Rat Rusije protiv Ukrajine trebao bi nas podsjetiti da nasilni međunarodni sukobi ne samo da traju, već da predstavljaju kugu svijeta.
Tokom hiljada godina, ratovi su donijeli ogromnu patnju ljudima širom svijeta. Pored široko rasprostranjenog uništavanja ljudskih života, ratovi su proizveli ogromne materijalne gubitke, uključujući uništavanje domova, škola, bolnica, cijelih gradova, okoliša i mnogo toga što ljudi cijene kao civilizaciju. Oni su također usmjerili ogromna finansijska sredstva u vojne nadogradnje koje, čak i ako nisu angažirane u borbi, lišavaju druge javne i privatne programe adekvatne pažnje i finansiranja. Također, od Drugog svjetskog rata, kada je nuklearno oružje prvi put razvijeno i korišteno sa strašnim učinkom, sredstva za vođenje rata ušla su u novu dimenziju, dajući mu moć da uništi gotovo sav život na zemlji.
Iako je poslednjih vekova, mnogi ljudi su se žalili ratno rasipanje krvi i blaga, kao i samoubilačka priroda modernog rata, još nisu pronašli efikasan način da ga zaustave.
Jedan popularan odgovor na rat je izolacionizam, koji je osmišljen da zadrži svoju naciju van sukoba. Ali ova politika (u Sjedinjenim Državama označena kao “Amerika na prvom mjestu”) zanemaruje patnju drugih ljudi i, naravno, ne čini ništa da zaustavi rat negdje drugdje. Osim toga, često je praćeno vojnom nagomilavanjem vlastite nacije, politikom koja ima slabe rezultate kada je u pitanju sprječavanje rata.
Pacifizam je na višem etičkom planu, jer žali zbog užasa koje su proizveli militarizam i rat. Nadalje, ako većina ljudi širom svijeta prihvati apsolutnu pacifističku poziciju (koja odbacuje vojnu silu u svim okolnostima), pacifisti bi mogli spriječiti da se ratovi dogode ili nastave. Ali to nije slučaj i, s obzirom na široku podršku javnosti za “pravedne ratove” (uključujući odbranu od invazije), malo je vjerovatno da će to postati. Nenasilni otpor, oblik radikalni pacifizam, ima veći potencijal kao alternativa ratu ili predaji, iako njegovo puno obećanje tek treba da bude ostvareno u suočavanju s međunarodnim ratom.
Nasuprot tome, unutar nacija postoje alternative nasilnom ponašanju koje, iako nisu uvijek potpuno efikasne, značajno ga smanjuju. Zakonodavna tijela donose zakone, a policijske i pravosudne institucije sprovode te zakone. Nažalost, na globalnom nivou, ove institucije su toliko rudimentarne i ograničene u moći da ne uspijevaju da proizvedu efikasnu kontrolu nasilja. Stoga, na nacionalnom nivou, vlade mogu obuzdati nasilje pojedinaca, rulje ili pobunjenika. Ali, na međunarodnom planu, stvari se odvijaju slično kao i na prošlogodišnjem američkom Divljem zapadu. U ovom stanju međunarodne anarhije, jake nacije prečesto prijete ili ratuju protiv slabih, a nacije se često osjećaju nesigurno ako ne zadrže značajnu sposobnost za rat.
Ukratko, dok su nacije uspostavile korisno upravljanje na nacionalnom nivou, svijetu nedostaje efektivno upravljanje na međunarodnom nivou. Kao rezultat toga, kada nacije imaju međunarodni sukob, one su u iskušenju, u nedostatku snage zakona, da se pozovu na zakon sile.
Čak i tako, nacije svijeta bi se mogle ujediniti u interesu njihove zajedničke sigurnosti i osnažiti institucije globalnog upravljanja. Kako bi ojačali Vijeće sigurnosti UN-a, mogli bi ukinuti veto i zamijeniti stalno članstvo Rusije, Kine, Sjedinjenih Država, Britanije i Francuske rotirajućim članstvom. Kako bi ojačali Generalnu skupštinu, mogli bi joj dati dodatnu zakonodavnu moć, uključujući moć finansiranja Ujedinjenih naroda putem oporezivanja. Kako bi unaprijedili demokratsku prirodu Ujedinjenih naroda, mogli bi uspostaviti svjetski parlament, s predstavnicima koje bira javnost, a ne biraju nacionalne vlade. Dodatna ovlašćenja bi se takođe mogla dati Međunarodnom krivičnom sudu i Međunarodnom sudu pravde da sprovode istrage, donose presude i izvršavaju svoje presude.
Ovakve reformske mjere godinama zagovaraju Svjetski federalistički pokret/Institut za globalnu politiku i od strane njene organizacije članice iz SAD, Građani za globalna rješenja. Ojačani državni autoritet na globalnom nivou podržava i svjetsko javno mnjenje.
Jači niz međunarodnih institucija nije lijek za sve međunarodne ratove. Ali, kao sprovođenje kontrole oružja unutar nacija, to bi značajno smanjilo broj nasilnih incidenata. To bi pomoglo u sprečavanju međunarodne agresije. I to bi spasilo svijet od nuklearnog rata provođenjem UN-a Ugovor o zabrani nuklearnog oružja. Nakon hiljada godina krvi i pljačke, nadopunjenih posljednjih decenija prijetećom opasnošću od nuklearnog holokausta, nije li vrijeme da se pokuša ojačati globalna uprava?
Ujedinite se nacije svijeta! Nemate šta da izgubite osim svojih ratova.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati