Stručnjaci i političari opetovano nas upozoravaju da si zemlja ne može priuštiti skupe socijalne usluge. Oni upozoravaju na opasnosti rastućeg državnog duga, navodnog skorog bankrota Medicare i Social Security i potrebe da se javne usluge prodaju onome tko ponudi najviše kako bi ih se spasilo. Moramo prije ili kasnije stegnuti remen, kažu nam, radije nego trošiti na društvena dobra poput univerzalne zdravstvene skrbi, besplatnog visokog obrazovanja i prijeko potrebne infrastrukture.
Mnogim Amerikancima ovo zvuči previše istinito jer im je nevjerojatno teško spajati kraj s krajem. Prema Federalnim rezervama, “Četiri od 10 odraslih osoba u 2017. bi ili posudile, prodale nešto ili ne bi mogle platiti suočene s hitnim troškovima od 400 dolara.” Onima koji su pod tako velikim financijskim stresom, ideja plaćanja skupog programa kao što je Medicare for All zvuči nemoguće.
Međutim, mi smo najbogatija zemlja u povijesti svijeta i sigurno bismo si mogli priuštiti znatno proširene i poboljšane vitalne javne usluge da smo imali volje. Ono što stoji na putu je odbjegla nejednakost. Bogatstvo naše nacije oteli su superbogati, uz obilnu pomoć svojih plaćenih političara.
Tijekom proteklih 40 godina najveći udio od jedan posto najvećih radnika sustavno je uskraćivao radnim ljudima plodove njihove enormne produktivnosti. Rezultati ove krađe plaća mogu se jasno vidjeti u grafikonu ispod koji prati produktivnost (učinak po satu rada) i prosječne tjedne plaće (nakon uračunavanja inflacije) nenadzornih i proizvodnih radnika (oko 85 posto radne snage).
Crvena linija pokazuje porast američke produktivnosti od Drugog svjetskog rata. Iako nije savršeno mjerenje snage našeg gospodarstva, ono obuhvaća našu ukupnu razinu znanja, tehničkih vještina, truda radnika, sustava upravljanja i tehnologije. Stalno rastuća produktivnost ključ je bogatstva nacija.
Kao što jasno vidimo, trend produktivnosti je stalno uzlazni. Danas je prosječni radnik gotovo tri puta produktivniji po satu rada nego što je bio na kraju Drugog svjetskog rata. A radna snaga je više od tri puta veća. To znači da smo kolosalna gospodarska sila. Ali osim ako niste ekonomska elita, ne osjećate se tako.
Da bismo razumjeli zašto moramo pogledati plavu liniju – prosječne realne plaće radnika. Od Drugog svjetskog rata do kasnih 1970-ih ili tako nešto, kako je produktivnost rasla, rasla je i prosječna realna plaća gotovo svih američkih radnika. Iz godine u godinu većini radnih ljudi životni standard raste. Za svaki jedan posto povećanja produktivnosti, oko dvije trećine odlazilo je na rad, a preostala jedna trećina odlazila je na kapitalna ulaganja i profit.
Međutim, nakon kasnih 1970-ih priča se dramatično mijenja. Realne plaće staju više od 40 godina, dok produktivnost nastavlja rasti. Da su plaće i produktivnost nastavili rasti u tandemu, prosječna tjedna primanja američkog radnika bila bi gotovo dvostruko veća od današnje, porasla bi s današnjeg prosjeka od 746 dolara tjedno na 1,377 dolara tjedno.
Što se dogodilo? Gdje je nestao sav novac koji je nekad išao radnim ljudima?
Fatalistička priča koju nam prodaju think tankovi koje financira elita jest da su porast međunarodne konkurencije i uvođenje napredne tehnologije srušili plaće onih bez najviše razine vještina. Tvrdi se da se tipični radnik sada natječe s jeftinom radnom snagom iz cijeloga svijeta i stoga vidi kako njegove ili njezine plaće staju, pa čak i padaju. A budući da nitko zapravo ne može puno učiniti u vezi s globalizacijom ili automatizacijom, ne možemo ništa učiniti u vezi s odugovlačenjem plaća. Tako zgodna priča za opravdavanje nejednakosti!
Prava priča daleko je složenija i zabrinjavajuća. Da, globalizacija i automatizacija doprinose stagnaciji plaća. Ali kako Međunarodna organizacija rada pokazuje u svojim Izuzetna studija iz 2012, samo oko 30 posto ove stagnacije plaća može se pripisati tehnologiji i globalizaciji. Glavni uzrok je neoliberalna politika deregulacije financija, smanjenja socijalne potrošnje i napada na radničke sindikate. A unutar te mješavine najveći pokretač stagnacije plaća može se pripisati financijalizaciji – deregulaciji Wall Streeta koja je dopustila – po prvi put od Velike depresije – grabežljivo financijsko rudarenje radnika, studenata, obitelji i zajednica. Pojednostavljeno rečeno, neoliberalni model koji su uveli Thatcher i Reagan, a potom intenzivirali Clinton i Blair, premjestio je bogatstvo koje je nekoć teklo radničkim ljudima u financijske i korporativne elite. (Za detaljniji prikaz pogledajte profesora Williama Lazonicka “Profit bez prosperiteta.” )
Koliko novca gubimo?
Više nego što možemo zamisliti. Ovdje je procjena na poleđini omotnice samo za posljednju godinu na grafikonu, 2017.: razlika između plaće produktivnosti i trenutne prosječne plaće iznosi 631 USD tjedno. Odnosno, ako bi prosječna tjedna plaća nastavila rasti s produktivnošću, bila bi 631 USD viša od trenutne prosječne plaće. U 2017. godini tih je radnika 103 milijuna. Dakle, ukupan iznos "izgubljenih" plaća koje su pritekle ekonomskim elitama iznosi nevjerojatnih 3.4 trilijuna dolara! (103 milijuna x 631 USD x 52 tjedna) I to je samo za jednu godinu.
Evo kako platiti Medicare za sve
Trenutne procjene za sustav jednog platitelja iznose oko 3 trilijuna dolara godišnje. Amerikanci već plaćaju 1.9 trilijuna dolara na plaće i poreze na dohodak koji idu u Medicare, Medicaid i druge državne zdravstvene programe. Dakle, morali bismo prikupiti još 1.1 trilijuna dolara kako bismo osigurali univerzalnu zdravstvenu skrb i lijekove na recept bez participacije, odbitaka i premija.
U ime poštenja, tih dodatnih 1.1 trilijuna dolara za plaćanje Medicare za sve trebalo bi se prikupiti oporezivanjem dijela od 3.4 bilijuna dolara bogatstva koje je otišlo superbogatima umjesto radnim ljudima. Na kraju krajeva, radni ljudi nisu imali stvarno povećanje plaća više od četrdeset godina jer su ekonomske elite isisale desetke trilijuna dolara prihoda koji su nekoć odlazili radnim ljudima (jaz između dvije linije). Ne bi li bilo više nego pošteno tražiti od superbogatih da plate 1.1 trilijun dolara potrebnih za Medicare for All?
Postoje brojni načini na koje te ekonomske elite pošteno plaćaju:
- Porez na financijske transakcije na transakcije dionicama, obveznicama i izvedenicama;
- Porez na bogatstvo za one s više od 50 milijuna dolara bogatstva;
- Minimalni korporativni porez od 35 posto za sve korporacije s više od 100 milijuna dolara dobiti koje sada plaćaju malo ili ništa kao Amazon prošle godine;
- Podignite granični porezni razred na 70% na sav prihod veći od 10 milijuna dolara godišnje;
- Povećajte porez na nasljedstvo za superbogate kako biste spriječili stvaranje trajne oligarhije… i tako dalje.
Poanta je dati Amerikancima ono što im je dugo uskraćivano – visokokvalitetnu univerzalnu zdravstvenu skrb I stvarno povećanje plaća osiguravanjem Medicare za sve bez participacije, odbitka i premija.
Razmislite koliko bi vam prihodi porasli da uopće ne morate plaćati zdravstvenu skrb. Time bi se po prvi put u jednoj generaciji počeo smanjivati jaz između produktivnosti i plaća.
Čekati! Ne bi li radni ljudi trebali plaćati nešto za zdravstveno osiguranje?
Već jesmo. Plaćamo poreze na plaće za Medicare, a dio naših redovnih poreza ide za financiranje Medicaida i drugih programa javnog zdravstva za veterane, Indijance i istraživanja i propise vezane uz javno zdravstvo.
Pa kad sljedeći put čujete nekoga da kaže da si ne možemo priuštiti javno dobro, da trebamo stegnuti remen i naviknuti se na štednju, razmislite o svom tom bogatstvu koje je otjecalo na sam vrh. Razmislite o tom velikom jazu između produktivnosti i stvarnih plaća. Razmislite o tome kako je neumoljiva nejednakost omogućila da bogatstvo najbogatije nacije u povijesti otmu superbogati.
Vrijeme je da Amerikanci dobiju stvarno povećanje plaća i Medicare for All će pružiti upravo to.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije