Ovog Badnjeg dana stajao sam na straži, zabrinuto promatrajući usku granicu između nevinosti iz djetinjstva i složene mudrosti neuredne odrasle dobi. Malo sam ranije shvatio koliko su opasno blizu jedan drugome ova dva geografska prostora i s kakvim relativno skromnim naporom čovjek može prijeći od prvog do drugog, a sve to za nekoliko sekundi.
Dok je moja supruga iz garaže donosila poklone za naše dvije djevojčice, ja sam ostao ukočen u podnožju stepenica, poput statue, pogleda uperen u vrata naše najmlađe kćerke, tražeći bilo kakav znak njihovog preranog otvaranja, osluškujući bilo koji blagi trag njenih sićušnih koraka. I ja sam pažljivo obraćao pažnju na senke koje su bacane na zid stepeništa, koje bi, ako bi se pomerile, signalizirale da se starija od dve devojčice iskrala iz svoje spavaće sobe kako bi posmatrala radnju ispod.
Iskreno, nije bila Rejčel, šestogodišnjakinja, za koju sam bio zabrinut. Ona dovoljno vjeruje u Djeda Mraza da ozbiljno shvati uputu da ostane u krevetu do jutra. Ali Ashton je sasvim druga stvar. Sa 8 godina, ona je odavno stigla u zemlju cinizma iz djetinjstva, sve nesigurnija u postojanje čovjeka koji može za jednu noć, povučen od strane magičnih irvasa, da odnese milijarde poklona za jednu noć. sunce izlazi. Nije fizičar, ona je još dovoljno pametna da nasluti da u takvoj priči kao što je ova sigurno postoji nešto nedorečeno.
Skoro dvije godine je iznosila svoje sumnje, a mi smo skoro dvije godine uspjeli da ih odbijemo, da još malo zadržimo iluziju, nema sumnje manje zbog nje nego zbog nas. To roditelji rade, ako ne o Deda Mrazu onda o nečemu. Roditeljstvo je, u velikoj mjeri (ili se barem tako čini), iznošenje malih laži svojoj djeci. Ništa previše ogromna, ali vrsta manjih fiba sračunatih da uliju mjeru dodatne nade u mladi život, za koji znamo da će život, mi roditelji, postati komplikovaniji nego što dijete može zamisliti u godinama koje dolaze. Nijedan roditelj, na primjer, vjerovatno ne bi rekao svom petogodišnjaku koliko se život ponekad može pokazati tragičnim, ili da su ljudi prečesto okrutni, ili jednostavno da zapravo neće moći da budu doktori , rok zvijezda, čuvar zoološkog vrta i astronaut u isto vrijeme.
Da ne bude zabune, shvaćam da neka ovakva djeca - bez sumnje mlađa - razumiju ove istine, zbog života u kojima su rođena. Milijarde širom sveta koji gladuju zbog nedostatka adekvatne ishrane ili gledaju kako članovi njihovih porodica umiru od bolesti koje se mogu sprečiti zbog nedostatka sanitarnih uslova ili lekova, ili oni koji su beskućnici, ili koji trpe zlostavljanje od strane odraslih, znaju više od najviše o stanju ljudi. Pa ipak, čak i oni, u svojim boljim trenucima, i uprkos svemu, uspevaju da izazovu nadu. I oni sanjaju, i to često o stvarima koje nikada neće biti. Ali ipak i tada, roditelji se trude da ove snove ne ispuhaju prerano, znajući da će se barem neki od tih snova pokvariti. Ne treba žuriti stvari, kažemo, makar samo sebi. Istina dolazi, i to brzo.
Za Ashton, znam da će njen sudar sa istinom o Deda Mrazu uskoro doći; njegova udaljenost od sadašnjeg trenutka se vjerovatno može mjeriti danima, možda sedmicama, a ako budemo imali sreće, možda nekoliko mjeseci. Dok sam nepomično stajao, čuvajući stražu na Badnje veče, mogao sam je zamisliti u svom krevetu kako spava, kako drema u tom trenutku na dušeku koji se nalazi na vrhu nevidljive linije, razgraničavajući teritorijalnu podjelu između čiste nade koja služi kao pravi glavni grad djetinjstvo, i daleko ograničeniji univerzum kojem smo dali ime, "stvarnost", pri čemu je ovo drugo mjesto znatno manje magično od prvog, i mjesto gdje, na kraju, svi završimo, u dobru i zlu. .
Sigurno prije sljedećeg Božića, znam da ćemo imati taj razgovor: onaj u kojem priznajemo da je cijela stvar s Djedom Mrazom bila izmišljena, neka vrsta igre. I hvala vam što ste igrali, dodaćemo, uz strogo upozorenje kakvi će je užasi zasigurno zadesiti ako pogriješi da pokvari fantaziju svojoj mlađoj sestri ili nekom od svojih drugova iz razreda koji još uvijek vjeruju, i čiji roditelji još nisu razgovarali sa njima.
Mislim da tako počinje da umire djetinjstvo: istina koja nije posebno tužna niti razlog za previše melodramatskog razmišljanja, već jednostavno jeste. Prijelaz iz djetinjstva u odraslo doba dolazi u naletima i počinje, a kako prolaze, ovo je jedan od najmanje bolnih: daleko se lakše suočiti nego s prvom neuzvraćenom romantičnom simpatijom, prvim slomljenim srcem ili onim danom vaše dijete ili djeca napuste vašu dom zauvek, možda za fakultet, ili da započnu sopstveni život na novom mestu, u novom domu, odvojenom od rezidencijalne pupčane vrpce za koju su bili vezani skoro dve decenije. To su pravi prolazi, prave rukavice i stvarni trenuci zastrašujućih emocija. U poređenju sa ovim, smrt nečije vere u veselog starog vilenjaka izgleda prilično benigno, još bolje, banalno. I u poređenju sa borbama s kojima se suočava 99 posto ili više svjetske populacije, shvaćam da bi zabrinutost zbog pomirenja djeteta s nepostojanjem Djeda Mraza nekima mogla izgledati kao granična opscena.
Ipak, samo zato što jedan izazov nije jednak drugom ne lišava ga svake važnosti. Naši tereti su uvijek relativni, a za one od nas koji živimo s privilegijama, u mogućnosti smo da polažu pravo na bilo koji od sljedećih identiteta, ili nekoliko njih – kao Amerikanci, kao imućni, kao bijeli ljudi, kao heteroseksualci, muškarci ili sposobni- tjelesno, odmah niz liniju – postojaće izazovi sa kojima će se suočiti oni koji ne mogu polagati pravo na ove identitete koje mi ne možemo dokučiti. Ipak, čak i oni tereti koji izgledaju beznačajni u poređenju sa nekim drugim postaju beskonačno značajniji kada ste primorani da ih gledate u lice. To je zato što se prepreke ne savladavaju u odnosu na prepreke drugih; njih samo mi osvajamo (ili ne) u ovom trenutku. To što negdje postoji neko s poprilično više na svom poslovičnom tanjiru (ili manje, ovisno o slučaju) teško da pomaže meni ili mojima da prebrodimo teškoće i trenutke iskušenja kada se suočimo s njima. Popeti se na planinu, na kraju krajeva, dosta je teže nego napraviti prvi korak, ali pokušajte umanjiti važnost ovog drugog za roditelja putem upućivanja na prvo i vidjeti dokle ćete stići, s dobrim razlogom.
Kada se vaše dijete brzo približava jednoj od onih prekretnica koje obilježavaju put od nevinosti do uvida, trenutak je sirov, bolan i katastrofalan, barem za roditelja. Ali takođe je neverovatno, i lepo, i izaziva strahopoštovanje. To je kao svitanje sunca svakog jutra, koje razbija sve iluzije i ostavlja nas da se suočimo s onim što jednostavno jeste, ako smo dorasli izazovu, i, iskreno, čak i ako nismo. Pokušavamo da pregovaramo o ovim odlomcima sa što je moguće više otmjenosti, često ne uspijevajući u pokušaju, ali uvijek pokušavamo iznova, znajući (ili se barem nadajući) da će greške, iako se gomilaju, vjerovatno biti nadjačane pobjedama, koliko god bile male .
Siguran sam da ima onih – zaista sam ih sreo nekoliko – koji se podsmjehuju takvoj sentimentalnosti, ali ako je tako, to je po svoj prilici zato što nisu roditelji, ili zato što su roditelji koji vjeruju da uvijek treba biti brutalno iskren prema svojoj djeci, bez obzira na sve, da se prema djetetu treba odnositi onako kako bi se prema odraslom vršnjaku mogao odnositi: kao neko ko je ne samo u potpunosti sposoban da se nosi sa neuljepšanom istinom, već i kao onaj ko nije zaslužan za nešto malo bolje od toga. Sugerirati da im trebamo ponuditi lažnu nadu, lažno vjerovanje, samo da bismo uništili te nade koje smo kasnije sami stvorili, za neke je čin okrutnosti.
Pošteno, pretpostavljam, iako je osoba koja insistira na tako tvrdoglavoj racionalnosti sa vrtićarcima vrsta roditelja s kojim ne bih volio provoditi puno vremena, niti bih želio prisustvo njihove djece, odgajane na takvim hladni cinizam od ranog detinjstva, u učionicama gde moji sede svaki dan. Jer postoji funkcija dječje fantazije, a to je ona na koju zaboravljamo, na svoju opasnost.
Vidite, fantazije i snovi i nade mladih su ono što pokreće njihovu kreativnost. Te fantazije, snovi i nade, kojima se prepuštamo čak i kada znamo da će u velikoj mjeri ostati neostvareni, ono su što život čini vrijednim življenja. Teško je zamisliti svijet u kojem su se svi sjeli samo na područje doslovnog, na ono što su mogli vidjeti, dodirnuti i osjetiti. Iako sam ja agnostik – a ovo je stav kojeg se pridržavam jer ima mnogo stvari koje ne znam, a ni vi ne znate, a barem u mom slučaju, ja sam sasvim OK s tim – ja sam radosni zbog postojanja ljudi čija ih vjera podržava, koji nastavljaju vjerovati u mogućnost onoga čemu se nadaju, u dokaze neviđenih stvari. Čuđenje je zdravo, kao i kod skepticizma, a ako imamo previše jednog bez drugog, ostavlja nas svijet opasno izvan ravnoteže. Jer, dok nas sanjari često iznevjere, naravno, isto tako imaju i empiričari svih vrsta.
Na mnogo načina, radije bih slijedio primjer sanjara, kakvi su većina djece, nego primjer odraslih koji su tako često prestajali sanjati prije mnogo godina.
Djeca, za razliku od odraslih, imaju urođen osjećaj za pravičnost, još neukaljanu hirovima njihovog društva, hirovitim kategorizacijama rase, nacionalnosti, spola, seksualnosti, vjere i drugih za koje se odrasli tako često drže i iza kojih totema prečesto propasti. Mogli bismo nešto naučiti od njih. Mogli bismo, da smo voljni, mnogo naučiti.
Ipak, nakon svega ovoga, ne možemo sebi priuštiti da žalimo ni za rastom naše djece, barem ne dugo. Zato što nam njihov rast pruža jedinu pravu nadu koju imamo. Svaka nova generacija pruža nam priliku i ulaže u nas radikalno novi osjećaj mogućnosti, jer će jednog dana biti prožeti odraslim odgovornostima liderstva. U tom smislu, djeca žive mjenice za budućnost i molim vas nemojte to zaboraviti, čak i kada je to lako učiniti, na primjer kada sljedeći put neko vrišti pored vas u avionu ili bude preglasan u restoran ili tako nešto.
Njihova tranzicija u daleko manje magičan svijet odraslog doba je neophodna. Jer kao što nijedno dijete koje vjeruje u Djeda Mraza nikada nije započelo rat, niti ga takvo dijete nikada nije zaustavilo. To su samo odrasli ikada uspjeli. Stoga je rast djeteta, uključujući i dio u kojem su izgubili većinu svoje nevinosti, kritičan dio života, koliko god to bilo teško svjedočiti.
Postoji neko dijete, upravo sada, negdje u svijetu, koje ćemo morati njegovati, kako bi on ili ona mogli izliječiti rak, ili AIDS, ili pomoći u vođenju borbe za ekološki razum, održivu ekonomiju, rasnu i ravnopravnost polova, i mnoge druge stvari bez kojih planeta ne može opstati još dugo. Ne možemo priuštiti da protraćimo jedan trenutak da bismo se pobrinuli da ta djeca, sva – vaša, moja, i ona na mjestima koja nikada nećemo posjetiti, rođena od ljudi koje ne poznajemo – imaju priliku da napreduju.
Ali da bi napredovali, mora im se dozvoliti da sanjaju. Mora im se dozvoliti da se prepuste fantazijama o tome šta bi moglo biti, čak i ako na kraju ne bude. Ne može se stvoriti ono što ne može barem zamisliti, konceptualizirati ili sanjati, a ponajmanje ako im je rečeno da ne sanjaju, da ne maštaju, da ne vjeruju u stvari koje ne mogu vidjeti. Mi nismo vidjeli Boga, na primjer, a za neke je to sve što treba znati. Bog, dakle, ne može postojati. Ali isto tako možemo se prisjetiti da ni mi nismo vidjeli pravdu, pravu pravdu, među našom ljudskom porodicom. Ipak, vjerujemo, barem ja vjerujem, da je to moguće. U stvarnoj smo nevolji, goroj nego što možemo zamisliti, čim zaključimo drugačije.
I tako, uskoro će Ashton saznati istinu, o Djedu Mrazu i još mnogo toga. I ciklus beznačajnih izmišljotina počet će iznova, negdje niz liniju, ako i kada bude imala svoju djecu – tako i s Rachel. S jedne strane, teško je ne biti tužan zbog gubitka nevinosti i naivnosti uključenih u ovaj proces. Ali s druge strane, jednako je teško, čak i nemoguće ne biti oduševljen dolaskom mudrosti, u bilo kom obliku i bilo kojoj temi. Jer samo kombinacijom naivnosti i uvida možemo se nadati da ćemo preživjeti: prvi dopušta snove koji možda izgledaju apsurdno, ali koji nas inspiriraju da vjerujemo da je sve moguće, a drugi da nas ohrabruje za ona vremena kada tamo otkrijemo nije Deda Mraz, doslovno ili metaforički rečeno, koji deli poklone svim dobrim dečacima i devojčicama. Mi smo darovi jedni drugima i svijetu: da se pokažemo dostojni da ih primimo i da budemo primljeni.
Tim Wise je autor pet knjiga. Njegov najnoviji, Colorblind: Barack Obama, Post-Racial Liberalism and the Retreat from Racial Equity, biće objavljen na proljeće 2010. u izdanju City Lights Books-a. Može se dobiti na adresi [email zaštićen]. Njegova web stranica je www.timwise.org
Izvor: Crvena soba