Možda najveća tragedija neizmjerno destruktivnog rata u Ukrajini leži u činjenici da se mogao izbjeći.
Najočigledniji način bio je da ruska vlada odustane od svog plana za vojno osvajanje Ukrajine.
Međutim, problem je bio u tome što je Vladimir Putin bio odlučan da oživi status „velike sile“ Rusije. Iako su njegovi prethodnici potpisali Povelja UN (koji zabranjuje “upotrebu sile protiv teritorijalnog integriteta ili političke nezavisnosti bilo koje države”), kao i Budimpeštanski memorandum a Ugovor o prijateljstvu, saradnji i partnerstvu (oboje su se posebno obavezali na rusku vladu da poštuje suverenitet i teritorijalni integritet Ukrajine), Putin je bio ambiciozan vladar, odlučan da vrati ono što je smatrao imperijalnom veličinom Rusije.
Ovaj pristup je doveo ne samo do ruske vojne intervencije u Srednje istočni i afrički nacije, već do ponovnog preuzimanja kontrole nad nacijama kojima je ranije dominirala Rusija. Ove nacije uključivale su Ukrajinu, koja Putin je posmatrao, suprotno istoriji i međunarodnim ugovorima, kao „ruska zemlja“.
Kao rezultat, šta je počelo 2014 kako su rusko vojno zauzimanje Krima i naoružavanje separatističke pobune u istočnoj Ukrajini postepeno evoluirali u invaziju punog razmjera u februaru 2022. – najveću, najrazorniju vojnu operaciju u Evropi od Drugog svjetskog rata.
Zvanična opravdanja za ove akte agresije, o kojima su trubili Kremlj i njegovi apologeti, bila su prilično slabašan. Među njima je istaknuta tvrdnja da ulazak Ukrajine u NATO predstavlja egzistencijalnu opasnost za Rusiju. U stvari, međutim, 2014. — ili čak 2022. — Ukrajina nije bila vjerovatno da će se pridružiti NATO-u jer ključne članice NATO-a protivio se njegovom prijemu. također, NATO, osnovan 1949. godine, nikada nije započeo rat sa Rusijom i nikada nije pokazao nikakvu namjeru da to učini.
Realnost je bila da, poput invazije SAD na Irak prije skoro dvije decenije, ruska invazija na Ukrajinu nije bila u skladu s međunarodnim pravom i imperativima nacionalne sigurnosti. Bio je to rat izbora koji je organizovao vladar gladan moći.
Na dubljem nivou, rat se mogao izbjeći jer Ujedinjene nacije, osnovane da garantuju mir i međunarodnu sigurnost, nisu poduzele potrebne mjere da zaustave rat ili da ga prekinu.
Doduše, Ujedinjene nacije su više puta osuđivale rusku invaziju, okupaciju i aneksiju Ukrajine. Dana 27. marta 2014 Generalna skupština UN-a usvojio je rezoluciju sa 100 nacija za 11 protiv (sa 58 uzdržanih) kojom se osuđuje ruska vojna zaplena i aneksija Krima. Dana 2. marta 2022. godine, glasanjem 141 nacije protiv 5 (uz 35 uzdržanih), zahtevalo je trenutno i potpuno povlačenje ruskih vojnih snaga iz Ukrajine. U presudi o legalnosti ruske invazije, v Međunarodni sud pravde, sa 13 glasova za i 2 protiv, proglasio je da Rusija treba odmah obustaviti svoju invaziju na Ukrajinu. Te jeseni, kada je Rusija počela anektirati ukrajinske oblasti Donjeck, Lugansk, Herson i Zaporožje, Generalni sekretar UN-a osudio je tu akciju kao kršenje "cilja i principa Ujedinjenih nacija", dok je Generalna skupština UN-a, glasanjem 143 nacije protiv 5 (sa 35 uzdržanih), pozvao je sve zemlje da odbiju da priznaju rusku "nezakonitu aneksiju" ukrajinske zemlje.
Tragično, ova načelna odbrana međunarodnog prava nije bila praćena mjerama za njegovo sprovođenje. Na sastancima Saveta bezbednosti UN, entiteta UN zaduženog za održavanje mira, Ruska vlada je jednostavno stavila veto na akciju UN-a. Ni Generalna skupština UN-a nije zaobišla paralizu Vijeća sigurnosti djelujući samostalno. Umjesto toga, Ujedinjene nacije su se pokazale dobronamjernim, ali nedjelotvornim.
Ova slabost u pitanjima međunarodne sigurnosti nije bila slučajna. Nacije – a posebno moćne nacije – dugo su više voljele da međunarodne organizacije budu slabe, jer bi stvaranje jačih međunarodnih institucija obuzdalo njihov utjecaj. Naravno, onda su se pobrinuli da prethodnik UN-a, Liga naroda, može djelovati po pitanjima međunarodne sigurnosti samo jednoglasno glasanje njenog članstva. Čak se i ova sužena vlast pokazala previše za američku vladu, koja odbio da se pridruži Ligi. Slično, kada su formirane Ujedinjene nacije, pet stalnih mjesta u Vijeću sigurnosti UN-a su date pet velikih sila, od kojih je svaka mogla, i često je to činila, stavi veto na njegove rezolucije.
Tokom ukrajinskog rata, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski javno je žalio zbog nesposobnosti Ujedinjenih naroda da provede svoj mandat. “Ratovi iz prošlosti potaknuli su naše prethodnike da stvore institucije koje bi nas trebale zaštititi od rata”, primetio je u martu 2022., “ali nažalost ne rade.” U tom kontekstu, pozvao je na stvaranje „unije odgovornih zemalja . . . zaustaviti sukobe” i “očuvati mir”.
Potreba da se ojačaju Ujedinjene nacije i da im se na taj način omogući održavanje mira, široko je prepoznata. Da bi se osigurao ovaj cilj, tokom godina su davani prijedlozi koji treba naglasiti Preventivna diplomatija UN i da reformisati Vijeće sigurnosti UN-a. Skorije, Reformatori UN-a su se zalagali brzo raspoređivanje osoblja UN-a (uključujući visoke posrednike) u zonama sukoba, proširenje Vijeća sigurnosti i pozivanje na akciju Generalne skupštine kada Vijeće sigurnosti ne djeluje. Ovim i drugim reformskim mjerama mogao bi se pozabaviti Samit svjetske organizacije za budućnost, planiran za 2024.
U međuvremenu, ostaje moguće da bi rat u Ukrajini mogao doći do kraja kroz srodnu akciju. Jedna od mogućnosti je da će ruska vlada zaključiti da je njeno vojno osvajanje Ukrajine postalo preskupo u smislu života, resursa i unutrašnje stabilnosti za nastavak. Drugi je da će zemlje svijeta, zasićene katastrofalnim ratovima, konačno osnažiti Ujedinjene nacije da čuvaju međunarodni mir i sigurnost. Ljudi u Ukrajini i širom svijeta bili bi dobrodošli i jedno i drugo.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati
5 Komentari
Sadržaj ovog članka je u skladu sa općom korporativnom medijskom propagandom: kao što su ruske imperijalne ambicije, NATO nije prijetnja Rusiji.
Agresorski rat Rusije protiv Ukrajine je očigledan i za to nema opravdanja. U isto vrijeme, Sjedinjene Države se također udvaraju Ukrajini i Tajvanu. Sjedinjene Države i njihovi saveznici kažu da je njihov interes oslabiti Rusiju i djelovati na blokiranje mirovnih pregovora. Kažu i da je prethodni sporazum u Ukrajini bio samo da se kupi vrijeme za jačanje Ukrajine.
Što se tiče druge tačke, jačanja rezolucija UN-a, ako se odnosi na djelovanje u skladu s pravilima Sjedinjenih Država, to jedino dozvoljava europskom i američkom carstvu da kontrolira Ujedinjene narode. Ali ako to znači djelovati u skladu s Konvencijom UN-a, onda je ovo vrlo dobar prijedlog, iako će Sjedinjene Države i njihovi saveznici prvi iskočiti: na kraju krajeva, Sjedinjene Države su najkrvavije carstvo
Definitivno ću se složiti s vama sa većinom vaših stavova koje članak zanemaruje.
Tačke 1 i 3 mogu biti upitne za tačnost, ali također imaju određene vrijednosti.
Također smatram da su sve 4 strane (SAD, EU, Rusija i Ukrajina) krive što nisu izbjegle ovu katastrofu kao što ste istakli.
Svijet je u tako užasnom stanju i bilioni dolara se troše na ratove i oružje umjesto na poboljšanje životnih uslova. Imamo užasno rukovodstvo koji su pioni velikih korporativnih interesa, vojske, farmacije, nafte itd. koji su sami previše glupi i neznalice da vide da će njihova unučad na kraju imati istu vjeru u budućnost kao svačija unučad. Sram bilo sve.
Poštovani gospodine Wittner, hvala vam na vašem mišljenju o ovom pitanju. Slažem se sa vama da rat uvek treba izbegavati po svaku cenu, a takođe mislim da je Putin monstrum i diktator, ali ste ostavili nekoliko pitanja bez odgovora:
1. Da je Putin odlučio da ne reaguje, da li bi mogao da ostane na vlasti ili bi ga zbacila vojska jer je izdajnik koji odbija da zaštiti svoju zemlju?
2. Čija je odgovornost da štiti manjine koje govore ruski jezik u Donbasu koje su hiljade ubijale tokom 8 godina, počevši od 2014. godine? Neki konkretan prijedlog kako to učiniti bez upuštanja u rat?
3. Da Rusija nije reagovala, zar to ne bi povećalo vjerovatnoću da SAD iskoriste Ukrajinu da napadnu Rusiju i dugoročno je razdvoje na manje zemlje? zar to ne bi rezultiralo sa još mnogo više smrti i patnje? zar to ne bi povećalo vjerovatnoću nuklearne konfrontacije između Rusije i SAD-a?
4. Da je Ukrajina odbila da igra zajedno sa SAD, a umjesto toga izjavila da želi da ima mirne odnose i sa Rusijom, i sa Evropom i sa SAD, zar to ne bi spriječilo ovaj rat?
5. Da su SAD odlučile da ne treba da se suprotstavljaju Rusiji, i da su umjesto toga odlučile da slijede manje konfrontirajući pristup Rusiji, zar to ne bi spriječilo ovaj rat?
Bio bih zahvalan na vašim povratnim informacijama o njima, hvala!
Definitivno ću se složiti s vama sa većinom vaših stavova koje članak zanemaruje.
Tačke 1 i 3 mogu biti upitne za tačnost, ali također imaju određene vrijednosti.
Također smatram da su sve 4 strane (SAD, EU, Rusija i Ukrajina) krive što nisu izbjegle ovu katastrofu kao što ste istakli.
Svijet je u tako užasnom stanju i bilioni dolara se troše na ratove i oružje umjesto na poboljšanje životnih uslova. Imamo užasno rukovodstvo koji su pioni velikih korporativnih interesa, vojske, farmacije, nafte itd. koji su sami previše glupi i neznalice da vide da će njihova unučad na kraju imati istu vjeru u budućnost kao svačija unučad. Sram bilo sve.
Mogla bi, htjela, trebala... Fotografija koja otvara ovaj članak je poražavajuća. Ne na osobi na fotografiji, implicitno, sve govori. Ježimo se kada se spominju Hitler, Staljin, logori smrti, Pol Pot, bombardovanje u Vijetnamu i tako dalje. Kako danas reagujemo na ovaj rat? Svi se moramo osjećati uloženim u njegov ishod, pregovore i završetak. Ako nešto ne osjećamo...šta to govori o svima nama?