Ovaj članak se prvobitno pojavio na Web stranica Al Jazeere America, zajedno sa ovim TV priča: http://www.youtube.com/watch?v=eGQaF7-63iM,
Pogledajte i ovaj dodatni izvještaj: http://www.youtube.com/watch?v=a11epOpRmBY
Moderni pokret za prava homoseksualaca rođen je 28. juna 1969. u Stonewall Inn, u ulici Christopher u West Villageu u New Yorku. Otpor je izbio kao odgovor na nasilnu policijsku raciju protiv gej zajednice, i nemiri su nastavljeni nekoliko dana. Mnogi od ključnih lidera su bile transrodne žene, kao npr Sylvia Rivera, koja je započela svoj aktivizam tokom pokreta za građanska prava 1950-ih i nastavila do njene smrti 2002.
Više od 40 godina kasnije, čak i na mjestu koje se dugo smatralo utočištem za lezbijke, gejeve, biseksualne i transrodne (LGBT) osobe, mnoge LGBT osobe i dalje žive u strahu od policijskog nasilja.
Mitchyll Mora, mladi aktivista, rekao je da ga je policija maltretirala jer se ženstveno oblači, a njegove prijatelje jer se ne uklapaju u uske rodne uloge.
“Christopher Street je istorijska lokacija i oduvijek je bila utočište za queer ljude, posebno za mlade boje kože. Ali sa gentrifikacijom, ovdje je došlo do agresivne policije, i to je stvarno zastrašujuća stvar”, rekla nam je Mora. “Strašno je kada nam se oduzmu sigurni prostori.”
Nije samo u Njujorku. 2012 studija [PDF] Nacionalna koalicija programa za borbu protiv nasilja otkrila je da transrodne osobe širom SAD doživljavaju tri puta više policijskog nasilja nego osobe koje nisu transrodne osobe. Ti brojevi su čak i veći za transrodne osobe u boji kože. Čak i kada su transrodne osobe bile žrtve zločina iz mržnje, 48 posto je izjavilo da ih je policija maltretirala kada su otišli po pomoć.
Andrea Ritchie, advokat specijalizovan za nedolično ponašanje policije, rekao nam je da policija smatra da je rodna uloga deo svog posla.
“Mislim da je većina ljudi upoznata s rasnim profiliranjem,” rekla nam je. “Ali mislim da su ljudi manje upoznati s tim kako je rod zaista ključan za policiju u Sjedinjenim Državama. To uključuje očekivanja u pogledu toga kako bi žene trebale izgledati, kako bi muškarci trebali izgledati, kako bi se žene trebale ponašati i kako bi se muškarci trebali ponašati.”
Kada ljudi izgledaju ili se ponašaju queer ili rodno nekonformni, kaže ona, policija to „često čita kao nered i često doživljava tu osobu kao već neurednu, kao već sumnjivu, već sklonu nasilju“.
Dean Spade, advokat i osnivač Pravni projekat Silvije Rivere, centar za pravo siromaštva koji zastupa transrodne osobe, slaže se. „To je dio onoga što je policija – da li je ova vrsta generalizirane sumnje“, rekao je on. “Da li nešto ne izgleda na mjestu? A transrodne osobe su često ta stvar koja izgleda neumjesno.”
Transrodni Amerikanci takođe je veća vjerovatnoća da će biti siromašni i beskućnici, zbog diskriminacije u poslovima, stanovanju i pristupu socijalnim uslugama.
“Ako ste siromašni i nemate pristup tim stvarima, veća je vjerovatnoća da ćete biti siromašni i na ulici što vas stavlja na put policiji”, rekao je Spade.
Za transrodne Amerikance, ovaj krug siromaštva, beskućništva i zatvora može početi rano, budući da mnoge od njih porodice odbacuju kao tinejdžeri, i završavaju u hraniteljstvu i sistemu maloljetničkog pravosuđa. "Ti sistemi su prediktori za sisteme kažnjavanja odraslih", rekao je Spade. “Recimo da je mlada trans djevojka smještena u dom za dječake i da se tamo ne osjeća sigurno. Ona odlazi, tako da možda živi na ulici, radi sve što može da preživi. Onda ona završi u sistemu krivičnog pravosuđa.”
Više zakona o zločinima iz mržnje može izgledati kao jedan od načina da se bolje zaštite transrodni Amerikanci. Ali zagovornici ističu da je veći dio nasilja s kojim se trans zajednice suočavaju u rukama same policije. „I tako je ideja da će nas širenje moći tog sistema da kažnjava nekako spasiti zaista štetna,“ objasnio je Spade.
Organizacije za zastupanje rade na promjeni diskriminacije s kojima se LGBT osobe suočavaju. Grupa TransJustice, na primjer, obučava transrodne Njujorčane o njihovim pravima u interakciji s policijom.
Ali nije samo policija ta koja ima stavove koji povrijeđuju LGBT zajednicu, rekli su nam zagovornici. Krivi su i mediji. Jedan primjer koji su zagovornici dali bio je slučaj Nju Džersi četvorke.
Godine 2006. grupa crnih lezbejki iz New Jerseya uhapšena je zbog uboda muškarca na Šestoj aveniji u West Villageu.
Žene su rekle da je muškarac, Dwayne Buckle, napravio grube seksualne napade koje su one odbile, rekavši mu da su lezbejke. Kao odgovor, kako su rekli, pljunuo ih je i pokušao da zadavi dvije žene. Uslijedila je tuča, a Buckle je izboden u samoodbrani, rekli su. Buckle je tvrdio da je dao flertnu primjedbu dok su žene prolazile, a zatim su ga napale, bez njegove provokacije.
"Policija je reagovala na scenu i pročitala žene ne kao osobe koje su preživjele nasilni napad, već kao počinioce nasilja", rekao je Ritchie za America Tonight. “To je bilo zato što su bili mladi, jer su bili crnci, jer su bili rodno nekonformni.”
2007. godine bile su četiri žene osuđen za napad grupe. Sljedeće godine, dvije od tih osuda su poništene.
Razgovarali smo sa dvojicom članova Džersi četvorke, Patriseom Džonsonom, koji je odležao skoro osam godina u zatvoru, i Renatom Hil, čija je osuda za napad ukinuta. Gledajući ove žene, bilo je teško zamisliti teške kazne koje su dobile. Patreese je ispod pet stopa i ne izgleda kao prijetnja. Oni su opisali pravni sistem koji im je od početka suprotstavljen. Rekli su da ih je policija odmah profilisala kao kriminalce, prozvao ih je list "lezbejke ubice", Fox News ih je nazvao lezbejskom bandom, a tužilac životinjama.
„Ovo je sada grupa devojaka koje nikada nisu imale kriminalnu istoriju“, rekao je Hil. “Ko je bio u školi i na fakultetu, radio, porodica, sa svojim stanovima, sve. I ništa od toga nije bilo govora.”
Nijedan novinar nije pokušao da se obrati njihovim advokatima kako bi pokušao da dobije njihovu priču, kaže Džonson. “Ono što su imali bilo je na osnovu pretpostavki u policijskim izvještajima”, rekla je ona. “Nijedna naša izjava nije uzeta u obzir, tako da smo automatski proglašeni krivima u svim medijima.”
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati