Izvor: Los Angeles Times
Demokrate su u petak zabilježile pobjedu predsjednika Bidena Račun za infrastrukturu od 1 bilion dolara. Sada se fokus okreće na šire Izgradite bolje djelo, njegov prijedlog za proširenje pristupa medicinskoj skrbi, brizi o djeci, predškolskoj ustanovi i još mnogo toga.
Nažalost, klevetnici bacaju toliko izobličenja da je teško pratiti šta je zapravo u zakonodavstvu, poznatom i kao zakon o pomirenju budžeta.
Senator Joe Manchin, demokratski swing glas iz Zapadne Virdžinije, dobra je polazna tačka za ispravljanje nekih zabluda. Možda više od bilo koje druge osobe na ovom svijetu, on će odrediti koliko će se životi Amerikanaca promijeniti u narednoj deceniji.
Protivio se širenju socijalnih programa, i iako njegova uvjerenja o najvažnijim ekonomskim pitanjima koja su uključena u ovo historijsko zakonodavstvo dijele milioni Amerikanaca, mnogi ekonomisti bi se složili.
Manchin upozorava na "negativne posljedice za budućnost" potrošnje savezne vlade "trilioni na trilione”, kada je državni dug već na “28.7 biliona dolara i raste”. U svom izvornom obliku, procijenjeno je da je Bajdenov račun koštao 3.5 biliona dolara. Trenutna verzija, velikim dijelom zbog njegovog protivljenja, sada je smanjena na oko 1.85 biliona dolara.
Ovi brojevi mogu zvučati veliko i zastrašujuće kada su predstavljeni bez ikakvog konteksta – i kako ih Manchin i drugi predstavljaju, čak i bez vremenskog perioda. 3.5 biliona dolara, što se čini kao jedina činjenica većinu javnosti zna za ovaj račun, bio bi potrošen u periodu od 10 godina. To čini manje od 1.2% naše ekonomije u narednih 10 godina. Trenutna verzija zakona je oko 0.6% naše privrede.
Takođe, zakon sadrži prihod koji povećava to platiti za povećanu potrošnju — uključujući i veće poreze, ali ne na bilo koga da zarađuje manje od 400,000 dolara godišnje (više od 98% američkih domaćinstava). Trenutno se vodi borba oko ovih izvora prihoda, ali će neka mješavina pobijediti, i nema uvjerljivog ishoda koji će napraviti značajnu razliku u našem državnom dugu.
Nije da je naš državni dug ionako problem. Iako 28.7 biliona dolara zvuči prijeteće, ono što je zapravo bitno je koliko kamata moramo platiti svake godine na taj dug. I opet, to se mora mjeriti kao dio naše ekonomije, odnosno BDP-a, ako govorimo o pristupačnosti. To trošak trenutno iznosi 1.5% BDP-a, a predviđa se na 1.9% za narednu deceniju. Ovo je sasvim razumno bilo kakvo istorijsko ili međunarodno poređenje; pogodili smo više od 3% BDP-a u neto plaćanju kamata na javni dug 1990-ih, kada je privreda imala ekonomsku ekspanziju koja je trajala duže od bilo koje prethodne u istoriji SAD.
Manchin takođe pita kako može glasati za “zakon koji predlaže masovno proširenje na socijalne programe kada se vitalni programi poput socijalnog osiguranja i Medicare suočavaju sa nelikvidnošću i beneficije bi mogle početi da se smanjuju čim 2026. u Medicareu i 2033. u socijalnom osiguranju?” Ali ovo je takođe lažna uzbuna. Zasnovan je na nerazumijevanju finansija ovih programa; oni se ne suočavaju sa „nesolventnošću“ više od Pentagona ili Ministarstva finansija.
Naknade socijalnog osiguranja trenutno se plaćaju porezom na plate radnika koji su trenutno zaposleni. Program takođe ima neke uštede — trenutno oko 2.8 biliona dolara — ali to nije osnova čekova koje prima 69 miliona Amerikanaca. Kako ljudi žive duže i provode više godina u penziji, bilo je potrebno više prihoda — a socijalno osiguranje nije propalo.
Tokom tekućeg 75-godišnjeg planskog perioda (2021-95), socijalno osiguranje trošenje predviđa se povećanje sa 5.1% na 5.9% BDP-a. Ovo je uporedivo sa prazninama koje su zatvorene u jednoj deceniji u prošlosti, uključujući 1950-e, 60-e, 70-e i 80-e. Postoji nekoliko načina da se poveća prihod, uključujući oporezivanje prihoda preko 140,000 USD godišnje (trenutno ne podliježu porezu na plaće) ili oporezivanje prihoda koji nije platni spisak (kao što je kapitalna dobit od investicija). Novac može doći i iz opštih prihoda. Medicare već dobiva značajan dio svojih sredstava iz općih prihoda, pored poreza na plaće. Naravno, bilo bi bolje da se ove promjene izvrše prije nego kasnije, ali nijedan program nije suočen sa „nesolventnošću“. Zapravo, planirani nedostatak Medicarea jeste pasti za 56% od 2009. godine, uglavnom zbog Obamacarea.
Na drugoj strani knjige, prednosti od čak i struje, smanjene verzija zakona o pomirenju budžeta promijenio bi život desetinama miliona Amerikanaca: poreski kredit za djecu od 250-300 dolara mjesečno za više od 35 miliona porodica, koji je nedavno proširen na milione najsiromašnijih porodica. Besplatna predškolska ustanova za djecu od 3 i 4 godine (prosječni trenutni trošak za roditelje: 8,600 USD godišnje). Subvencije za brigu o djeci koje bi proširile pristup milionima djece.
Medicare bi se proširio na pokrivanje sluha (prethodna verzija zakona je uključivala i zube i vid). Milioni ljudi koji trenutno nemaju pristup Medicaidu bi dobili zdravstvenu zaštitu.
Ono što se ovdje predlaže je ono što većina zemalja sa nacionalnim dohotkom uporedivim sa SAD već ima. Zar se Amerikanci toliko razlikuju od svih ostalih? Zar ne želimo istu sigurnost za svoje zdravlje i našu djecu? Ova pitanja odgovaraju na sebe.
Ako ovaj zakon bude usvojen, birači će na međuizborima za godinu dana podržati one koji su to učinili.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati