Političke godine sam došao kao protivnik američkog rata u Vijetnamu. Od tada sam protestirao protiv američkih ratova u Centralnoj Americi, izraelskih ratova protiv Palestinaca, rata u Afganistanu i invazije na Irak. Ali iako sam antiratni aktivista, nisam apsolutni pacifist.
Vjerujem da postoje trenuci – mnogo manje nego što to generali i političari tvrde – kada je rat opravdan kao način da se ljudi brane od nemilosrdnog neprijatelja. Smatram da su rat protiv Hitlera i američki građanski rat bili takvi ratovi. Ne odobravam sve što je učinjeno u potrazi za pobjedom (poput bombardovanja Drezdena ili Hirošime), ali sam uvjeren da je u tim slučajevima bilo ispravno uzeti oružje u ruke.
U trenutnom ratu između Rusije i Ukrajine, iako sam kritičan prema mnogim politikama Kijeva, mislim da je ruska invazija bila nemoralan i nezakonit akt agresije i da ukrajinski narod ima pravo na samoodbranu. A pošto pravo na samoodbranu nema nikakvu vrijednost bez sredstava za njegovo ostvarivanje, podržavam da Ukrajina dobije oružje iz bilo kojeg izvora, uključujući i od američke vlade.
Neki moji prijatelji iz mirovnog pokreta kažu da nabavka oružja održava rat. Zaista, bez američkog oružja Ukrajina bi odavno bila poražena. Ali poražena Ukrajina ne bi značila radosni mir. To bi značilo da bi narod izgubio svoju nezavisnost i bio primoran da živi pod gvozdenom petom režima odgovornog za užasne masakre. Kroz istoriju, agresori su uvek bili za mir – sve dok se njihove žrtve predaju pod njihovim uslovima.
Zar ne bi bilo bolje trošiti novac na ljudske potrebe umjesto na rat? Naravno, ali preživljavanje u slučaju brutalne invazije je ljudska potreba; u stvari, to je ljudska potreba bez koje se nijedna druga potreba ne može zadovoljiti. Ni podrška Ukrajini ne znači da moramo smanjiti socijalnu potrošnju. Ako bismo okončali ogromne poreske olakšice za bogate, bilo bi više nego dovoljno novca za rješavanje hitnih socijalnih problema uz pomoć Ukrajini u odbrani.
Mirovni pokret već dugo upozorava na opasnosti nuklearnog rata. Nedavno su neki tvrdili da moramo povući podršku Ukrajine jer bi sukob mogao eskalirati do upotrebe nuklearnog oružja. Nuklearne prijetnje iz Rusije su svakako bile zastrašujuće i nepromišljene. Ali popuštanje pred nuklearnom iznudom Vladimira Putina neće umanjiti rizike. Ako nuklearne prijetnje uspiju da nasilnicima daju ono što žele, zar nećemo vidjeti više takvih prijetnji u budućnosti i mnogo više zemalja koje žure da nabave vlastito nuklearno oružje? To bi bio još opasniji svijet.
Svakako, opasnosti od eskalacije treba shvatiti ozbiljno. Zbog toga je imalo smisla suprotstaviti se zahtjevu predsjednika Volodimira Zelenskog za zonu zabrane letova, što je riskiralo direktnu američko-rusku konfrontaciju. I još uvijek ima smisla suzdržati se od davanja Ukrajini sredstava za napad na rusku teritoriju.
Kao mirovni aktivista, podržavam li prekid vatre? Kao prvi korak ka sporazumnom povlačenju ruskih trupa, naravno. Ali šta je sa načinom da se zamrznu linije na kojima se nalaze danas, s Moskvom koja kontroliše 18% ukrajinske teritorije, i sa kojih linija Rusija može odlučiti da ponovo izvrši invaziju kada ponovo izgradi svoje desetkovane snage? Ne pozivam Ukrajince da odbiju takav prekid vatre — samo oni mogu odlučiti kada su strašni troškovi koje su plaćali preveliki. Ali ne vjerujem da bi na njih trebalo vršiti pritisak da prihvate takvo rješenje.
Tokom rata u Vijetnamu, znao sam da će sukob morati da se završi pregovorima, ali sam pozvao na „Odmah“, jer po mom mišljenju Sjedinjene Države nisu imale pravo da budu tamo. Na isti način, iako priznajem da će se ukrajinski sukob neizbježno završiti pregovorima, i nadajući se da će zapadno oružje omogućiti Kijevu da postigne najbolje moguće mirovne uslove, pozivam ruske trupe da izađu "odmah". Najdublje se nadam da će mir doći što prije, ali mir sa pravdom.
Stephen R. Shalom je profesor emeritus političkih nauka na Univerzitetu William Paterson.
[Ovaj se članak prvi put pojavio na NorthJersey.com.]
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati