Ovog septembra obilježava se 60. godišnjica Ratifikacija SAD-a i Sovjetskog Saveza prvog značajnog svetskog sporazuma o kontroli nuklearnog naoružanja, Ugovora o delimičnoj zabrani testiranja. Stoga je pravo vrijeme da se taj ugovor ispita, kao i da se razmotri šta bi se moglo učiniti da se prekine opasnost od nuklearnog uništenja.
Iako je upotreba atomskih bombi za uništenje Hirošime i Nagasakija 1945. talas zabrinutosti javnosti o ljudskom opstanku u nuklearnom dobu, opao je s pojavom Hladnog rata. ali drugo, još veći talas razvila se tokom 1950-ih i ranih 1960-ih kako je trka u nuklearnom naoružanju jačala. U to vrijeme, vlade Sjedinjenih Država, Sovjetskog Saveza i Britanije su se uključile u testiranje novog nuklearnog uređaja, H-bombe, sa hiljadu puta većom snagom od atomske bombe.
Mnogi ljudi smatraju ovu situaciju alarmantnom. Ne samo da je pojava H-bombi ukazivala na univerzalnu propast u budućem ratu, već je i testiranje oružja poslalo ogromne oblake radioaktivnih "ispada" u atmosferu, gdje su se kretali oko planete dok se nisu spustili na stanovništvo ispod. Godine 1957. Profesor Linus Pauling, dobitnik Nobelove nagrade za hemiju, predvidio je da će, zahvaljujući već sprovedenim nuklearnim testovima, milion ljudi umrijeti rano, a 200,000 djece biti rođeno sa ozbiljnim mentalnim nedostatkom ili fizičkim nedostacima.
Kao reakcija na ovu rastuću prijetnju, miliona ljudi širom sveta počeo da se odupire nuklearnom oružju. Osnovali su nove, aktivističke organizacije, uključujući Nacionalni komitet za zdravu nuklearnu politiku (poznatiji kao SANE) i Žene štrajkuju za mir (u Sjedinjenim Državama), Kampanju za nuklearno razoružanje (u Britaniji, Kanadi, Australiji i Novom Zelandu ), Japanski savjet protiv A&H bombi i Japanski kongres protiv A&H bombi (u Japanu), te Borba protiv atomske smrti (u Zapadnoj Njemačkoj). Čak iu sovjetskom bloku, zabrinuti naučnici su vršili pritisak da se prekine trka u nuklearnom naoružanju.
Vladini zvaničnici u nuklearno naoružanim nacijama, uznemireni rastućom agitacijom, kao i anketama koje pokazuju široko rasprostranjeno nesklonost javnosti prema nuklearnim probama, nuklearnom oružju i nuklearnom ratu, postupno su počeli prilagođavati svoju politiku zahtjevima javnosti. Sastanak sa vrhunskim naučnicima u američkom programu nuklearnog oružja, američkim predsjednikom Dwightom Ajzenhauer im je rekao da je američka vlada bila "suočena sa izuzetno teškom situacijom javnog mnjenja" i da zemlja "nije mogla dozvoliti da bude 'razapeta na krstu atoma'". Ako se američka nuklearna testiranja nastavi, američki državni sekretar John Foster Dulles je upozorio predsjednika, „blage vojne dobitke“ bi „nadmašili politički gubici“.
U skladu s tim, 1958. godine, sovjetska, američka i britanska vlada zaustavile su nuklearna testiranja dok su započele pregovore o sporazumu o zabrani testiranja. Kako nisu uspjeli postići sporazum, nastavili su nuklearne probe 1961., što je dovelo do preostalog nuklearnog testiranja veoma vruće političko pitanje za ljude i vlade podjednako.
U ovu kontroverzu ušao Norman Cousins, urednik najčitanijeg časopisa za odnose s javnošću, the Subotnji pregled, te, također, osnivač i kopredsjedavajući SANE-a. Tokom dugotrajnog sastanka u Bijeloj kući s predsjednikom Johnom F. Kennedyjem u novembru 1962., Cousins je pitao da li bi predsjednik želio da se sastane sa sovjetskim premijerom Nikitom Hruščovom kako bi pokušao izgladiti diplomatski put ka sporazumu o zabrani nuklearnih proba.
Kennedy je odgovorio potvrdno i u narednim mjesecima, Cousins se kretao između dva svjetska lidera. Konačno, Cousins je nadvladao Hruščovljeve sumnje u Kenedija, a zatim je uvjerio Kenedija da održi veliki govor sa „novim pristupom koji oduzima dah“ sovjetsko-američkim odnosima.
Ova adresa američkog univerziteta, djelomično napisao Cousins, pokazao je trenutni uspjeh kod Hruščova. Pregovori o zabrani testiranja započeli su u Moskvi tokom jula 1963. godine, što je rezultiralo Sporazumom o djelomičnoj zabrani testiranja – zabranom nuklearnog testiranja u atmosferi, svemiru i pod vodom.
Sa stanovišta okončanja trke u nuklearnom naoružanju, ugovor je imao svoja ograničenja. Budući da je ugovor ostavio neriješenim pitanje nuklearnog testiranja u podzemlju, nuklearne sile i ambiciozne nuklearne sile jednostavno su prebacile nuklearne testove na ovo novo mjesto. Nadalje, s obzirom da nuklearne posljedice više nisu glavna briga javnosti, pritisak naroda da se zaustave nuklearna testiranja - i time se uguši trka u naoružanju - je opao.
Ipak, Ugovor o djelomičnom zabrani testiranja pokazao se prekretnicom u svjetskoj istoriji. Zajedno s kampanjom nuklearnog razoružanja koja je proizvela sporazum, smanjio je hladnoratovsko neprijateljstvo i započeo period detanta između vlada SAD-a i Sovjetskog Saveza. Nadalje, široko rasprostranjena nuklearna proliferacija, koja je izgledala neizbježna u to vrijeme, nije se ostvarila. Čak i danas, šezdeset godina kasnije, postoji samo devet nuklearnih sila.
Što je najvažnije, sporazum je pokazao da su kontrola nuklearnog naoružanja i razoružanje izvodljivi. I tako uslijedilo je mnoštvo ugovora što je značajno smanjilo nuklearne opasnosti. Oni su uključivali Ugovor o neširenju, Ugovore o ograničenju strateškog naoružanja, Sporazum o nuklearnim snagama srednjeg dometa, Ugovore o smanjenju strateškog naoružanja i Ugovor o sveobuhvatnoj zabrani testiranja. Kroz ove ugovore, kao i kroz jednostrano djelovanje — oboje podstaknuto pritiskom naroda — broj nuklearnog oružja u svijetu naglo je opao, od 70,000 do otprilike 12,500. U međuvremenu, nuklearni rat je postajao sve nezamisliviji.
Naravno, posljednjih godina, sa opadanjem pritiska javnosti protiv nuklearnog oružja, oživjela je mogućnost nuklearnog uništenja. Ugovori o razoružanju su ukinuti, a nova trka u nuklearnom naoružanju je počelo, i bezobzirne vođe nuklearnih nacija imaju javno prijetio nuklearni rat. Iako a Ugovor UN-a o zabrani nuklearnog oružja stupio na snagu 2021. godine, devet nuklearnih sila ima opirao se potpisivanju.
Čak i tako, kao što nam pokazuju Ugovor o djelomičnoj zabrani testiranja i njegovi nasljednici, sporazumi o kontroli naoružanja i razoružanju pomogli su da se obuzda trka u nuklearnom naoružanju i spriječi nuklearni rat. Slično tome, oživljeni marš ka nuklearnoj katastrofi može se zaustaviti konačnom zabranom nuklearnog oružja - ako ljudi to budu zahtijevali.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati