Preovlađujuće razumijevanje ekonomskih problema u SAD-u i Evropi, dvije najveće svjetske ekonomije, pogrešno je na više načina. Prvo: Zamislite da vozite auto niz put prepun snijega i leda i da ste zabrinuti zbog nesreće. Istovremeno ignorišete činjenicu da će vam ponestati benzina, ostavljajući vas na cjedilu i smrzavajući se usred ničega.
Takve su bile glavne reakcije na prošlonedeljnu ekstremnu volatilnost na finansijskim tržištima: Bilo je mnogo više straha od finansijske krize nego od sporog davljenja koje predstavlja veći rizik. Napad panike investitora je primjetno splasnuo nakon odluke Evropske centralne banke (ECB) da preokrenuti svoj prethodni stav i kupovinu oko 22 milijarde evra italijanskih i španskih obveznica, što je bilo uspešno. Snizio je kamatne stope na ove obveznice za više od jednog procentnog poena, na 5 posto, i eliminirao - barem za sada - najneposredniju prijetnju akutne finansijske krize: onu koja je proizašla iz straha da će tržišta porasti kamatne stope na ove obveznice do opasnog nivoa.
Evropske vlasti su takođe preduzele određene mere kako bi zaustavile trenutnu krizu evropskih banaka, koja je naravno povezana sa problemima državnog duga: Francuska, Belgija, Italija i Španija zabranile su prodaju akcija finansijskih institucija na kratko. Prema nekim izvještajima u štampi, špekulanti su skraćivali ove dionice dijelom zato što je ECB bila posvećena održavanju donjeg praga eura, ostavljajući dionice banaka kao "meku metu". Čini se da je zabrana prodaje na kratko također pomogla, barem privremeno.
Ali još uvijek postoji veliki strah da smo blizu ponavljanja perioda 2008-2009, kada su SAD zapale u duboku recesiju i kada je veliki dio svjetske ekonomije povučen sa njom. Za SAD to nije baš tako vjerovatno: Velika recesija je bila prouzrokovan pucanjem stambenog balona od 8 triliona dolara, a sada ne postoji takav balon koji bi mogao da pukne. Recesija prije toga (2001) također je uzrokovana pucanjem velikog balona imovine — na berzi, koja trenutno nije precijenjena. Prethodne tri recesije izazvale su Federalne rezerve koje su namjerno podigle kamatne stope kako bi usporile ekonomiju; ali Fed se prošle sedmice obavezao da će zadržati kamatne stope "vrlo niskim" još dvije godine.
Naravno, ako nezaposlenost ostane na 9.1 posto ili se pogorša, većina Amerikanaca će se osjećati kao recesija čak i ako nemamo negativan rast. Ali vjerovatnoća stvarne recesije je preuveličana, a šansa za recesiju poput prethodne je vrlo mala.
U Evropi, gde je makroekonomska politika bila više desničarska, recesija je verovatnija. Portugal i Grčka su već u recesiji, a drugi nisu daleko. U zamjenu za otkup talijanskih obveznica od strane ECB-a, evropske vlasti su izvukle obećanje Berluskonijeve vlade da će zatvoriti budžetski jaz od 3.9 posto BDP-a do 2013. To bi lako moglo gurnuti italijansku ekonomiju od 2 biliona dolara u recesiju. Najnoviji podaci o BDP-u za drugi kvartal Evrope stigli su ove sedmice i izgledaju sumorno: rast od samo 0.2 posto u drugom kvartalu u eurozoni, najgori za dvije godine. Njemačka, najveća evropska ekonomija, praktično je zastala na 0.1 posto, a Francuska, druga po veličini, došla je na nulu.
Najopasniji mit, koji se svakodnevno ponavlja u većini velikih medija, je da su ovi problemi s obje strane Atlantika rezultat "dužničke krize" i da se mogu riješiti samo fiskalnim pooštravanjem. Sjedinjene Države se uopće ne suočavaju s krizom javnog duga, s otplatom kamata na dug od samo 1.4 posto BDP-a. Neke zemlje evrozone imaju „dužničku krizu“ — na primer Grčka. Ali to je samo zato što evropske vlasti nisu preduzele neophodne korake da ga reše, već su ga pogoršale smanjenjem ekonomije. Drugim riječima, ne postoji legitiman ekonomski razlog da teret državnog duga — čak i neodrživ — rezultira godinama ekonomske stagnacije i visoke nezaposlenosti. Ako dug treba da se restrukturira jer nije plativ, kao u Grčkoj, onda bi to trebalo učiniti što je brže moguće i uz dovoljno otpisa duga kako bi nastali teret duga bio održiv — kao što je Argentina učinila sa svojim uspješno zadano u 2001.
Evrozona je naravno hendikepirana nedostatkom jedinstvenog fiskalnog autoriteta, a mnogi su bili razočarani što ovosedmični sastanak francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozyja i njemačke kancelarke Angele Merkel nije krenuo u pravcu korištenja euroobveznica. Mnogo gore je bilo njihovo obećanje da će se zalagati za amandman balansiranog budžeta za cijelu Evropu, počevši od svojih zemalja. Ovo je smiješno i – u mjeri u kojoj to nije puko držanje – bio bi samo još jedan pokazatelj koliko su evropski lideri daleko od ekonomske politike zasnovane na realnosti.
Mark Weisbrot je kodirektor Centra za ekonomska i politička istraživanja u Washingtonu, D.C. Također je predsjednik Samo spoljna politika.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati