Pokrenut u sjenama Parliament Hilla prije dva tjedna, nastavlja se štrajk glađu šefice prve nacije Attawapiskat Therese Spence. Malo se toga čuje od savezne vlade ili premijera Stephena Harpera, osim kukavičke šutnje.
Poglavica Spence rekla je da je spremna umrijeti u pokušaju da federalna vlada i aboridžinski vođe navedu na raspravu o procesu sklapanja ugovora i izvrše temeljne promjene.
Spenceov prosvjed pokrenut je nedavnim usvajanjem drugog vladinog proračunskog zakona o omnibusu i ima potporu "Idle No More". Kroz flash mobove i plesove u trgovačkim centrima diljem zemlje, pokazali su svoju sposobnost ometanja, buke, slavlja i angažiranja tisuća ljudi diljem zemlje.
Prema francuskom filozofu Alainu Badiouu, samo izvan tradicionalnog političkog okvira, izvan logike države, može započeti pravi politički slijed. Samo kroz otvaranje takvog događaja možemo početi vidjeti novu mogućnost koja prije nije postojala. Ovaj raskid koji je otvoren ima najdublje implikacije upravo zbog svojih afirmativnih zahtjeva. Istinska negacija sadašnjeg političkog poretka mora započeti afirmativnom logikom ako želi zaobići krizu negativnosti koja redovito pogađa društvene pokrete. Zbog toga politički slijed koji su pokrenuli Chief Spence i Idle No More prijeti vladi Stephena Harpera i mogao bi iz temelja preoblikovati politički krajolik na značajan način.
Do ove točke štrajka glađu postaje teško koncentrirati se. Mišićna masa je oslabljena i počinje se pojavljivati mršavost. Kritično nakupljanje toksičnih komponenti iz procesa metabolizma se nakuplja i može dovesti do smrti od oštećenja jetre i bubrega i toksina u mozgu ako se štrajk nastavi još nekoliko tjedana. Za razliku od Occupyja, Idle No More i Chief Spence imaju zahtjeve. Postala je nacionalni simbol i hrabro je istaknula grube ekstreme javne politike Harperove vlade i zasluženo ih je posramila na nacionalnoj i međunarodnoj razini.
Ako Occupy uopće nešto znači, ljudi iz tog pokreta trebali bi podržavati domorodačku zajednicu. Iako je postojala određena podrška radničkog pokreta, pokreta za zaštitu okoliša i studentskog pokreta, ona još nije dovoljno glasna. Ovdje je toliko toga na kocki da neautohtona zajednica mora govoriti glasnije i podržati zahtjeve Chief Spencea i Idle No More.
Ovaj pokret, kao i Occupy, je decentraliziran, ima više mjesta i ima obvezu trajanja koja je neophodna da bi političko otvaranje bilo stvarno i sadržajno. Nadalje, ako će u ovoj zemlji postojati pokret za ekološku pravdu koji će išta značiti i imati bilo kakav legitiman moralni stav, moraju ga voditi izvorni stanovnici ove zemlje, ljudi koji su najbliže povezani s zemljište. Aboridžini su u pokretu za zaštitu okoliša u velikoj mjeri simbolizirani i to se mora promijeniti. Ono što je upravo objavljeno nije samo politički trenutak, već je zapravo poruka koja u svojoj srži ima više od 500 godina autohtonog otpora kolonijalizmu. U središtu je univerzalni zahtjev za pravdom i radikalno otvorena poruka podrške i solidarnosti od Kanađana koji nisu autohtoni i od pristaša diljem svijeta. Ovaj pokret, više nego mnogi koji su se pojavili prije njega, ima priliku radikalno promijeniti odnos između prvih naroda i vlade — također ima priliku ponovno odgojiti samozadovoljnu i pasivnu kanadsku javnost koja je prečesto zatvarala oči pred nepravde s kojima se susreću aboridžinske zajednice oko njih i prečesto traže lažnu sigurnost u pristojnoj amneziji napravljenoj u Kanadi.
To bi mogao postati generacijski trenutak koji autentično otvara novi politički prostor. Ali ono što koči ovaj pokret je to što kanadska javnost koja nije autohtono stanovništvo nije angažirana na način na koji bi trebala biti, s obzirom na to što je u pitanju. Aboridžini imaju najniži životni vijek u zemlji, najveću smrtnost djece i najveći udio djece koja ne završavaju osmi razred ili srednju školu. Stope samoubojstava su pet do sedam puta veće među mladima iz Prvog naroda nego među mladima koji nisu Aboridžini. Stope samoubojstava među inuitskom omladinom među najvišima su u svijetu, 11 puta veće od nacionalnog prosjeka.
Godine 2006., kada se Harperova vlada usprotivila ratifikaciji UN-ove Deklaracije o pravima domorodačkih naroda, poglavica Stewart Phillip, veliki poglavica Unije indijanskih poglavica BC, rekao je u intervjuu: "Vlada [Stephena] Harpera erodirala je odnos između prvih naroda i savezne vlade. Ova vlada se protivi bilo čemu što je povezano s kolektivnim pravima i favorizira individualna prava. Nije bilo konzultacija s kanadskom starosjedilačkom zajednicom."
U vrijeme glasovanja u Ujedinjenim narodima u studenom 2006., Klub domorodačkih naroda objavio je izjavu u kojoj je djelomično stajalo: "Jasno je da su ove radnje politizacija ljudskih prava koja pokazuju potpuno zanemarivanje stalnih kršenja ljudskih prava koja trpe Autohtoni narodi. Ova izdaja i nepravda ozbiljno pogađaju 370 milijuna starosjedilačkih naroda u svim regijama svijeta, koji su među najmarginaliziranijima i najranjivijima..." Prema Skupštini prvih naroda, postoji zaostatak od 800-1,000 neriješenih zahtjeva unutar Kanade vlastiti federalni specifični postupak potraživanja. Procjene ukupne vrijednosti ovih neriješenih zahtjeva kreću se od 2.6 do 6 milijardi dolara. Za rješavanje potraživanja u sadašnjem sustavu potrebno je u prosjeku 13 godina.
Tony Penikett, autor knjige o zemljišnim zahtjevima Britanske Kolumbije i bivši premijer Yukona, rekao je 2006.:
"Jedan od problema za Kanadu u prošlosti bio je pokušaj reći otvorenog lica da podržavaju napredak aboridžina i da su nositelji standarda za druge zemlje. Točnije je reći da je Kanada bila loša, ali je bila bolja od drugih."
"Harperova vlada donijela je zakon o ljudskim pravima koji se temelji na individualnim pravima za razliku od kolektivnih prava. U Kanadi imamo individualna prava, ali i kolektivna prava za frankofonu manjinu i starosjedioce."
"Ideja samouprave je kroz vlastitu plemensku vladu. Krećući se u smjeru individualnih prava, vlada to inherentno odbacuje. Njihovo odbijanje je dio tog obrasca i iznenađen sam da nitko nije učinkovito napravio ovo je političko pitanje na nacionalnoj razini."
'Harperovi savjetnici zainteresirani su za privatizaciju rezervata zemljišta i pokušaj rješavanja prava na individualnoj razini... oni u biti promiču ideju koja je napuštena u Kanadi ranih sedamdesetih.'
Pristup Harperove vlade pitanjima aboridžina uvelike je oblikovan idejama mentora Stephena Harpera, profesora političkih znanosti Sveučilišta u Calgaryju, Toma Flanagana.
Još jednom, temeljno načelo ove vlade bilo je uhvatiti svoju oporbu nespremnu i ući s pretjerano ideološkim političkim napadom, punim šoka i strahopoštovanja, bez konzultacija s onim zajednicama na koje će promjena politike izravno utjecati. To je Harper playbook par excellence. Zakonodavstvo, uvijek iznova, donosilo se pod zbirnim prijedlozima zakona i donosilo s nemilosrdnom učinkovitošću.
Uživajući prednost prikupljanja sredstava u odnosu na druge političke stranke, konzervativci su pokrenuli napadne oglasne kampanje u američkom stilu koje su učinkovito desetkovale njihove suparnike. Jednom kada se stvarni učinci ovih politika provedu u praksi, počet će pravi bijes. Nedavno usvojeni Zakon o zaštiti plovnih voda daje vladi pravo da odobri projekte na više od 160 jezera bez konzultacija s prvim narodima. Učinkovito je uništio proces procjene okoliša.
Ono što je Harper propustio shvatiti kao političar je da kada netko osvoji većinu, također treba imati mudrosti da vlada za sve ljude, a ne samo za svoju, usku bazu pristaša. Stephen Harper igra opasnu i razdornu igru koja ima ozbiljne dugoročne posljedice na političku kulturu zemlje. Nedostatak uljudnosti koju pokazuje ova vlada nema modernog presedana u Kanadi. Kao takav, bit će glasan i dugotrajan odgovor na zvonjenje u Novoj godini.
Duh je izašao iz boce. Ovaj pokret ne nestaje. Pad Harperove vlade ostat će zapamćen kao pad vlastite vlade.
Šefe Spence, zahvaljujemo vam na vašem hrabrom i važnom štrajku glađu. Ovdje je u pitanju pravda i to pogađa sve. Naše misli su s vama i bit ćemo s vama na svakom koraku.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije