Demonstranti Opće konfederacije sindikata Francuske pale baklje tokom demonstracija protiv penzionih reformi u Parizu, Francuska, 05. decembra 2019.
Foto: Alexandros Michailidis/Shutterstock.com
Generalni štrajk u Francuskoj, koji sada ulazi u svoju rekordnu sedmu sedmicu, čini se da se približava kriznoj tački. Uprkos divljoj policijskoj represiji, više od milion ljudi je na ulicama protestujući protiv neoliberalne „reforme“ francuskog penzionog sistema koju je predložio predsednik Makron, koji je uspostavljen na kraju Drugog svetskog rata i koji se smatra jednim od najboljih na svetu. U suštini, ono što je u pitanju je čitava vizija o tome u kakvom društvu ljudi žele da žive – onom zasnovanom na hladnoj tržišnoj kalkulaciji ili onom zasnovanom na ljudskoj solidarnosti – i nijedna strana ne pokazuje bilo kakav znak spremnosti na kompromis.
Sad ili nikad?
S jedne strane, Macronova vlada je uložila svoj legitimitet da progura ovu ključnu "reformu" netaknutom kao stvar principa, koliko god bila nepopularna. S druge strane stoje štrajkači željezničari i radnici u tranzitu, koji snose teret ovog sukoba i već su žrtvovali hiljade eura izgubljene plate od početka štrajka prošlog 5. decembra. Nakon šest sedmica, ne mogu prihvatiti izglede da se vrate da rade praznih ruku, a visoko su postavili cilj: povlačenje cijelog vladinog projekta.
Ovo izgleda kao situacija "sada ili nikad". Štaviše, čini se jasnim da transportni radnici znače posao. Kada su vlada (i sindikalni lideri) predložili „primirje“ u štrajku u transportu tokom svetih božićno-novogodišnjih praznika, redovi su glasali za nastavak borbe, a njihovi lideri su morali da jedu svoje reči.
Ni transportni radnici nisu izolovani, uprkos neprijatnostima za putnike i druge putnike. Njima su se pridružile medicinske sestre i doktori hitne pomoći (koji već mjesecima štrajkuju zbog nedostatka kreveta, osoblja i materijala), nastavnici javnih škola (protestujući protiv nedemokratskih i neshvatljivih „reforma“ nacionalnog nastavnog plana i programa), advokati i sudije ( vidljivi u njihovim sudijskim haljinama), i plesači u Pariskoj operi (vidljivi u njihovim tutuima) među ostalim profesijama koje se pridružuju štrajku.
Štrajkači i "žuti prsluci" zajedno
Pored napadača, a među njima prilično vidljivi, presudni su element takozvani Žuti prsluci. Više od godinu dana daju “loš primjer” samoorganiziranog društvenog protesta, uglavnom bez vođe, koji je zaokupio maštu javnosti i direktnom akcijom na ulicama dobio neke stvarne ustupke od Macrona u decembru 2018. Ova pobjeda je impresionirala pripadnik francuskog organiziranog radničkog pokreta, koji nakon tri mjeseca disciplinovanih, ali ograničenih, stop-and-go štrajkova u proljeće 2018., nije uspio u potpunosti istrgnuti bilo kakve ustupke i vratio se na posao siromašan i praznih ruku dok je Macron progurao niz neoliberalnih privatizacija i rezova u naknadama za nezaposlene. [1]
Iako se njihov broj smanjio, Žuti prsluci su nastavili sa svojim spontanim protestima tokom 2019. godine uprkos divljoj represiji vlade, iskrivljenom medijskom izveštavanju naglašavajući nasilje u Crnom bloku i preziru od strane rukovodstva sindikata; ali njihov “loš primjer” nije izgubljen u sindikalnim redovima. Današnji generalni štrajk prvobitno je pokrenut prošlog septembra spontanim odlaskom radnika pariške podzemne željeznice, koji su, suprotno običajima, spontano ugasili sistem ne tražeći dozvolu od svojih čelnika i menadžmenta.
U međuvremenu, Žuti prsluci, u početku sumnjičavi prema sindikatima, ali izolovani u svojoj borbi sa Makronom, počeli su da traže "konvergenciju" sa francuskim radničkim pokretom. Konačno, na nacionalnoj “Skupštini skupština” Žutih prsluka prošlog novembra, njihovi delegati su skoro jednoglasno glasali da se pridruže “neograničenom generalnom štrajku” koji su sindikati predložili za 5. decembar. Preokrenuvši svoju prijašnju nepokolebljivost, Philippe Martinez, šef CGT radničke federacije, odmah je pozdravio njihovo učešće.[2]
Vladina provokacija
Današnju nerešivu konfrontaciju širom zemlje oko penzionisanja – svete krave, kao što je socijalno osiguranje u SAD – najbolje je shvatiti kao namjernu provokaciju od strane Macrona, kako u svom obliku, tako iu svojoj suštini. Nije bilo hitnog razloga za penzijsku reformu, niti za potpuno ukidanje poštovanog sistema i njegovu brzopletu zamjenu odozgo apstraktnim neoliberalnim planom zasnovanim na „univerzalnosti“. Penzijski program nije bio zadužen, a navodna potreba da se dvadesetak „posebnih“ penzionih fondova – o kojima se godinama pregovaralo sa predstavnicima različitih zanata i profesija – u ime pravednosti, zameni jednim „bod sistemom“, efikasnost i racionalnost bila je samo dimna zavesa.
U stvari, ovi “posebni fondovi” pokrivaju samo oko jedan posto penzionera – oko milion rudara, željezničara, tranzitnih radnika, mornara, baletana i slično – koji odlaze u prijevremenu penziju zbog fizički ili psihičke opterećenosti svojih specifični trudovi. (Čak i ako uključite četiri miliona javnih službenika kao „posebne“, brojka se penje na ispod 25%). Štaviše, Macron je i sam nedavno prekršio ovaj princip „univerzalnosti“ dajući posebne izuzetke policiji i vojsci (koje ne može priuštiti da otuđi) i balerinama Opere (koje niko ne može zamisliti da plešu na prstima sa šezdeset godina). ).
Iza ove zbunjujuće dimne zavjese “pravednosti prema svima” krije se stara prevara: izjednačiti beneficije svodeći ih na najmanji zajednički nazivnik. Zaista, prema nezavisnim proračunima, po Macronovom bodovnom sistemu prosječna penzija bi bila smanjena za oko 30%. A budući da bi se ovi „bodovi“ računali na ukupan broj godina rada prije penzionisanja, a ne na trenutnom kriterijumu od 75% najboljih ili završnih godina radnika, Macronov bodovni sistem bi posebno kažnjavao one čija je karijera bila neredovna – na primjer žene koje su uzele godine radi brige o djeci. Ipak, vlast drsko tvrdi da će žene biti “velike pobjednice” u ovoj takozvanoj reformi!
Svinja u džepu
Međutim, najveći dio ovog bodovnog sistema je da bi se stvarna novčana vrijednost svakog akumuliranog boda izračunavala samo u trenutku penzionisanja. Sumu u evrima bi tada određivala vlada koja je tada bila na vlasti na osnovu ekonomske situacije u tom trenutku (npr. 2037. godine kada plan stupi na snagu). Dakle, prema sadašnjem sistemu, svaki nastavnik, željeznički radnik i službenik može izračunati koliko će dobiti kada ode u penziju sa 62 godine i prema tome planirati (na primjer, odlučiti se za prijevremenu penziju). Macronov sistem bodova bi je ostavio u potpunom mraku dok ne bude prekasno. Njegov sistem liči na kockarski kazino u kojem kupujete 10 žetona za određeni iznos (recimo 10 eura svaki), stavljate svoje opklade, a kasnije odnesete svoje dobitne žetone do blagajne samo da biste otkrili da vaši žetoni sada vrijede samo 5 eura svaki. Iznenadjenje! Kuća pobjeđuje!
Danas, zahvaljujući postojećem penzionom sistemu, Francuzi žive u prosjeku pet godina duže od ostalih Evropljana. Štaviše, prema NY Times: “U Francuskoj je stopa siromaštva među starijima od 65 godina manja od 5 posto, uglavnom zbog penzionog sistema, dok se u Sjedinjenim Državama približava 20 posto, prema podacima Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj. U Francuskoj se životni vijek produžava, dok se u Sjedinjenim Državama smanjuje u značajnim dijelovima stanovništva.” I iako su provladini francuski mediji predstavili Macronovu zbunjenu i zbunjujuću reformu u najboljem mogućem svjetlu, teško je prodati. Pa zašto ga mijenjati?
Nije običan predsednik
Kada je Emmanuel Macron preuzeo vlast 2017. godine, obećao je da neće biti "običan predsjednik". Od početka je otvoreno proklamirao svoju željeznu odlučnost da revolucionira francusko društvo kako bi ga uskladio s neoliberalnom Tačerovom/Reganovom revolucijom iz 1980-ih, a njegove metode su bile autoritarne. On je odozgo nametnuo svoj program privatizacija i kontrareforma, uglavnom dekretom, namjerno zaobilazeći pregovore sa “posredničkim tijelima” poput parlamenta, političkih partija, lokalnih vlasti i prije svega sindikata, koji su tradicionalno bili “ socijalni partneri” (zvanična oznaka) vlade zajedno sa udruženjima poslodavaca (koja su Macronova glavna baza podrške).
Podržan od strane mejnstrim medija (koje kontrolišu vlada i tri velike korporacije), Makron je do sada bio u velikoj meri uspešan u provođenju svog neoliberalnog programa, otvoreno osmišljenog da poboljša francusku „konkurentnost“ (tj. korporativni profit) smanjenjem životnog standarda (čime se povećava nejednakost). Ako bude uspješna, njegova predložena “reforma” penzija otvorila bi kapije njegovom krajnjem cilju, “reformi” francuskog socijaliziranog zdravstvenog sistema (Medicare za sve), koji je već na putu privatizacije. U preuzimanju željezničara, Macron slijedi taktiku željezne lady Thatcher iz 1980-ih, koja je nanijela historijski poraz britanskoj radničkoj klasi izazivajući produženi štrajk rudara koji je iscrpio njihove resurse.
Naravno, svi ovi potezi su bili nepopularni, ali do sada je Makron, čiji je stil izvršne vlasti okarakterisan kao „imperijalan“, bio uspešan u podeli i destabilizaciji svoje opozicije – po potrebi i masovnom upotrebom policijskog nasilja. Ovo je bila sudbina spontanog pokreta Žutih prsluka, koji su bili podvrgnuti rutinskim premlaćivanjima i napadima suzavcem, kao i stotinama teških povreda (uključujući slepila, otkinute ruke i nekoliko smrtnih slučajeva) – sve uz nekažnjivanje policije i medijska zataškavanja. Sada se vladine divlje represivne metode – koje su osudile UN i Evropska unija – primjenjuju na štrajkače i sindikalne demonstrante koje tradicionalno tolerišu snage reda u Francuskoj.
Ova represija može se pokazati kao bacanje ulja na vatru sukoba. Dana 9. januara, na kraju mirnih, legalnih, masovnih marševa (procjenjuje se da ima pola miliona demonstranata širom zemlje), pripadnicima posebno brutalne BAC (Anti-kriminalne brigade) u Parizu, Ruanu i Lilu naređeno je da prekinu dijelove maršira, okruži ih, preplavi ih suzavcem, a zatim upadne među njih pendrecima i bacačima bljeskalica ispaljenih iz neposredne blizine, što je rezultiralo 124 ozljeda (od kojih 25 ozbiljnih), a 980 se razboljelo od plina.
Ovi brutalni napadi, koji su se posebno fokusirali na novinare i žene (medicinske sestre i učiteljice), snimljeni su na šokantnim video snimcima, pregledani milionima puta na YouTube-u, ali su ih vladini glasnogovornici iznijeli.[3] Daleko od toga da obeshrabruje štrajkače, ovo namjerno nasilje može ih samo razbjesniti. I, šta je sa “lošim primjerom” Žutih prsluka, radnički lideri možda neće moći da ih vladaju.
Centar ne može izdržati
Zašto Macron rizikuje svoj prestiž i svoje predsjedništvo u ovom nesigurnom obračunu sa radničkim rukovodstvom, koje se u takvim prilikama tradicionalno smatra poslušnim sluškinjama vlade? Istoričari ovdje podsjećaju da je 1936. godine Maurice Thorez, vođa CGT (Generalne konfederacije radnika) povezane s komunistima, okončao generalni štrajk i okupacije fabrika sloganom “Moramo naučiti kako da prekinemo štrajk” i da je na Oslobođenju Francuske 1945. isti Thorez, tek iz Moskve, rekao je radnicima da „zasuču rukave“ i ponovo izgrade francuski kapitalizam prije nego što krenu u štrajk za socijalizam. Slično, 1968. godine, tokom spontanog ustanka studenata i radnika, CGT je pregovarao o nagodbi sa De Golom i bukvalno odvukao nevoljne štrajkače nazad na posao.
Nije uzalud današnji francuski sindikati koje subvencionira vlada službeno označeni kao “socijalni partneri” (zajedno s vladom i biznisom), ali Macron, lojalan neoliberalnoj, tačeritskoj doktrini, dosljedno je ponižavao Martineza iz CGT-a i druge sindikalne vođe i isključivao njih – zajedno sa ostalim „posredničkim tijelima – iz procesa kreiranja politike.
Nešto se mora dati
Francuski „ne-običan-predsednik” je od početka ostao dosledan svojoj viziji carskog predsedništva. Iako ga mnogi u inostranstvu vide kao „progresivca“, Macron se, poput Trampa, Putina i drugih savremenih šefova država, pridržava neoliberalne doktrine „autoritarne demokratije“ i očigledno je spreman da stavi na kocku svoju budućnost i budućnosti Francuske, na pokoravanju svoje narodne opozicije, posebno sindikata, jednom za svagda.
Dakle, ono što je danas u igri nije samo svađa oko prava na penziju, o čemu bi se inače pregovaralo i presuđivalo kroz politički proces koji uključuje političke stranke, izabrane predstavnike, parlamentarne koalicije i kolektivno pregovaranje sa radnicima, već pitanje kakve budućnosti društvo u kojem će Francuzi živjeti: socijaldemokratsko ili neoliberalno autoritarno. Iskusni šef pariskog biroa NY Times Adam Nossiter je to jednostavno rekao u svom otkrivajućem članku od 9. januara: “Borba između bogatih i siromašnih pojačana 200 godina francuske istorije.”[4]
Tehnokrata i bivši bankar Rothschilda, Macron je neočekivano došao na vlast 2017. godine kada su se tradicionalne ljevice i desnice raspale tokom prvog kruga predsjedničkih izbora, ostavljajući ga samog kao kandidata manjeg od dva zla u sučeljavanju s proto -fašistički Nacionalni front LePena. kojeg većina Francuza smatra “predsjednikom bogatih”, Macron mora ostati nefleksibilan jer iza sebe nema ništa osim Bourse (Berza), the MEDEF (Udruženje proizvođača) i policija.
Second Thoughts
S druge strane, kako borba ulazi u sedmu sedmicu, pada mi na pamet da ako je ovo bio pravi generalni štrajk, da su svi organizovani radnici izašli 5. decembra, da su željeznice, podzemne željeznice, autobusi, škole i bolnice – da ne spominjemo rafinerije i električne generatore – bile su zatvorene, sve bi bilo gotovo za nekoliko dana.
Ali ovo nije SAD gdje je u septembru-oktobru. 2019, 48,000 članova United Auto Workers-a nedavno je zatvorilo 50 pogona General Motorsa na više od šest sedmica, a gdje nijedan radnik, niti jedna isporuka dijelova, niti jedan gotov automobil nije prešao granicu do okončanja štrajka .
U Francuskoj ne postoje „sindikalne radnje“, a još manje zatvorene radnje, mali broj štrajkačkih fondova, ako ih uopšte ima, i čak pet različitih sindikalnih federacija koje se takmiče za zastupljenost u datoj industriji. Ovdje su redovi za proteste, tamo gdje postoje, isključivo informativnog karaktera, i bilo gdje od 10% do 90% radnika može se pojaviti na poslu svakog dana tokom štrajka. Danas je, na primjer, sedam od deset brzih TGV vozova saobraćalo jer su se mnogi željeznički radnici vratili na posao kako bi platili svoje račune dok su planirali da ponovo štrajkuju i da se pridruže demonstracijama kasnije tokom sedmice. Koliko dugo ovo može trajati?
“Kada se u neodoljivoj sili susreće nepokretni predmet, nešto mora dati”, kaže stara izreka, a čini se da je na pomolu obračun. Sa svojom arogantnom nepopustljivošću oko pitanja penzionisanja, Macron očigledno rizikuje svoje predsedništvo na jednom bacanju kocke. Samo će vrijeme pokazati. I Macron se možda kladi da je vrijeme na njegovoj strani, čekajući da se pokret polako ugasi kako bi kasnije u proljeće progurao svoje reforme.
update: Mnogo razdragana izjava francuskog premijera Edouarda Philippea 12. januara o "privremenom" povlačenju njegovog prijedloga za produženje "ključne" starosne granice za penzionisanje sa 62 na 64 je još jedna dimna zavjesa osmišljena da podijeli opoziciju i dodatno produži borbu, kao što je sugerirano gore.
Iako su ga CGT i drugi štrajkački sindikati kao takve osudili, otvoreno je klasno-kolaboracionistički („umjereni“) sindikat CFDT odmah prihvatio obećanje vlade, na njihovu obostranu korist. CFDT će sada biti uključen u pregovore o finansiranju predloženog bodovnog sistema, koji CFDT, koji je sarađivao s prethodnim vladama u ranijim neoliberalnim reformama, podržava.
Filipova izjava je očigledno prazno obećanje, jer postoje samo dva načina povećanja penzionog fonda: ili produžavanjem broja uplaćenih godina ili povećanjem iznosa godišnjih doprinosa koje dijele radnici i uprava. I iako je radništvo signaliziralo svoju spremnost da poveća svoje obaveze, MEDEF (udruženje proizvođača) je odlučno odbilo platiti svoj dio, isključujući očigledno rješenje za ovu izmišljenu krizu. Čak i ako se zadrži zvanična „ključna“ starosna granica za odlazak u penziju, ako im se smanji vrijednost penzija, zaposleni će biti u obavezi da nastave da rade i nakon 62 godine života kako bi živjeli.
[1] Za detalje o štrajkovima iz 2018. pogledajte moj http://divergences.be/spip.php?article3348
[2] Pogledajte https://newpol.org/french-unions-yellow-vests-converge-launch-general-strike-today/ od Richarda Greemana.
[4] https://www.nytimes.com/2020/01/09/world/europe/france-strikes-pensions.html
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati