Neka je ironija da se u posljednjim trenucima života Saddam Hussein, polupečeni ‘bagdadski mesar’, pokazao dostojanstvenijim od svojih dželata – anonimnih policajaca s kapuljačama, nasumično odabranih, na brzinu izvršavajući naredbe u zadnji čas dok mu se rugaju. Video s mobitela koji je prikazan s minutom reklame prije toga na zapadnim medijskim web stranicama samo je pridonio improviziranoj i antiklimaktičnoj prirodi događaja.
Provodili su crveni karton koji je sam Husein izdao mnogim drugima. Bilo je to kao na utakmici Svjetskog prvenstva i muslimani na hadžu su bili razbješnjeli.
No, radilo se o amaterskoj, promašenoj akciji koja je zaudarala na nesposobnost uoči muslimanskog vjerskog praznika. Očito je prostorija za pogubljenje imala neugodan miris. Sadama su žrtvovali, dijelom zbog kršenja ljudskih prava, ali i zato što nije bio otirač američkom carstvu.
Njegove posljednje riječi bile su: "Dolje izdajice, Amerikanci, špijuni i Perzijanci." Kada su ga američke snage predale iračkim stražarima, izmijenio je psovke s njima.
Na kraju, Sadam Husein je obješen u komori za pogubljenja koju je stvorio i često nemilosrdno koristio protiv svojih neprijatelja. New York Times je izvijestio da je g. Hussein 'nosio vunenu kapu u stilu 1940-ih, šal i dugi crni kaput preko bijele košulje s ovratnikom.'
Nakon što mu je pročitana presuda, Sadam je uzviknuo: “Živjela nacija!, Živio narod! Živjeli Palestinci!« Tražio je da se njegov primjerak Kur'ana da Bandaru, sinu suca Revolucionarnog suda koji je također trebao biti pogubljen.
Dok su se počeli moliti u blizini vješala, stražari su ga ismijavali izvikujući ime radikalnog šijitskog svećenika Moktade al-Sadra.
Kad se jedan od stražara naljutio, rekli su Sadamu: “Uništio si nas. Ubili ste nas. Učinio si da živimo u bijedi.''
G. Hussein je bio prezriv: "Spasio sam vas od neimaštine i bijede i uništio vaše neprijatelje, Perzijance i Amerikance."
Stražar ga je opsovao. »Proklet bio.«
G. Hussein je odgovorio: "Proklet bio."
Slike koje su se pojavile izgledale su nerazlučivo od iračkih pobunjenika koji odrubljuju glave stranim novinarima na kućnim video kamerama.
Jesu li ove stotine tisuća smrti, ove milijarde dolara za borbu protiv ovog nepotrebnog rata i šarade sudskog procesa bile vrijedne ove vrste na brzinu organiziranog foto-operacija u 6 ujutro? Je li ovo bio čin hvalisanja arapskog svijeta? Ili je to trebalo pokazati Amerikancima da je novi režim ozbiljan? Je li trauma nametnuta šijitima i Kurdima značila da su na neki način sposobni provesti nepristranu pravdu ili je to bila samo slatka osveta? Je li međunarodno pravo doista prevladalo? Tko je bio slobodniji i živjeti bez prisile sada u Iraku?
Slovenski akademik Slavoj Žižek je nedavno briljantno primijetio da su “‘ljudska prava’, kao takva, lažna ideološka univerzalnost, koja maskira i legitimizira konkretnu politiku zapadnog imperijalizma, vojnih intervencija i neokolonijalizma.â€
Saddam je skovao izraze poput 'majka svih bitaka' i bio je relativno bezopasan sa svojim skladištem zalutalih scud projektila tijekom Prvog Zaljevskog rata - neka vrsta nespretnog neprijatelja sklonog hiperboli. Njega su, uostalom, aktivno podržavale Sjedinjene Države, baš kao i Osamu Bin Ladena, iako su znale za njegova kršenja ljudskih prava nad Kurdima, šijitima i drugim političkim protivnicima 1980-ih. Njegova slika s Donaldom Rumsfeldom iz tog doba je neprocjenjiva.
Zapad je odrastao s njim na svojim televizorima. Kada se branio na sudu, bila je to neka vrsta zakašnjele, nabujale predstave amaterske kazališne družine – simulacija sudskog postupka i gesta par excellence demokratskog procesa. Svoju pravnu izobrazbu iz Kaira konačno je iskoristio za vlastitu obranu. Čak je i bivši američki državni odvjetnik Ramsey Clark izrazio zabrinutost oko procesa u Saddamovoj obrani.
Pištolj s kojim je Sadam pronađen u bunkeru sada stoji u sobi preko puta Ovalnog ureda, ratni plijen.
Za genija iz Austina, Teksas, ovo je odgovaralo njegovoj ideji prirodne pravde i složenoj metafori: tata ga nije dobio, pa ću ja.
Postojao je element suosjećanja koji su prenosile fotografije 69-godišnjeg muškarca koji će se suočiti s ponižavajućom smrću. Baš kao što je bio uhvaćen u bunkeru prije nekoliko godina, gdje je javno brijan i pregledao zube pod svjetlošću kamera razjarenog zapadnjačkog paparazza, ovaj nedokučivi autoritarac pronašao je način da ismije svoje otmičare. Samo su ministri vanjskih poslova Europske unije izrazili zabrinutost u vezi s implikacijama izvršenja smrtne kazne na ljudska prava. Američka vlada jasno je izrazila da je ovo iračka pravda koju provodi irački narod.
Nije bilo tako davno kada je Tony Blair sletio u Irak u puderasto plavoj košulji na kopčanje i čitao priče školarcima uz pratnju medija kako bi odvratio javnu kritiku od Huttonove istrage. Cijeli rat u Iraku vodio se u carstvu slika i šarade, a ne u stvarnosti.
Susan Sontag, pišući o fotografiji rata, primijetila je: “Osjeća se da postoji nešto moralno pogrešno s apstraktnom realnošću koju nudi fotografija; da nema pravo iskusiti tuđu patnju na daljinu, lišenu njezine sirove snage; da plaćamo previsoku ljudsku (ili moralnu) cijenu za one do sada cijenjene kvalitete vizije – uzdržavanje od agresivnosti svijeta koje nas oslobađa za promatranje i za izbornu pozornost.«
Možda postoji nešto zadivljujuće i opsceno u gledanju tijeka života u takvom javnom koloseju. Fotografije i slike koje za pamtivijek bilježe tako osobni trenutak sve nas čine malo primitivnijima, sve više prihvaćamo smrt, manje sposobnima osjećati, da “pečemo savjest”.
Koje su bile njegove privatne misli? Koji je smisao života koji prolazi? Što je pravda?
Zašto bi netko s nemilosrdnom osobom poput Saddama Husseina izazvao neku vrstu zbunjene simpatije diljem svijeta? Zašto propaganda nije uspjela? Jesmo li došli do točke zasićenja ratom?
Možda je to imalo neke veze s republikanskim rukama u cijelom ratu koje su odavale tako odvratan izgled.
Možda je Saddam predstavljao javno lice rata koji se nije morao dogoditi. Bio je među desecima sitnih despota u svijetu odgovornih za pokolje nevinih ljudi - relikt jednog prošlog vremena.
Sadam je tražio da ne bude s kapuljačom tijekom pogubljenja. Razdragani zapadni mediji hvalili su se vješanjem “Bagdadskog mesara”.
Saddam je trebao provesti ostatak svojih dana u zatvoru, ali nije zaslužio ovako umrijeti. Bio je nemilosrdni ubojica, ali i ubojice imaju pravo na pravdu, zar ne?
Smrtna kazna postoji samo u neinformiranim, ideološki zatvorenim, socijalno nerazvijenim i evangelističkim društvima, poput suvremenog američkog i arapskog svijeta.
Šal mu je bio stavljen oko vrata. Pod je pao. Umro je u minuti. Jedan život je nestao i još će ih biti izgubljeno u nadolazećim tjednima i mjesecima.
Vau. Pobijedili smo, pobijedili smo, pobijedili smo. Je li to ono što smo trebali misliti?
Kad moćnici ratuju, narod je taj koji pati.
Posljednje što Sjedinjenim Državama treba je više republikanaca u vladi. Ovo je ipak bio republikanski rat - ne američki.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije