod disciplinom komunističkog CGT-a i drugih sindikata: „ustanak studenata i radnika“ , kako je postalo poznato. Ali za one koji su to živjeli, konjunktura nikada nije bila baš zapečaćena, jer su sindikalna rukovodstva uglavnom držala radnike zabarikadirane unutar okupiranih, a njihovu podršku studenata vani, minimizirajući kontakte i razmjenu. Veliko razočarenje, kako se prisjetio brojnih aktivista iz 1968. koje je ispitivao Mitchell Abidor u svojoj živahnoj upravo objavljenoj knjizi intervjua May Made Me (PM Press, SAD; Pluton, GB). Možda su današnji studentski i radnički aktivisti ispred igre i neće dozvoliti da budu 'podijeljeni i upravljani' kao prethodne generacije. Također, danas imaju prednost društvenih medija koji im omogućavaju da zaobiđu establišmente medije, dobiju svoje informacije i organiziraju se u realnom vremenu.
Ovdje u Montpellieru pokret dobro napreduje. Studenti štrajkači u Paul Valéryju pozvali su radnike, beskućnike, starce u svoje skupštine i dobili su radničku podršku i interesovanje. Njihovi akcioni odbori ne uključuju samo studente, već i profesore i radnike kampusa. Ovo je dobar početak. Štaviše, iskoristili su društvene mreže do te mjere da budu dobro informisani o tome šta se dešava na lokalnom nivou i u kontaktu sa drugim univerzitetima. Rekordan broj ljudi koji je prisustvovao posljednjoj Generalnoj skupštini (do 2,500) se dijelom može pripisati organizaciji putem društvenih medija (koje se ponekad okrivljuju za držanje ljudi kod kuće iza paravana).
Ironično, i ove prve masovne demonstracije i incident na Pravnom fakultetu u Montpellieru dogodili su se 22. marta. Taj datum obilježava 50.th godišnjice studentskog zauzimanja Upravne zgrade Univerziteta Nanterre 1968. godine, što je na kraju pokrenulo nacionalni generalni štrajk koji je uzdrmao de Golov autoritarni režim i poslao generala u Njemačku po podršku vojske. Može li se nešto slično danas pripremiti za Macronovu Francusku? Raspoloženje javnosti je mračno, nakon dugih godina visoke nezaposlenosti, stagnirajućih plata, neoliberalnog razbijanja sistema socijalne podrške koji se teško borio i privatizacije socijalnih usluga pod Sarkozyjem (sada također na suđenju!) i Fransoa „socijalističkom” vladom. Hollande.
Odjeci majskog ustanka 1968. odjekuju u vazduhu. Web stranica koja sama sebe zove lespaves (kaldrma) uputio je međunarodni „poziv za okupljanje u Parizu 1. majast” sa sloganom: “Oni obilježavaju maj '68. Ponovo ga pokrećemo!”[4]
[2] Lično sećanje: U Hamilton Hallu, tokom prve noći okupacije Univerziteta Kolumbija u aprilu 1968. godine, bili smo obaviješteni da dekan David Truman obilazi bratstva i domove, organizirajući bande džokera da protjeraju okupatore.
[3] https://paris-luttes.info/propositions-strategiques-pour-la-9785?lang=fr
[4] https://www.lespaves.net/1968-2018-from-a-wild-may-to-another-call-to-converge-in-paris-on-may-1st/
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati