Skoro svi koje poznajem u Vancouveru jedva čekaju da završe Olimpijske igre 2010. u Vancouveru. Došlo je do takve zasićenosti dišnih puteva i oportunitetnih troškova povezanih s održavanjem ovih Igara, da mnogi od nas jedva čekaju razgovarati o drugim gorućim problemima u gradu. Razdoblje u Vancouveru potreseno je nametanjem državnih institucija pravima građana i pravima na slobodu govora općenito – na primjer, posjete društvenih aktivista kući i na radnom mjestu, pritvaranje američke novinarke Amy Goodman na granici, korištenje tajne policije za infiltraciju u aktivističke mreže i opći odvraćajući učinak na neslaganje u gradu. Nedavno se načelnik policijske uprave Victorije pohvalio privatnoj publici da su prosvjednici koji su išli u Victoriju unajmili autobus koji je vozio policijski službenik na tajnom zadatku.
Zamišljamo da se događa neka vrsta dezinficirane, kanadske verzije McCarthyističkog lova na vještice – "Jeste li sada, ili ste ikada bili, kritičar Olimpijskih igara 2010?"
Ali zašto ljudi nisu ljuti? Zašto nema ljudi na ulicama? Zašto je ova situacija toliko normalizirana?
Izvanredno stanje koje je stvorio olimpijski cirkus ne bi se moglo zamisliti osim nesretnih osobina našeg društva koje ono odražava – niza odnosa i sustavnih interakcija koji normaliziraju praksu proizvoljnog ograničavanja prava pojedinih građana. Alati odnosa s javnošću i korporativnih komunikacija prekrili su prakse javno financiranih vladinih institucija kao što su Integrirana sigurnosna jedinica i VANOC riječima poput 'ravnoteža', 'održivost', 'zaštita robne marke' i potreba za 'sigurnošću'. Građanstvo je u snu – većina ljudi su deaktivirani gledatelji nesposobni intervenirati ili izvršiti pritisak na beskrajnu mrežu političkih i birokratskih sustava inercije koje je stvorio olimpijski stroj. Kultura upravljanja je, nažalost, preuzela.
U procesu organiziranja nečeg tako velikog kao što su Olimpijske igre 2010., svakako daje svojevrsnu sliku političke kulture i društva jedne zemlje. Ispod su neka rana zapažanja, dijagnoze i karakteristike koje su identificirali prijatelji, poznanici i istraživači o političkoj i društvenoj kulturi Vancouvera tijekom olimpijskih godina, neformalno uz pivo i kavu u nasumičnim razgovorima u gradu tijekom proteklih osam godina:
1) Nerazvijenost javne sfere
Iz nekog razloga, čini se da ne možemo razmotriti i složene rasprave o pitanjima javne politike, a da ne pređemo u ideološke zabune, stranačka prepucavanja ili da kritičare ne okarakteriziramo kao zapjenjene neomarksističke izdajice zemlje. Sve se više čini da je sve manje prostora za te kritičke rasprave. Mediji, političke stranke, akademske institucije, umjetničke i kulturne institucije te civilno društvo nisu uspjeli javnosti razviti prostor u kojem se ideje mogu osporavati, gdje se mogu oblikovati rasprave i gdje se dijalog može odvijati na rigorozan način.
Posebno su Olimpijske igre 2010. dovele do kontaminacije javne sfere do te mjere da je o njima moguće racionalno razgovarati dok ne završe. U suvremenom Vancouveru, Olimpijske igre su postale opijum za mase i iskrivile su središnju ulogu mnogih institucija u društvu koje bi trebale djelovati kao ključne zaštite društva.
2) Epidemija uljudnosti
Dok autsajderi posjećuju Vancouver i vide oštre kontraste središta grada ispunjenog stanovima i intenzivnim siromaštvom samo nekoliko blokova dalje, postaju ljuti. Ne razumiju zašto ljudi nisu na ulicama tražeći promjene. Ova kultura pristojnosti čini više štete nego koristi. Prikriva hitnost situacije koja košta života. Trebali bismo se bojati ove kulture pristojnosti i štete koju ona uzrokuje.
3) Poštivanje javnih institucija
Kanada nema kulturu preispitivanja – čak iu Britaniji i Sjedinjenim Državama, koje su imale najveći utjecaj na povijesni politički razvoj Kanade, postoje promišljenije rasprave o javnoj politici. Kanada je kolonijalna zemlja koja u osnovi nema povijest revolucija. Nažalost, ljudi se dižu samo tijekom intenzivnih hokejaških utakmica. Razvoj liberalnog demokratskog poretka vlasti uglavnom je povjeren elitnoj klasi političara i birokrata bez puno sudjelovanja kanadskih građana. Kada te iste institucije ne drže korak sa suvremenim normama, pokušati ih promijeniti je mukotrpan zadatak.
Na većini mjesta u svijetu, fenomen policije koja istražuje policiju ne bi ni bio uzet u obzir, ali mi još uvijek vodimo tu raspravu danas u Britanskoj Kolumbiji.
Kanada je potpisala Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. U zemlji u kojoj bismo trebali govoriti o pravu na primjereno stanovanje za sve, još uvijek se na Vrhovnom sudu vode rasprave o pravu građana na spavanje vani.
4) Parohijalizam
Povezan s poštovanjem javnih institucija niz je odnosa koji definiraju procese donošenja odluka u gradu Vancouveru. Kultura parohijalizma koja je zarazila grad među njegovim različitim stranačkim interesima dovela je do de facto sustava senioriteta u procesima formiranja političke volje. Civilno društvo u gradu je uglavnom mrtvo, niti postoji gospodarstvo koje bi ga moglo uskrsnuti kao neovisnog psa čuvara društva. Brojni odnosi financiranja potrebni za izgradnju čvrstih institucija značili su da su organizacije koje su tradicionalno imale tu ulogu u velikoj mjeri postale privjesci vlade, zdravstvenog odbora ili drugih institucija. Kada oni koji su najbliži zemlji više nisu u poziciji da govore, svi smo smanjeni – javna sfera postaje ograničena, glasovi neslaganja uvenu, razgovori koji se moraju dogoditi ne dolaze. Život grada više nije javni razgovor u javnoj domeni.
5) Uspon centralnih komunikacija i nedostatak javnog angažmana političkih stranaka
Poslijeratne političke komunikacije proširile su se poput strašne bolesti da je do kraja 20. stoljeća sadržaj postao žrtva. Uspon centralnih komunikacija, anketiranja i pozicioniranja o pitanjima rezultirao je marketinškim kampanjama za osvajanje tržišnog udjela u neovisnim, neodlučnim područjima političke karte, uglavnom u središtu političkog spektra. To je nažalost izbacilo one koji su tražili značajnije reforme politike i rezultiralo manjim odazivom birača na svim razinama izbora vlasti. Stranačka disciplina i zastupnička solidarnost također oduzimaju one koji politički život boje neovisnim smjerovima i novim idejama. Njegujući kulturu spinovanja i medijskog stajališta, politika se više ne promatra kao mjesto velikih ideja, zanimljivih rasprava ili mjesto rigorozne rasprave. Velika većina javnosti na njega gleda kao na pretjerano vođenu predstavu kojom upravljaju komunikacijski hakovi.
Politiku kao profesiju doživljavaju jednako užasno kao i biti odvjetnik ili novinar.
6) Akademska neangažiranost od problema vremena
Osobito u Vancouveru, akademske institucije poput SFU i UBC bile su duboko razočarane u bavljenju javnosti o pitanjima našeg vremena. Posebno je upečatljiva činjenica da je zemljopisna odvojenost institucija od Grada s UBC-om u Point Grayu i SFU-om na planini Burnaby posebno uočljiva. Unatoč prisutnosti u središtu grada na UBC Robson Squareu i SFU Harbour Centreu, obje institucije nisu iskoristile svoje kapacitete za dovođenje razumne rasprave, dijaloga i istraživanja u javno područje.
Iako se beskućništvo više nego udvostručilo u gradu otkako je započeo proces kandidature za Olimpijske igre, vrlo je malo akademika ušlo u raspravu s analizom niti su odigrali onu vrstu značajne uloge koju bi trebali imati s organizacijama civilnog društva u gradu.
7) Ekonomski razvoj kao najviša vrijednost društva, važnija od ostalih vrijednosti poput ljudskih prava
Dok gradski inženjerski odjel svako jutro uzima stvari beskućnika i prenosi ih, teško je ne pogledati sustave i prakse svakodnevnog života koji su postali kodificirani i normalizirani. Pretpostavke koje su ugrađene u te prakse su složene koliko i namjera da budu praktične. Treba napraviti reviziju ljudskih prava gradske prakse jer ona govori o tome kakvo smo društvo nažalost – da potreba za ekonomskim razvojem ima veću vrijednost od ljudskih prava. Planiranje sigurnosti, paket gradskih propisa za Olimpijske igre i policijska naplata karata za stanovnike Downtown Eastsidea uoči Olimpijskih igara samo su neki od primjera ovog oblika čišćenja siromaštva koji se događa ispod radara.
8) Potreba za demokratskom reformom
Grad Vancouver nema ograničenja potrošnje za izbore. Upravo sada, to je najbolja demokracija koju novac može kupiti. To uglavnom znači programere. Uzastopne političke stranke obećavale su promjene, a ništa se nije dogodilo. Dok se građani ne dignu i ne zatraže demokratsku reformu, ostat će nam nelegitiman, korumpiran i neodrživ sustav kakav danas imamo.
9) Proliferacija neoperativnih oblika političkog angažmana
Vancouver ima veliku reputaciju mjesta progresivne politike. Tu je započeo Greenpeace, gdje se Udruga stanovnika Downtown Eastsidea borila za imovinu zajednice 70-ih i 80-ih godina i borba za sigurno mjesto ubrizgavanja je uspješno vođena.
Vancouver sve više postaje mjesto političkog pozerstva, hipsterske neangažiranosti i fetišiziranja duhovnosti koja graniči s opuštenošću. Supstanca iza politike je erodirala, a stvarni progresivni dobici su ograničeni. Iako postoji mjesto za jogu, meditaciju i pekarnice psećih keksa, još uvijek ima posla koji treba obaviti na terenu.
10) Nelogično lomljenje društvenih, ekoloških i radničkih pokreta
U vrijeme kada klimatske promjene dovode civilizaciju u opasnost, kada se beskućništvo udvostručuje i postoji masovna nezaposlenost, čovjek bi pomislio da bi bilo racionalno da ovi pokreti rade zajedno i ostave razlike po strani. Nažalost, ovi pokreti su izlomljeni kao i uvijek.
Radnički pokret tretira Olimpijske igre 2010. kao dječje rukavice. Civilno društvo osjetilo se izdanim zbog šutnje i nedovoljnog financiranja radničkog pokreta. Pokret za klimatske promjene nije bio inkluzivan u svojim procesima i metodama organiziranja.
Bez stvarnog održivog rada na razbijanju ovih podjela, sva tri će nastaviti trpjeti nazadovanje u nadolazećim godinama.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije