Fotografija: Joseph Sohm/Shutterstock
Dva povezana događaja — 75. godišnjica 24. januara 1946 Rezolucija Generalne skupštine UN 1 (koja je osnovala komisiju za planiranje ukidanja nuklearnog oružja) i stupanja na snagu 22. januara 2021. Ugovor UN-a o zabrani nuklearnog oružja (dizajniran da konačno provede taj cilj)—trebalo bi biti razlog za slavlje širom svijeta.
U stvari, međutim, oni su razlog za sramotu. Devet nuklearnih sila odbili da potpišu sporazum i umjesto toga, danas nastavljaju da se upuštaju u trku u nuklearnom naoružanju i prijete nuklearnim ratom – ratom koji može uništiti gotovo sav život na zemlji.
Ovaj nepromišljeni obrazac karakterizirao je nuklearnog oružja koji je proizašao iz Drugog svetskog rata i trajao decenijama. Ubrzo nakon što je američka vlada upotrijebila atomske bombe da uništi gradove Hirošimu i Nagasaki u pokušaju da prisili Japan na predaju u posljednjim danima rata, donijela je sudbonosnu odluku da zadrži svoj monopol na nuklearno oružje i razvije atomski arsenal. Sovjetska vlada je zauzvrat požurila s proizvodnjom vlastitog nuklearnog oružja, kao i Britanci. Nakon što je Sovjetski Savez postao nuklearna sila 1949. godine, američka vlada je započela neuspešni program za razvoj hidrogenske bombe, oružja sa znatno većom razornom moći. Ni sovjetska i britanska vlada nisu zaostajale daleko. Ubrzo su ih slijedile francuska, kineska, izraelska i južnoafrička vlada, koje su uspjele ući u nuklearni klub. U međuvremenu, svijet se opasno približio nuklearnom ratu, posebno tokom nasilnih sukoba koji su izbili oko sudbine Koreje, Kine, Vijetnama i Kube.
Ali, kao odgovor na nuklearnu opasnost, porasta narodnih protesta, predvođena organizacijama za mir i razoružanje, uspjela je smanjiti vjerovatnoću nuklearnog rata. Ovaj aktivizam ne samo da je pomogao u stigmatizaciji nuklearnog oružja i njegove vojne upotrebe, već je potaknuo sporazume o kontroli nuklearnog naoružanja i jednostrane akcije koje su dramatično obuzdale nuklearna testiranja, inhibirali nuklearno širenje i zaustavili rast nuklearnih arsenala. Počevši od a Američko-sovjetsko-britanski moratorij na nuklearna testiranja 1958. godine ove mjere su uključivale Ugovor o djelomičnoj zabrani testiranja 1963. (kojim je zabranjeno testiranje nuklearnog oružja u atmosferi, svemiru i pod vodom), Ugovor o neprofesionalnosti 1968. (sporazum nenuklearnih sila da se odreknu razvoja nuklearnog oružja i nuklearnih sila da se oslobode svog nuklearnog oružja), Ugovor o antibalističkim projektilima (ABM) 1972. (koji je smanjio poticaj za razvoj strateških balističkih projektila zabranom raspoređivanja proturaketne odbrane), i SALT ugovori 1970-ih (koji su ograničili proizvodnju strateškog nuklearnog oružja).
Krajem 1970-ih i 1980-ih, još jedan talas masovnih antinuklearnih protesta, najveći do sada, doveo je do još dramatičnijih napretka. Vlade su odobrile Ugovor o nuklearnim snagama srednjeg dometa 1987. (kojim su zabranjene sve sovjetske i američke nuklearne i konvencionalne balističke i krstareće rakete srednjeg dometa), dva Ugovori o smanjenju strateškog naoružanja (START). 1990-ih (što je smanjilo broj američkih i ruskih strateških nuklearnih bojevih glava i sistema za isporuku), i Ugovor o sveobuhvatnoj zabrani testiranja 1996. (kojim je zabranjeno svako testiranje nuklearnog oružja).
Doduše, prijetnje napadom nuklearno naoružane nacije nastavile su se tokom poslijeratnih decenija, kao i katastrofalne i gotovo katastrofalne nuklearne nesreće. Nadalje, iako su nuklearne sile tvrdile da značajna smanjenja njihovih nuklearnih arsenala koje su poduzele zadovoljavaju njihove obaveze iz Ugovora o neširenju oružja da se razoružaju, one to nisu učinile, s izuzetkom Južna Afrika, potpuno razoružati. Ali, sveukupno, zahvaljujući napredovanju narodnog otpora i prilagođavanju tome od strane brojnih vlada, nivo nuklearne opasnosti je opao i svijet je izbjegao nuklearne napade u tri četvrt stoljeća od 1945. godine.
Nažalost, međutim, kako se nuklearna opasnost povlačila, posebno nakon raspada Sovjetskog Saveza, kampanja nuklearnog razoružanja je jenjala. Kao rezultat toga, vladini službenici, koji više nisu bili sputani pritiskom naroda, počeli su se vraćati svom tradicionalnom ponašanju, zasnovanom na pretpostavci da nuklearno oružje promovira nacionalnu „snagu“. Indija i Pakistan postali su nuklearne sile. Sjeverna Koreja razvila je nuklearno oružje. U Sjedinjenim Državama, republikanci u Senatu blokirali su ratifikaciju Ugovora o sveobuhvatnoj zabrani testiranja 1999. godine, a posljednja administracija Georgea W. Busha povukla se iz Ugovora o ABM i snažno pritisnula da počne graditi “mini-nuklearne rakete”.
Popevši se na mjesto predsjednika 2009., Barack Obama je napravio dramatičan pokušaj da okupi planetu iza sebe cilj izgradnje svijeta bez nuklearne energije. ali ni republikanski ni ruski lideri svidjela mu se ideja, a najbolje mjere koje je mogao izvesti bile su: sporazum sa Iranom da se odrekne svog razvoja nuklearnog oružja i posljednjeg od najvećih sporazuma o nuklearnom razoružanju, Novi Ugovor o START-u, čime je dodatno smanjen broj ruskih i američkih strateških nuklearnih bojevih glava, bombi, ICBM, balističkih projektila lansiranih s podmornica i nuklearnih bombardera. Čak je i taj ugovor imao visoku cijenu—an sporazum sa republikancima u Senatu, čija je podrška bila neophodna da bi se osigurala ratifikacija ugovora, da bi se podržao veliki američki program "modernizacije" nuklearnog oružja.
Nakon što je Donald Trump ušao u Bijelu kuću, kontrola nuklearnog naoružanja i razoružanje više nisu bili na dnevnom redu – za Sjedinjene Države, a time i za svijet. adut ne samo da nije stvorio nikakva nova međunarodna ograničenja za proizvodnju ili upotrebu nuklearnog oružja, već je povukao Sjedinjene Države iz Sporazuma o nuklearnim snagama srednjeg dometa (INF), Iranskog nuklearnog sporazuma i Ugovora o otvorenom nebu, tri vitalne međunarodne mjere koje ograničavaju nuklearno oružje razvoj i upotreba oružja. Trump također nije uspio da produži novi sporazum START i – ignorirajući Ugovor o sveobuhvatnoj zabrani testiranja – poigrao se s nastavkom američkih nuklearnih proba. Ni druge nuklearne sile nisu pokazale veliki interes za zadržavanje ovih sporazuma. Zaista, ruska vlada, nakon kratkog, površnog protesta zbog Trumpovog uništavanja INF sporazuma – ugovora koji je dugo privatno žalio – odmah je naredio razvoj nekada zabranjenih projektila. Kineska vlada rekao je da, iako se zalaže za održavanje sporazuma za Sjedinjene Države i Rusiju, neće prihvatiti ograničenja ugovora na svoj mnogo manji arsenal oružja.
U međuvremenu, svih devet nuklearnih sila, umjesto da umanje ogromnu opasnost za svijet od posjedovanja 13,400 komada nuklearnog oružja (od kojih 91 posto drže Rusija i Sjedinjene Države), užurbano "moderniziraju" svoje nuklearne snage i planiraju da ih zadrže u neodređenoj budućnosti . U decembru 2019. ruska vlada najavio raspoređivanje prvih hipersoničnih nuklearnih projektila na svijetu, za koje se predsjednik Vladimir Putin hvalio da mogu zaobići sisteme raketne odbrane i pogoditi gotovo svaku tačku na planeti. Zaista, ruski predsjednik je rekao da su nekoliko novih ruskih sistema nuklearnog oružja ispred svog vremena. “Naša oprema mora biti bolja od najbolje na svijetu ako želimo da izađemo kao pobjednici,” objasnio je.
Trump, uvijek odlučan da izađe kao "pobjednik", bez obzira na cijenu, je javno izjavio decembra 2016: „Neka bude trka u naoružanju. Nadmašit ćemo ih na svakom prolazu i nadživjeti ih sve.” Shodno tome, proširenje ranijeg američkog plana nuklearne “modernizacije” na ekstravaganca od 2 triliona dolara, postavio je kurs za nadogradnju starijeg američkog nuklearnog oružja i razvoj i raspoređivanje velikog broja novih. To uključuje razvoj nove interkontinentalne balističke rakete (po cijeni od 264 milijarde dolara) i proizvodnju i raspoređivanje nove bojeve glave balističke rakete sa podmornicom sa smanjenim prinosom koju kritičari smatraju da će olakšati početak nuklearnog rata. Tramp pronašao svemirsko oružje posebno privlačan. U maju 2020., hvaleći svemirske snage SAD-a koje je stvorio da porazi navodne američke neprijatelje, hvalio se kako je razvio “najnevjerovatnije oružje koje je itko ikada vidio”. Sjedinjene Države, kako je rekao, sada imaju "super-duper raketu" i ona je "17 puta brža od onoga što trenutno imaju".
Novo američko nuklearno oružje dizajnirano je ne samo da pobijedi u utrci u naoružanju, već i da zastraši druge nacije, pa čak i „pobijedi“ u nuklearnom ratu. Na početku svoje administracije, Trump je javno prijetio da će uništiti oboje Sjeverna Koreja i Iran kroz nuklearni napad. Slično, Severna Koreja Kim Jong-un je više puta prijetio nuklearnim napadom na Sjedinjene Države. Nadalje, američka vlada se nedavno uključila u igru „nuklearnu kokošku“ sa Kinom i Rusijom, otpremajući flote nuklearnih bombardera i nuklearnih ratnih brodova opasno blizu svojih granica. Takva provokativna akcija u skladu je s Trumpovom administracijom 2018 Nuclear Posture Review, koji je proširio mogućnosti za demonstracije nuklearne „odlučnosti“ i prve upotrebe nuklearnog oružja. Nakon toga, i ruska vlada spustio svoj prag za pokretanje nuklearnog rata.
Ipak, na ovoj prilično sumornoj slici ima zraka svjetlosti. Prvi je da javno mnijenje podržava izgradnju svijeta bez nuklearnog oružja. Istraživanja javnog mnjenja—u rasponu od anketa u 21 nacija širom svijeta tokom 2008. do nedavnih anketa u Evropa, Japan, u Sjedinjene Države, I Australija (odnosno, iu državama s nuklearnim oružjem i državama bez nuklearnog oružja) – pokazali su da velika većina (ili, mnogo rjeđe, veliki pluralitet) ljudi u svim ispitanim nacijama podržava ukidanje nuklearnog oružja međunarodnim sporazumom. Iako javnost decenijama nije efektivno mobilisana protiv nuklearne katastrofe, potencijal za mobilizaciju naroda je očigledno značajan. Štoviše, s obzirom na djelotvornost narodnog otpora nuklearnom oružju i nuklearnom ratu u prošlosti, sigurno postoje mogućnosti da se ovo javno raspoloženje iskoristi za buduće političke akcije.
Kliknite na gornju sliku da vidite cijeli tekst Ugovora o zabrani nuklearnog oružja
Nadalje, većina vladinih čelnika nenuklearne sile, koje čine veliku većinu svjetskih nacija, su se zasitile odbijanja nuklearnih sila da se oslobode svog nuklearnog oružja. I to ih je konačno dovelo do toga, u savezu s organizacijama za mir i nuklearno razoružanje, da osmisle i dovedu do realizacije Ugovora UN-a o zabrani nuklearnog oružja (TPNW). Doduše, nenuklearne nacije pod “nuklearnim kišobranom” nuklearne sile, poput Njemačke i Japana, nisu – barem do sada – prekinule redove sa svojim nuklearnim pokroviteljem. Ali ostaje moguće da će jedna ili više članica NATO-a, postiđene nedostatkom većine svjetskih nacija i vlastite javnosti, odlučiti da ratifikuju TPNW, što bi moglo otvoriti vrata sličnim akcijama drugih.
Konačno, postoje neki vladini službenici u državama s nuklearnim oružjem koji imaju razumijevanje za nuklearne opasnosti, prijemčivost za pritisak naroda i osjetljivost za stavove drugih nacija. Stoga, čak i ako u ovom trenutku nisu spremni javno podržati TPNW, čini se da su spremni nastaviti s politikom kontrole nuklearnog naoružanja i razoružanja.
Izgledi za promjene u nuklearnoj politici izgledaju posebno obećavajući u Bajdenskoj administraciji. Kao dugogodišnji pristalica kontrole nuklearnog naoružanja i sporazumi o razoružanju—kao i oštar kritičar nuklearne politike Trumpove administracije tokom predsjedničke kampanje 2020.—novi američki predsjednik će vjerovatno unaprijediti mjere koje se bave nuklearnim pitanjima koje se značajno razlikuju od onih koje je imao njegov prethodnik. Iako će republikanci u Senatu ozbiljno ograničiti njegovu sposobnost da osigura ratifikaciju novih ugovora SAD-om, on može (a postoje naznake da će vjerovatno i hoće) iskoristiti izvršnu akciju da ponovno potpiše Ugovor o otvorenom nebu, blokira američku proizvodnju i raspoređivanje posebno destabilizirajućeg nuklearnog oružja, i smanjiti budžet za nuklearnu "modernizaciju". Možda čak i proglasi a nema pravila prve upotrebe i jednostrano smanjiti američki nuklearni arsenal.
Zaista, Bajdenova administracija je već počela da preduzima akcije. U očiglednom prvom dijelu o programu kontrole nuklearnog naoružanja i razoružanja novog predsjednika, Bajden je obavijestio Putina u roku od tjedan dana nakon preuzimanja dužnosti da je spreman produžiti novi START ugovor za pet godina. Putin je, oduševljen, odmah prihvatio i Ruski parlament glasao je jednoglasno da odobri produženje ugovora. Kako originalni Novi ugovor START omogućava predsjedniku SAD-a da ga produži bez ratifikacije američkog Senata, ovo prethodno zaustavljeno pitanje nuklearnog oružja riješeno je u rekordnom roku. Štaviše, kada je Bajden izjavio da je spreman da produži ugovor, pozvao je na dalje pregovore sa Rusijom kako bi se smanjili nuklearni arsenali dve nacije. Osim toga, zvaničnici Bidenove administracije su spreman da obnovi učešće SAD u iranskom nuklearnom sporazumu iz 2015. godine, čekajući samo obnovu iranskog poštivanja istog.
Ključni igrači u Bajdenovom timu nacionalne sigurnosti, u stvari, izgleda da su spremni promovirati veliku reformu američke nuklearne politike. S obzirom na njihova antinuklearna osjećanja i historiju, predviđa Joseph Cirincione, donedavni predsjednik mirovne fondacije Plowshares Foundation, “ovo će biti prava predstava”. Bonnie Jenkins, imenovana za državnog podsekretara za kontrolu naoružanja i međunarodnu sigurnost, nedavno se javno zalagala za politiku zabranjene prve upotrebe. Sasha Baker (bivši savjetnik za nacionalnu sigurnost senatorke Elizabeth Warren, vodeće zagovornice smanjenja nuklearnog oružja), postao je šef strateškog planiranja Vijeća za nacionalnu sigurnost (NSC). Prema Darryl Kimballu, izvršnom direktoru Udruženja za kontrolu naoružanja, “ona je vjerovatno osoba koja će prepisati strategiju nacionalne sigurnosti”.
Nekoliko važnih igrača u oblikovanju politike nuklearnog oružja za Bidenovu administraciju dolazi iz Centra za kontrolu naoružanja i neproliferacije, istraživačkog ogranka Vijeća za život koji je pogodan za život, koji je dugo bio posvećen suprotstavljanju nuklearnom oružju i radu na njegovoj eliminaciji. Među njima su Alexandra Bell (direktorica politike Centra, koja je imenovana za zamjenicu pomoćnika državnog sekretara u Birou za kontrolu naoružanja, verifikaciju i usklađenost), Leonor Tomero (bivša direktorica think tanka), koja će nadgledati nuklearnu i raketnu odbranu programe za podsekretara odbrane za politiku) i Mallory Stewart (članica odbora Centra, koja je novi viši direktor za kontrolu naoružanja, razoružanje i neproliferaciju u Vijeću za nacionalnu sigurnost. John Tierney, izvršni direktor Centra, nazvao ih je novi utjecaj na američku politiku "ogromna pobjeda za... svaku osobu na planeti koja vjeruje da je svijet bez nuklearnih prijetnji moguć."
Ali hoće li sukobi među nuklearnim silama oko drugih pitanja izbaciti iz kolosijeka ove mogućnosti za smanjenje nuklearne prijetnje? To je svakako moguće. Tokom posljednje godine Trumpove administracije, odnosi SAD i Kine naglo su se pogoršali – toliko da su dvije nacije, koje posjeduju najmoćnije svjetske ekonomije i vojne snage, izgledale na putu rata. Njihov sukob je postao posebno intenzivan u vezi s kontrolom nad ostrvima u South China Sea, s obje nacije koje raspoređuju ratne brodove i mašu nuklearnim oružjem. Trgovinski ratovi, prepirke oko statusa Tajvana, kineska rekonstrukcija njene ujgurske manjine i demokratski protesti u Hong Kongu, i Trumpovo žrtveno jagnje Kine za pandemiju Covid-19 također podstakao krizu. U julu 2020, Američki državni sekretar Mike Pompeo bacio rukavicu, izdavši zapaljivo, javno osuđivanje kineske politike i proklamujući da će „slobodni svijet trijumfovati nad ovom novom tiranijom“.
Ovaj geopolitički sukob između dvije nuklearno naoružane nacije mogao bi potrajati i za vrijeme Bidenove administracije. kineski predsjednik, Xi Jinping, opirući se kompromisu sa nacijama koje kritikuju ponašanje Kine, insistirao je na tome da njegova nacija zauzme odlučniji kurs u svjetskim poslovima. Čini se da to neće prihvatiti ni Bajdenovi najviši savjetnici za vanjsku i vojnu politiku. Obraćajući se senatskoj komisiji 19. januara 2021. Antony trepnu, nominiran za Bajdenovog državnog sekretara, rekao je da Kina predstavlja najozbiljniji izazov za Sjedinjene Države od bilo koje nacije i izjavio da se slaže s Trumpovim oštrim pristupom Kini. Osam dana kasnije, na svojoj prvoj konferenciji za novinare nakon preuzimanja dužnosti, blic taktično je ukazao na potencijalna “kooperativna” područja američko-kineskih odnosa, ali je ipak ustvrdio da “taj odnos sve više ima neke kontradiktorne aspekte”. Jake Sullivan, Bajdenov novi savjetnik za nacionalnu sigurnost, upozorio je u maju 2020. da Kina “traži globalnu dominaciju”, dok General Lloyd Austin, Bajdenov sekretar odbrane, rekao je senatskom komitetu za oružane snage da će "dalje fokusirati Ministarstvo na Kinu", uključujući "ulaganje u održavanje naše tehnološke prednosti i razvoj novih koncepata i sposobnosti za suprotstavljanje Kini u cijelom spektru sukoba".
Shodno tome, ukoliko se ovakve vrste međunarodnih sukoba među nuklearnim silama ne riješe, izgledi za značajno nuklearno razoružanje će ostati ograničeni i nuklearni rat će ostati opcija.
Naravno, čak i ako se svi Bajdenovi programi kontrole naoružanja i razoružanja – u procesu, obećani ili za koje se nadaju – provedu, oni ne bi bili dovoljni da okončaju egzistencijalnu opasnost od nuklearnog rata. Podrška Ugovoru o zabrani nuklearnog oružja i dalje je upadljivo odsutna sa dnevnog reda Bajdenove administracije, kao što je i sa dnevnih reda svih drugih nuklearnih sila. Niti, čak i da je sporazum prihvatljiv za administraciju, Bajden nema mogućnost da ga progura kroz američki Senat, gdje bi za ratifikaciju bilo potrebno dvije trećine glasova. Ali implementacija administrativnih ograničenijih mjera kontrole naoružanja i razoružanja pružila bi važan korak ka okončanju sramotne evazije nuklearnih sila od odgovornosti za očuvanje ljudskog opstanka.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati