Dragi prijatelji, kolege, drugovi,
Pišem vam iz Francuske, gdje sam učesnik-posmatrač u pokretu Žutih prsluka, koji i nakon šest mjeseci jača, uprkos nedostatku informacija u međunarodnim medijima. Moj izvještaj slijedi.
Pišem i da vas pozovem da se pridružite meni i drugim žutim prslucima koji govore engleski, na međunarodnoj on-line sesiji pitanja i odgovora i širokoj diskusiji putem ZOOM video-telekonferencije. Diskusija će se održati ove nedjelje, 19. maja u 15h UTC/GMT (što znači 11h u NY i 16h u Parizu). Da biste se pridružili, pošaljite nam email [email zaštićen] i predstavi se. Poslat ćemo vam e-mail 15 minuta prije početka rasprave. Samo kliknite na njega i ZOOM će nas spojiti.
Ali zašto biste odvojili sat ili dva iz svoje nedjelje da biste se više upoznali sa Žutim prslucima? Odgovor je da ovaj jedinstveni, originalni društveni pokret ima ogroman međunarodni značaj. Već je uspjela da razbije kapitalistički mit o “predstavničkoj demokratiji” razotkrivanjem laži i nasilja vlasti i medija, kao i dvoličnosti reprezentativnih institucija poput političkih partija, birokratskih sindikata i mejnstrim medija.
Štaviše, Žuti prsluci predstavljaju prvi put u istoriji da se spontani, samoorganizovani društveni pokret ikada održao pola godine, uprkos represiji, zadržavajući svoju autonomiju, odupirući se kooptaciji, birokratizaciji i sektaškim rascepima. Sve to vrijeme, suprotstavljajući se sveobuhvatnoj vladinoj represiji i ciljanoj propagandi.
Prije šest mjeseci, 17. novembra 2018., društveni pokret poznat kao Žuti prsluci izbio je niotkuda, sa autonomnim lokalnim jedinicama koje su nicale širom Francuske kao pečurke, demonstrirajući na kružnim tokovima i naplatnim vratima, marširajući svake subote u gradovima, uključujući Pariz. Vlažno novembarsko tlo iz kojeg su niknule ove pečurke bila je skoro univerzalna frustracija u Francuskoj zbog krajnjeg neuspjeha CGT-a i drugih sindikata da se efikasno suprotstave Macronovom nametanju njegovih povijesnih „reformi“ na parni valjak: nefleksibilni neoliberalni program rezanja. beneficije, prava na radnom mjestu i privatizacija ili ukidanje javnih usluga, uz eliminaciju takozvanog poreza na bogatstvo.
Neposredni uzrok ovog spontanog masovnog ustanka bio je protest protiv nepravednog poreza na gorivo (fiskalna pravda), ali su se zahtjevi Žutih prsluka brzo proširili i uključili obnovu javnih usluga (transport, bolnice, škole); veće plate, penzije, zdravstvena zaštita za siromašne, seljačka poljoprivreda, mediji bez milijarderske i vladine kontrole i, što je najvažnije, participativna demokratija. Unatoč svojoj remetilačkoj taktici, Žuti prsluci su od početka bili divlje popularni među prosječnim Francuzima (73% odobravanja), a i dalje su popularniji od Macronove vlade nakon šest mjeseci iscrpljujućeg, opasnog zauzimanja javnog prostora, nasilnih nedjeljnih protesta i klevetničke propagande protiv njih.
Umorni od laži, prevare, manipulisanja i prezrenja, Žuti prsluci su od početka instinktivno odbijali da budu instrumentalni uz pomoć korumpiranih „reprezentativnih“ institucija kapitalističke demokratije, uključujući političke stranke, sindikalne birokratije i medije (monopolizovane od strane milijardera i subvencionisane od strane vlada). Ljubomorni na svoju autonomiju, koncept koji radikalni intelektualci istražuju godinama, Žuti prsluci su izbjegavali "vođe" i glasnogovornike čak i među svojim redovima, a čak i sada vrlo postupno uče da se ujedine i pregovaraju o konvergenciji s drugim društvenim pokretima.
Od samog početka (decembar 2018.) okupljanja Žutih prsluka, u osnovi nenasilna, bila su praćena masovnom policijskom represijom – suzavcem, blic, premlaćivanjem,
10 hapšenja, hitna suđenja za bubnjeve, stroge kazne za manje prekršaje. Macronova vlada je upravo usvojila novi zakon o "antivandalizmu" koji praktično čini nemogućim legalne demonstracije. Macronova ortodoksna neoliberalna Francuska Republika je vjerovatno postala jednako represivna prema opoziciji kao i desničarski “populistički” režimi u Poljskoj, Mađarskoj, Turskoj.
Macronova nasilna represija političke opozicije odgovorna je za najmanje dvije smrti, 23 demonstranta oslijepljena na jedno oko, hiljade teško ranjenih. Osudile su ga UN i Evropska unija. Ali Macron nikada nije priznao ove povrede, koje se rijetko prikazuju u medijima. TV vijesti se koncentrišu na senzacionalne slike nasilja (na imovinu) vandala iz Crnog bloka na rubovima demonstracija Žutih prsluka, nikada na ljudske žrtve sistematskog vladinog nasilja. Popularni slogan proklamovan u Magičnom markeru na žutom prsluku demonstranata glasi: „Probudi se! Isključite TV! Pridruži nam se!"
Budući da Žuti prsluci nemaju priznate glasnogovornike, vladina propaganda, podstaknuta medijima, imala je odriješene ruke da ih dehumanizira kako bi opravdala nečovječno postupanje prema njima. Makron se, sa vrhunca svog monarhijskog predsedništva, isprva pretvarao da ignoriše njihov ustanak, zatim je pokušao da ih otkupi mrvicama (vrlo nekoliko mrvica koje su odbačene), a zatim ih je osudio kao „rulju punu mržnje“. (Napomena: U stvarnom životu Žuti prsluci su uglavnom sredovečni ljudi sa niskim primanjima sa porodicama iz provincija čiji je zaštitni znak prijateljstvo i improvizovani roštilj.) Ipak, za Makrona i medije oni predstavljaju tvrdokornu zaveru „40,000 militanata ekstremne desnice i ekstremne levice” često okarakterisan kao “antisemiti”, koji prete Republici.
Nije ni čudo što se, podvrgnuti rastućem nasilju i kontinuiranim klevetama, broj Žutih prsluka koji su spremni izaći na ulice da protestuju svake sedmice smanjio za 27 sedmica. Ali oni su još uvijek tamo i njihov omiljeni pojam glasi: „Evo nas! Tu smo! Šta ako se Macronu ne sviđa? Tu smo!" (On est là! Même si Macron ne veut pas, On est là!)
Srećom, u proteklih nekoliko sedmica Liga za prava čovjeka i druge slične humanitarne grupe protestirale su protiv vladine represije, dok su komiteti umjetnika i akademika potpisivali peticije podrške borbi Žutih prsluka za demokratska prava, istovremeno osuđujući vlade i medija. U isto vrijeme, Žuti prsluci se sve više približavaju Ekolozima (“Kraj mjeseca/Kraj svijeta/Isti neprijatelj/Ista borba”) i radnicima, od kojih su mnogi aktivni kao protivnici birokratije u svojim sindikatima. Crvene CGT naljepnice na žutim prslucima sada su česta pojava na demonstracijama. Philippe Martinez, generalni sekretar CGT-a, koji je do sada bio sarkastičan i negativan prema Žutim prslucima, sada je bio prisiljen priznati da je uzrok njihovog uspona bio neuspjeh sindikata, „odraz svih sindikalnih pustinja. ” Mislio je na “mala i srednja preduzeća, penzionere, siromašne, nezaposlene i mnogo žena” (demografiju Žutih prsluka) koje su sindikati ignorirali.
Žuti prsluci su još uvijek ovdje, u borbi, držeći proboj otvoren. Kriza u Francuskoj je daleko od kraja. Ako i kada druge potlačene i ljute grupe u Francuskoj – organizirani radnici, ekolozi, sjevernoafrički imigranti, studenti koji se bore protiv Macronovih obrazovnih „reformi“ – također isključe svoje televizore i odu na ulice, stvari se dobro mijenjaju radikalno. Oglašeni cilj Žutih prsluka je da dovedu Francusku do potpunog zastoja i nametnu promjene.
Šta ako uspiju? Znamo do čega je doveo “uspjeh” strukturiranih stranaka poput Syrize u Grčkoj i Podemosa u Španiji. Možda bi horizontalna federacija autonomnih baznih grupa koja pokušava da izmisli demokratiju mogla bolje.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati
2 Komentari
Richard,
Par pitanja i komentara:
1. Imate li komentar na kanadske žute prsluke? Otkrio sam da su oni tvrdo desni – čak i fašisti s elementima suprematizma bijele rase, u najmanju ruku ksenofobični, antisocijalistički i žestoki poricatelji globalnog zagrijavanja – i puni pristalica opasnih fašoidnih teorija zavjere. Posjetite njihove glavne ili pokrajinske Facebook stranice i recite mi što mislite.
2. Problem medija nije problem “milijardera i vlade” koji kontrolišu informacije, već problem privatnih i privatizovanih medija zavisnih od oglašivača koji rade u kapitalizmu, a samim tim i medija koji moraju braniti kapitalističke interese da bi ostali održivi. U takvom sistemu, neko od jedinog pristojnog nezavisnog novinarstva se radi uz finansiranje filantropskih milijardera kao što je „Medija prvog pogleda“ (The Intercept) Pierrea Omidyara. Međutim, daleko bolje rješenje bi bilo finansiranje nezavisnih medija koji dobijaju sredstva iz namjenskih, nepolitičkih izvora javnih prihoda.
3. Postoje li primjeri desničarske kooptacije Žutih prsluka u Evropi?
Hvala unapred na čitanju mojih komentara,
Paul D
Test.