Korporativni mediji su podbacili New Orleans i prije i nakon uragana Katrina, a sada opet propadaju. Ekonomija i stanovništvo grada rastu, ali je za najsiromašnije stanovnike život postao teži. Kako su se nacionalni mediji spustili u New Orleans, izostavljene su priče onih koji se i dalje bore za preživljavanje.
To je priča o sistemskom rasizmu koji počinje mnogo prije oluje, s decenijama bijelih novinara koji ignorišu sistemske probleme koji su mučili grad: nedovoljno finansirane javne škole, stambena i zdravstvena zaštita, nedostatak ekonomskih mogućnosti i korumpirana policijska uprava. Uz neke značajne izuzetke, mediji su čak ignorirali saveznu odgovornost za poplave nakon oluje, rekavši da se grad suočio s prirodnom katastrofom, a ne katastrofom koju je stvorio čovjek.
Iako je uragan Katrina dostigao petu kategoriju u toplim vodama Zaljeva, vjetrovi koji su pogodili New Orleans spustili su se u kategoriju dva. Ali uprkos tome što je trebalo da se zaštiti samo od mnogo slabije oluje od predviđene, i uprkos tome što je Inžinjerski korpus američke vojske izgradio nasipe da izdrže oluju kategorije tri, federalni sistem zaštite je zakazao i 80 posto grada je poplavljeno.
Dani su prolazili, a kako je svijet vidio ljude ostavljene na krovovima iu superdome i kongresnom centru, nije bilo pomoći ni spasa.
U početku su ljudi širom svijeta bili simpatični prema stanovnicima New Orleansa, dok su gledali porodice napuštene i pate u najbogatijoj zemlji na svijetu. Ali onda se medijska pokrivenost promijenila, a stanovnike New Orleansa nazivali su “pljačkašima” i “nasilnicima”. Associated Press je objavio fotografiju mladića kako hoda kroz vodu do struka s hranom u naručju preko natpisa koji ga naziva pljačkašem, dok druge fotografije opisuju preživjele bijele kako su "našli" hranu.
Guvernerka Kathleen Blanco sazvala je konferenciju za novinare i rekla da je pozvala trupe ne da ih spašavaju, već da izvrše invaziju. “Imaju M-16, i zaključani su i napunjeni… Ove trupe znaju kako pucati i ubijati, i više su nego voljni to učiniti ako je potrebno, i očekujem da hoće.” Drugi komandir naše policijske uprave je navodno rekao okupljenim policajcima da ubijaju po volji, dodajući: "Ako možete spavati s tim, uradite to." Policija je tih dana nakon oluje ubila najmanje četiri nenaoružana crna civila, dok su naoružani bijeli osvetnici lutali ulicama i pucali po svojoj volji.
Naše dnevne novine, koje su kasnije dobile Pulitzerovu nagradu za svoje izvještavanje, uglavnom su ignorirale državno nasilje nad preživjelima. U stvari, Alex Brandon, fotograf New Orleans Times-Picayune novina koji je kasnije nastavio raditi za Associated Press, bio je prisiljen priznati tokom suđenja godinama kasnije da je znao detalje o policijskim ubistvima koje nije otkrio. Bivši okružni tužilac župe Orleans Eddie Jordan rekao mi je tada da smatra da su mediji previše bliski policiji. „Tražili su heroje“, rekao je. “Imali su prijatan odnos sa policijom. Dobili su dojave od policije; bili su u krevetu sa policijom. Bila je to atmosfera tolerancije prema zločinima policije. Oni su se odrekli odgovornosti da budu kritični u svom izvještavanju. Ako je nekoliko ljudi ubijeno, to je bila mala cijena.”
Većina američkih redakcija je do 1950-ih bila potpuno bijela. Mnogi crni novinari angažovani u to doba mogu nazvati nered koji je prethodio njihovom angažovanju, jer su urednici shvatili da im je potrebno osoblje koje bi moglo pouzdanije izveštavati o zajednicama crnaca. Ali u New Orleansu, koji je 70. godine bio skoro 2005 posto Afroamerikanaca, dnevne novine su još uvijek imale samo šačicu obojenih novinara. U cijeloj zemlji većina novina i dalje je u kojoj dominiraju bijelci kao i doba prije građanskih prava. Identitet nije jedina varijabla ko može ispričati priču, ali kada je zajednica sistemski nedovoljno zastupljena u medijima, to utiče na to koje priče mogu biti ispričane.
Knjiga Leonarda Moorea “Crni bijes u New Orleansu” dokumentira decenije policijskog nasilja i protesta crnaca za koje je otkrio da su izvještavani u gradskim crnim novinama, ali ignorisani od strane potpuno bijele štampe u gradskim dnevnim novinama. „Times-Picayune i njegov stav novinarskog nemara... svojim odbijanjem da izvještava o crnačkom aktivizmu, protestu i frustraciji, zanemario je da obavijesti većinu bijelaca o frustraciji koja je zahvatila Crni Nju Orleans“, piše Moore.
Kada su mediji odlučili da se usredsrede na „pljačku“ nakon oluje, ignorisali su veoma stvarno nasilje s kojim su se crnci suočavali od strane policije i osvetnika. To uokvirivanje se nastavilo i tokom obnove grada, jer su novinari stanovnike javnih stambenih jedinica prikazivali kao kriminalce, što je olakšalo dobijanje javnog odobrenja za rušenje njihovih domova. Bilo je članaka o raseljenim stanovnicima koji su koristili hitne gotovinske isplate za neozbiljne svrhe, ali mediji su bili manje zainteresirani za istraživanje priče o rasnoj diskriminaciji koja je crnačkim stanovnicima otela milione dolara za pomoć u obnovi.
U godinama nakon oluje, mediji i dalje daju prioritet glasovima privilegovanih, a izostavljaju one koji imaju najmanje. Medijski rasizam koji je razljutio mnoge nakon Katrine također je pomogao u pokretanju pokreta Black Lives Matter, jer je medijsko pokrivanje crnaca žrtava policijskog nasilja demoniziralo žrtve na sličan način kao što smo vidjeli nakon Katrine.
Zvanični narativ izvještavanja nakon Katrine izigravao je priče o nasilju u javnom stanovanju, zanemarujući priče o stanovnicima koji su spašavali u svojim zajednicama, i masovnom organiziranju koje je eliminiralo veći dio kriminala u projektima. „To je bilo po planu“, kaže Alfred Marshall, bivši stanovnik javnog stanovanja New Orleansa. “Sve je bilo da se riješimo javnih stanova. Mediji su projektovali da se sva ubistva, sve droge, sve gnusne stvari dešavaju u projektima.”
Mnogi novinari koji su posjetili New Orleans slavili su promjene u školskom sistemu, koji sada ima veći postotak čarter škola nego bilo koji drugi grad. Ove promjene su se dogodile nakon što su školski sistem maknuli iz lokalne, crne, kontrole i otpustili sve nastavnike. Novinski izvještaji koji slave promijenjeni školski sistem u New Orleansu često ignorišu masovne proteste studenata koji se žale na oštru disciplinu i nedostatak uzora. Ignoriše priče učenika sa posebnim potrebama, koje novi sistem nije opsluživao. Ignoriše masovno raspoređivanje policije protiv afroameričkih studenata.
Danas, većina nacionalnih medija pozdravlja „otpornost“ grada. Oni slave rastuću ekonomiju i poboljšanje infrastrukture. Ali kao što je advokatica za građanska prava Tracie Washington rekla: „Nisam otporna. Jer svaki put kada kažete: 'O, oni su otporni', možete mi učiniti nešto drugo.”
Deset godina nakon razaranja New Orleansa, ovdje se mogu izvijestiti dobre vijesti, ali to nisu obmanjujući izvještaji koje je progurao gradonačelnik Mitch Landrieu o čarter školama i smanjenom kriminalu i biciklističkim stazama. To je uspjeh organiziranja zajednice, koji je doveo do stvarnog otpora neoliberalnim „reformama“ koje su gurnute u grad, i izvojevao stvarne pobjede, kao što su zakonska zaštita radnika imigranata, federalni nadzor korumpirane policije i više mogućnosti za zapošljavanje u rekonstrukcija grada izdvojena za lokalne radnike.
Tokom obilježavanja ove godišnjice Katrine, hiljade stanovnika će izaći na ulice. Oni će učestvovati u umjetničkim odgovorima na raseljavanje, masovnom maršu, šatorskom gradu i još mnogo toga. Ovo je promjena koja će preobraziti ovaj grad, iz osnovne zajednice, i to je priča koju nećete naći u korporativnim medijima.
Jordan Flaherty je novinar i TV producent iz New Orleansa. On je producent emisije Laura Flanders Show i autor knjige Floodlines: Community and Resistance from Katrina to the Jena Six. Više njegovih radova možete vidjeti na jordanflaherty.org.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati