Rat u Ukrajini pružio je izazovno vrijeme za nacije svijeta, a posebno za međunarodno pravo.
Od antike su dalekovidi mislioci radili na razvoju pravila ponašanja među narodima u vezi sa ratom, diplomatijom, ekonomskim odnosima, ljudskim pravima, međunarodnim kriminalom, globalnim komunikacijama i životnom sredinom. Definisano kao međunarodno pravo, ovo „pravo nacija“ zasnovano je na ugovorima ili, u nekim slučajevima, na međunarodnom običaju. Neke od najpoznatijih od ovih međunarodnopravnih normi navedene su u Povelja Ujedinjenih nacija, u Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima, A Ženevske konvencije.
The Povelja UN posebno je relevantno za rusku invaziju na Ukrajinu. Član 2, odeljak 4, možda najvažnija i najpriznatija stavka u Povelji, zabranjuje „upotrebu sile protiv teritorijalnog integriteta ili političke nezavisnosti bilo koje države“. U članu 51. Povelja proglašava da „ništa u ovoj Povelji neće narušiti inherentno pravo na individualnu ili kolektivnu samoodbranu ako dođe do oružanog napada na člana Ujedinjenih nacija“.
Ukrajina je, naravno, iako je djelomično ili potpuno kontrolisana od strane Rusije ili Sovjetskog Saveza u dijelovima svoje prošlosti, bila nezavisna, suverena nacija od 1991. Te godine, Sovjetski Savez, u procesu raspada, ovlastio je Ukrajinu da drži referendum o tome da li da postane deo Ruske Federacije ili da postane nezavisan. U odzivu od 84 posto ukrajinske javnosti, oko 90 posto učesnika glasalo je za nezavisnost. Shodno tome, Ukrajina je priznata kao nezavisna nacija. Tri godine kasnije, u Budimpeštanski memorandum, ukrajinska vlada se službeno složila da preda svoj veliki nuklearni arsenal Rusiji, dok se ruska vlada službeno obavezala ne samo da će “poštivati nezavisnost i suverenitet i postojeće granice Ukrajine”, već i da će se “uzdržati od prijetnje ili upotrebe sile” protiv te zemlje. 1997. godine, Ukrajina i Rusija su potpisale Ugovor o prijateljstvu, saradnji i partnerstvu, u kojem su se obavezali da će međusobno poštovati teritorijalni integritet.
Uprkos ovim akcijama, koje imaju status međunarodnog prava, ruska vlada je 2014. godine iskoristila svoju vojnu moć da zauzme i pripoji Krim u južnoj Ukrajini i da naoružavaju proruske separatističke grupe u istočnom regionu nacije, Donbasu. Iako je ruski veto blokirao a Ukor Vijeća sigurnosti UN-a, u Generalna skupština UN-a27. marta 2014. godine donio je rezoluciju („Teritorijalni integritet Ukrajine“) sa 100 nacija za 11 protiv, uz 58 uzdržanih, osuđujući rusku vojnu zauzimanje i aneksiju Krima. Ignorišući ovu osudu njenog ponašanja od strane svjetske organizacije, ruska vlada uključio je Krim u sastav Ruske Federacije i u avgustu poslao svoje vojne snage u Donbas da podrži opkoljene separatiste. Tokom narednih godina, ruske oružane snage igrale su glavnu ulogu u borbi protiv trupa ukrajinske vlade koje su branile istočnu Ukrajinu.
Zatim je 24. februara 2022. ruska vlada, u najmasovnijoj vojnoj operaciji u Evropi od Drugog svjetskog rata, pokrenula invaziju na Ukrajinu u punom obimu. Iako Radnje Vijeća sigurnosti UN-a ponovo je blokiran ruskim vetom Generalna skupština UN-a preuzeo to pitanje. Dana 2. marta, glasanjem 141 zemlje protiv 5 (uz 35 uzdržanih), zatražila je trenutno i potpuno povlačenje ruskih vojnih snaga sa ukrajinske teritorije. Upitan za mišljenje o legalnosti ruske invazije, v Međunarodni sud pravde, najviši svjetski pravosudni organ, presudio je 16. marta sa 13 glasova za i 2 (s tim što je ruski sudija dao jedan od dva negativna glasa) da Rusija treba "odmah suspendirati" svoju invaziju na Ukrajinu.
Krajem septembra 2022. godine, kada je Kremlj najavio da će se održati ceremonija pokretanja procesa ruske aneksije ukrajinskih regiona Donjeck, Lugansk, Herson i Zaporožja, generalni sekretar UN-a Antonio Guterres upozorio je da "svaka aneksija teritorije jedne države od strane druge države koja je rezultat prijetnje ili upotrebe sile predstavlja kršenje principa Povelje UN-a i međunarodnog prava". Otkazujući predloženu aneksiju, Guterres je izjavio:
To se ne može uskladiti sa međunarodnim pravnim okvirom.
To se protivi svemu za šta međunarodna zajednica treba da se zalaže.
To krši ciljeve i principe Ujedinjenih nacija.
To je opasna eskalacija.
Njemu nije mesto u savremenom svetu.
Ipak, narednog dana, Ruski predsednik Vladimir Putin potpisao sporazum o aneksiji regiona, izjavljujući da ih Rusija nikada neće odustati i da će ih braniti svim raspoloživim sredstvima.
Zauzvrat, nacije svijeta su odmjerile rusku akciju. Dana 12. oktobra 2022 Generalna skupština UN-a, glasanjem 143 zemlje protiv 5 (sa 35 uzdržanih), pozvao je sve nacije da odbiju da priznaju ruski "pokušaj ilegalne aneksije" ukrajinske zemlje.
Šta onda, nakon pregleda ovog žalosnog zapisa, trebamo razmišljati o vrijednosti međunarodnog prava? To je svakako korisno za definisanje pravila međunarodnog ponašanja – pravila koja su bitna za civilizovani svet. Obraćajući se nedavno Vijeću sigurnosti UN-a, v Generalni sekretar UN-a je izjavio da je “vladavina prava sve što stoji između mira i stabilnosti” i “brutalne borbe za moć i resurse”. Čak i tako, iako je bolje imati dogovorena pravila, a ne nikakva, bilo bi još bolje—zaista, mnogo bolje—da se ona provode.
I tu leži temeljni problem: uprkos dogovoru među državama o principima međunarodnog prava, glavni subjekti koji obezbjeđuju globalno upravljanje – Ujedinjene nacije i Međunarodni sud pravde – nemaju moć da ih provedu. S obzirom na ovu slabost na globalnom nivou, nacije ostaju slobodne da pokreću agresivne ratove, uključujući ratove za osvajanje teritorija.
Sigurno bi nas ruska invazija na Ukrajinu trebala uvjeriti u potrebu jačanja globalne uprave, čime bi se obezbijedili čvršći temelj za provođenje međunarodnog prava.
Dr. Lawrence Wittner, sindiciran PeaceVoice, profesor je emeritus istorije SUNY / Albany i autor Suočavanje sa bombom (Stanford University Press).
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati