Ne treba čuditi da se svijet trenutno suočava s egzistencijalnom nuklearnom opasnošću. U stvari, ona je uhvaćena u tu opasnost od 1945. godine, kada su atomske bombe korištene za uništenje stanovništva Hirošime i Nagasakija.
Danas je, međutim, opasnost od nuklearnog holokausta vjerovatno veća nego u prošlosti. Sada postoji devet nuklearnih sila - Sjedinjene Države, Rusija, Britanija, Francuska, Kina, Izrael, Indija, Pakistan i Sjeverna Koreja - i one su trenutno ušao u novu trku u nuklearnom naoružanju, gradeći sve efikasnije oružje za masovno uništenje. Najnoviji ulazak u njihovu nuklearnu borbu, the hipersonična raketa, putuje pet puta većom brzinom od zvuka i vješt je u izbjegavanju raketnih odbrambenih sistema.
Nadalje, ove nuklearno naoružane sile sudjeluju u vojnim sukobima jedna s drugom – Rusija sa Sjedinjenim Državama, Britanijom i Francuskom zbog sudbine Ukrajine, Indija s Pakistanom zbog teritorijalnih sporova i Kina sa Sjedinjenim Državama oko kontrole nad Tajvanom i Južno kinesko more―i povremeno javno prijete nuklearnim ratom protiv nuklearnih nacija. Zadnjih godina, Vladimir Putin, Donald Trump, I Kim Jong-Un također su javno prijetili nenuklearnim nacijama nuklearnim uništenjem.
Nije ni čudo što su u januaru 2023. urednici Bilten atomskih naučnika postavili kazaljke svog čuvenog "sata sudnjeg dana" na 90 sekundi prije ponoći, što je najopasnije mjesto od njegovog stvaranja 1946.
Do nedavno, ovaj marš na Armagedon bio poremećen, za ljude širom svijeta smatrao je da je nuklearni rat vrlo neprivlačna perspektiva. Masovna kampanja nuklearnog razoružanja razvila se u mnogim zemljama i, postepeno, počela je prisiljavati vlade da ublaže svoje nuklearne ambicije.
Rezultat je bio zabrana nuklearnog testiranja, suzbijanje nuklearnog širenja, ograničavanje razvoja nekih vrsta nuklearnog oružja i podsticanje suštinskog nuklearnog razoružanja. Od 1980-ih do danas, broj nuklearnog oružja u svijetu naglo se smanjio, od 70,000 do otprilike 13,000. A sa stigmatiziranim nuklearnim oružjem, nuklearni rat je izbjegnut.
Ali uspjesi u povlačenju nuklearne prijetnje potkopali narodnu borbu protiv toga, dok su zagovornici nuklearnog oružja iskoristili priliku da ponovo potvrde svoje prioritete. Posljedično, nova trka u nuklearnom naoružanju postepeno je započela.
Čak i tako, svijet bez nuklearne energije ostaje moguć. Iako an raspaljeni nacionalizam a prekomjerne snage vojnih izvođača Vjerovatno će nastaviti jačati nagon za nabavkom, mahanjem i upotrebom nuklearnog oružja, postoji put za izlazak iz svjetske nuklearne noćne more.
Možemo početi otkrivati ovaj put do sigurnijeg, razumnijeg svijeta kada shvatimo da se veliki broj ljudi i vlada drži nuklearnog oružja zbog svog želja za nacionalnom sigurnošću. Na kraju krajeva, bio je i ostao opasan svijet, a hiljadama godina nacije (a prije postojanja nacija, suparničke teritorije) su se štitile od agresije vojnom snagom.
Ujedinjene nacije su, naravno, stvorene nakon ogromnog razaranja Drugog svjetskog rata u nadi da će osigurati nacionalnu sigurnost. Ali, kao što je istorija pokazala, ona nije dovoljno jaka da obavi posao—uglavnom zato što su „velike sile“, bojeći se da bi značajna moć u rukama međunarodne organizacije umanjila njihov uticaj u svetskim poslovima, namerno zadržale svet organizacija slaba. Tako je, na primjer, Vijeće sigurnosti UN-a, koje je službeno zaduženo za održavanje međunarodne sigurnosti, često blokirano da preduzme akciju zbog veta koju je stavila jedna od njegovih pet moćnih, stalnih članica.
Ali šta ako se globalno upravljanje ojača do te mere da može da obezbedi nacionalnu bezbednost? Šta ako se Ujedinjene nacije transformišu iz labave konfederacije nacija u pravu federaciju nacija, kojima bi se na taj način omogućilo stvaranje obavezujućeg međunarodnog prava, sprečavanje međunarodne agresije i garantovanje ugovornih obaveza, uključujući obaveze za nuklearno razoružanje?
Nuklearno oružje, kao i druga oružja za masovno uništenje, pojavilo se u kontekstu neobuzdanog međunarodnog sukoba. Ali uz zagarantovanu nacionalnu sigurnost, mnogi kreatori politike i većina ljudi širom svijeta zaključili bi da je nuklearno oružje, za koje su već znali da je neizmjerno opasno, također postalo nepotrebno.
Osim potkopavanja razloga nacionalne sigurnosti za izgradnju i održavanje nuklearnog oružja, jače Ujedinjene nacije imale bi legitimitet i moć da osiguraju njegovo ukidanje. Nacije više neće moći zanemariti međunarodne sporazume koji im se ne sviđaju.
Umjesto toga, zakonodavstvo o nuklearnom razoružanju, nakon što ga usvoji zakonodavno tijelo federacije, bi se provodilo od strane federacije. Prema ovom zakonu, federacija bi vjerovatno imala ovlasti da inspekuje nuklearna postrojenja, blokira razvoj novog nuklearnog oružja i smanji i eliminira nuklearne zalihe.
Relativna slabost sadašnjih Ujedinjenih naroda u provođenju nuklearnog razoružanja ilustrira se statusom Ugovor UN-a o zabrani nuklearnog oružja. Za koji su glasale 122 zemlje na konferenciji UN-a 2017. godine, sporazum zabranjuje proizvodnju, testiranje, sticanje, posjedovanje, gomilanje, prijenos i korištenje ili prijetnju upotrebom nuklearnog oružja. Iako je ugovor zvanično stupio na snagu 2021. godine, on je obavezujući samo za nacije koje su odlučile da ga postanu potpisnice. Do sada, to ne uključuje bilo koja od nuklearnih naoružanih nacija. Kao rezultat toga, sporazum trenutno ima više moralni nego praktični učinak u osiguranju nuklearnog razoružanja.
Međutim, kada bi svjetska federacija usvojila slične zakone, učešće u procesu razoružanja više ne bi bilo dobrovoljno, jer bi zakonodavstvo bilo obavezujuće za sve nacije. Nadalje, univerzalna primjenjivost zakona ne samo da bi dovela do razoružanja širom svijeta, već bi umanjila strahove da će nacije koje se pridržavaju njegovih odredbi jednog dana biti napadnute od strane nacija koje su odbile da ga se pridržavaju.
Na ovaj način, poboljšano globalno upravljanje moglo bi konačno okončati prijetnju nuklearnog uništenja širom svijeta koja progoni čovječanstvo od 1945. Ostaje da se utvrdi: Jesu li nacije spremne da se ujedine u interesu ljudskog opstanka?
-----------
Dr. Lawrence Wittner, sindiciran PeaceVoice, profesor je emeritus istorije SUNY / Albany i autor Suočavanje sa bombom (Stanford University Press).
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati