Kao što američki studenti ―i njihove porodice― dobro znaju, cijena visokog obrazovanja u Sjedinjenim Državama je naglo porasla posljednjih decenija. Prema Centar za budžet i prioritete politike, između 2008. i 2017. prosječni troškovi pohađanja četverogodišnjeg javnog koledža, prilagođeni inflaciji, porasli su u svakoj državi u zemlji. U Arizoni je školarina porasla za 90 posto. U proteklih 40 godina, prosječni troškovi pohađanja četverogodišnjeg koledža porasli su za preko 150 posto i za javne i za privatne institucije.
Do školske 2017-2018 prosječni godišnji trošak na državnim fakultetima iznosio je 25,290 dolara za studente u državi i 40,940 dolara za studente izvan države, dok je prosječni godišnji trošak za studente na privatnim koledžima dostigao 50,900 dolara.
U prošlosti su mnogi državni fakulteti bili besplatni ili su naplaćivali minimalne naknade za pohađanje, dijelom zahvaljujući saveznoj Zakon o koledžu o dodjeli zemljišta iz 1862. Ali sada je to "samo istorija." Kalifornijski univerzitet, osnovan 1868 bez školarine do 1980-ih. Danas to procjene univerziteta da je godišnji trošak studenta u državi za školarinu, sobu, pansion, knjige i povezane stvari 35,300 dolara; za studenta izvan države, to je 64,300 dolara.
Nije iznenađujuće da mnogo manje studenata sada pohađa fakultet. Između jeseni 2010. i jeseni 2018. godine, upis na fakultete i univerzitete u Sjedinjenim Državama je opao za dva miliona studenata. Prema Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj, Sjedinjene Države su na 13. mjestuthu procentu od 25 do 34-godišnjaka koji imaju neku vrstu fakulteta ili univerziteta, zaostaju za Južnom Korejom, Rusijom, Litvanijom i drugim nacijama.
Nadalje, među onim američkim studentima koji ipak uspiju pohađati fakultet, rastući troškovi visokog obrazovanja ih usmjeravaju dalje od studija u poslove koji će im pomoći da pokriju troškove. Kao Izveštaj Univerziteta Džordžtaun otkrilo je da više od 70 posto američkih studenata ima posao dok pohađa školu. Zaista, 40 posto američkih dodiplomaca radi najmanje 30 sati sedmično na ovim poslovima, a 25 posto zaposlenih studenata radi puno radno vrijeme.
Takvo zaposlenje, naravno, ne pokriva više od djelića enormne cijene fakultetskog obrazovanja i stoga su studenti primorani da uzimaju kredite i imaju velike dugove prema bankama i drugim kreditnim institucijama. U 2017, otprilike 70 posto studenata koji su navodno završili fakultet sa značajnim dugom. Prema objavljene izvještaje2018. godine preko 44 miliona Amerikanaca zajedno držalo je skoro 1.5 biliona dolara studentskog duga. Prosječan zajmoprimac studentskog kredita imao je 37,172 dolara studentskih zajmova – što je povećanje od 20,000 dolara u odnosu na 13 godina prije.
Zašto se studenti suočavaju sa ovim preprekama za fakultetsko obrazovanje? Da li su troškovi održavanja modernog koledža ili univerziteta sada mnogo veći nego u prošlosti?
Sigurno ne kada je u pitanju fakultet. Na kraju krajeva, stalne fakultete i fakultete na pozicijama koje mogu dovesti do staža sve više zamjenjuju mizerno plaćeni pomoćni i kontingentni instruktori – radnici migranti koji sada čine oko tri četvrtine nastavnog fakulteta na američkim koledžima i univerzitetima. Dopunski fakultet, plaćeno nekoliko hiljada dolara po kursu, često padaju ispod zvanične federalne linije siromaštva. Kao rezultat toga, oko četvrtine njih prima javnu pomoć, uključujući i bonove za hranu.
Nasuprot tome, administrativni troškovi visokog obrazovanja su znatno veći nego u prošlosti, i zbog toga ogroman broj administratora i njihovi ogromni prihodi. Prema Hronika visokog obrazovanja, u 2016. (posljednja godina za koju su dostupni podaci), bilo ih je 73 privatan i javnost administratori koledža sa godišnjim paketima kompenzacija koji su se kretali od milion dolara do skoro 1 miliona dolara svaki.
Uprkos tome, glavni faktor koji stoji iza katastrofalnog finansijskog pritiska na studente i njihove porodice je smanjenje vladinog finansiranja za visoko obrazovanje. Prema studiji koju je sproveo Centar za budžet i prioritete politike, između 2008. i 2017. države su smanjile svoje godišnje finansiranje javnih fakulteta za skoro 9 milijardi dolara (nakon prilagođavanja inflaciji). Od 49 proučavanih država, 44 su potrošile manje po učeniku u školskoj 2017. nego u 2008. S obzirom na činjenicu da su države ―i u manjoj mjeri lokaliteti―pokrivali većinu troškova nastave i nastave na ovim javnim fakultetima, škole su povećati razliku povećanjem školarine, smanjenjem obrazovnih ili drugih usluga, ili oboje.
Na primjer, ostao je SUNY, veliki sistem javnih univerziteta u državi New York bez školarine do 1963. godine, ali su nakon toga učenici i njihovi roditelji bili primorani da snose sve veći procenat troškova. Ovaj proces se ubrzao od 2007-08 u 2018-19, kada je godišnje državno finansiranje palo sa 1.36 milijardi dolara na 700 miliona dolara. Kao rezultat toga, školarina za studente sada pokriva skoro 75 posto operativnih troškova državnih četverogodišnjih javnih koledža i univerzitetskih centara. Ovo nije atipično.
Ovo vladino deinvestiranje u javno visoko obrazovanje odražava uobičajeni pritisak bogatih i njihovih konzervativnih saveznika da smanje poreze za bogate i smanje javne usluge. “Nekada smo oporezivali bogate i ulagali u javna dobra poput pristupačnog visokog obrazovanja,” primetio je jedan posmatrač. „Danas smanjujemo poreze bogatima i onda od njih pozajmljujemo.”
Naravno, sasvim je moguće učiniti fakultet ponovo pristupačnim. Sjedinjene Države su sada daleko bogatije nego u prošlosti, sa velikim urodom preterano bogatih ljudi ko bi se mogao oporezovati u tu svrhu. Počevši od svoje predsjedničke kampanje 2016.Bernie Sanders pozvao je na eliminaciju školarine za dodiplomske studije i školarine na državnim fakultetima, plus reformu studentskih zajmova, financirane porezom na špekulacije s Wall Streeta. Skorije, Elizabeth Warren je zagovarao plan za eliminaciju troškova školarine i školarina na javnim fakultetima, kao i za smanjenje studentskog duga, uspostavljanjem malog godišnjeg federalnog poreza na bogatstvo za domaćinstva sa bogatstvom od preko 50 miliona dolara.
Svakako, nešto bi trebalo učiniti da se Amerikancima vrati pravo na pristupačno fakultetsko obrazovanje.
Dr. Lawrence Wittner, sindiciran PeaceVoice, profesor je emeritus istorije SUNY / Albany i autor Suočavanje sa bombom(Stanford University Press).
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati