Razni politički demagozi i interesi Wall Streeta pokrenuli su kampanju kako bi uvjerili Amerikance da je, uprkos postojanoj masivnoj nezaposlenosti u doglednoj budućnosti, više od 15 miliona ljudi pod vodom pod hipotekama svojih domova, i dva nepotrebna rata, ono zbog čega bismo zaista trebali biti zabrinuti američki nacionalni dug.
Ne pomaže ni to što se većina medija pretvara da ne razumije osnovnu ekonomiju, računovodstvo ili aritmetiku problema. Počnimo s ekonomijom: Obamina administracija predviđa nezaposlenost od 10.0, 9.2 i 8.2 posto, respektivno, za 2010-2012. Stopa ne pada na stopu od 5.2 posto koju smatra punom zaposlenošću do 2018. godine.
Razlika između 10 posto nezaposlenosti i 5.2 posto je više od 7 miliona ljudi bez posla. I to ne računa povećanje miliona ljudi koji nevoljno rade sa skraćenim radnim vremenom, ili miliona koji napuštaju radnu snagu jer ne mogu da nađu posao.
Ovo je neprihvatljivo u bilo kom civilizovanom društvu; ali još nečuveniji u najbogatijoj zemlji svijeta. To znači milione uništenih života i trajnih ožiljaka koji će trajati godinama, a možda i decenijama - u obliku povećanog siromaštva, nižeg nivoa obrazovanja, mentalnih bolesti, samoubistava, kriminala i drugih društvenih bolesti.
To znači da je stimulativni paket naše vlade bio premali, što se poklapa sa podacima: 2009. godine, uzimajući u obzir smanjenje potrošnje i povećanje poreza državnih i lokalnih samouprava, bio je manji od jedan posto BDP-a. Zbog toga se procjenjuje da je stimulacija sačuvala oko 1.6 do 2 miliona radnih mjesta, dok smo od početka recesije smanjili oko 8.5 miliona radnih mjesta.
Zaključak: potrebno nam je više podsticaja, a ne manje; ovo nije vrijeme za brigu o deficitima ili državnom dugu.
Jasno je da ne postoji kratkoročni problem sa vođenjem velikih deficita u slaboj ekonomiji: investitori kupuju čak i dugoročne obveznice američkog trezora po izuzetno niskim realnim kamatnim stopama. Jasno je da tržišta ne percipiraju da naša vlada sa svojim dugom ide u rizično područje. Otplata kamata na dug trenutno iznosi samo 1.4 posto BDP-a.
Dugoročno, kao što je CBO naglasio, velika većina problema deficita i duga samo su brzo rastući troškovi zdravstvene zaštite. Naravno, mogli bismo biti kao druge razvijene zemlje i imati univerzalnu zdravstvenu zaštitu, i plaćati otprilike polovinu onoga što sada plaćamo po osobi. To je prosjek ostalih zemalja s visokim dohotkom. Ovo bi riješilo naše dugoročne probleme federalnog duga.
Drugi značajan doprinos našem dugoročnom dugu je vojska. Na godišnjem nivou potrošili smo 5.0 posto BDP-a samo na budžet Ministarstva odbrane prošle godine. Prije 9/11, CBO je predviđao samo 2.4 posto za 2009. Razlika je više nego dvostruko veća od dugoročnog manjka u našem sistemu socijalnog osiguranja, a zasniva se na potcjenjivanju vojne potrošnje. Možda se trebamo fokusirati na zaštitu naših aerodroma od već postojećih terorista, umjesto da regrutiramo više okupacijom stranih zemalja. Možda nam ne trebaju stotine vojnih baza širom svijeta.
Ali zahvaljujući moći onoga što je predsjednik Eisenhower slavno nazvao "vojno-industrijskim kompleksom", predsjednik Obama je izuzeo vojsku od bilo kakvog zamrzavanja potrošnje. Zahvaljujući dva najmoćnija lobija u Kongresu — osiguravajućem i farmaceutskom — stavljanje pod kontrolu troškova zdravstvene zaštite još uvijek je daleki san. A tu su i ljudi koji donose glavne ekonomske odluke nacije i koji su nam zapravo doveli do ovog nereda – Goldman Sachs i njihovi prijatelji s Wall Streeta: oni žele da socijalno osiguranje stave na kocku kako bi platili svoje zločine (i bonuse).
Da li neko vidi šablon ovde? Nije dug ono što prijeti našoj budućnosti.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati