Američka često citirana Deklaracija o nezavisnosti, kada se govori o „neotuđivim pravima“, fokusirala se na „Život, sloboda i potraga za srećom.” Iako današnji vladini zvaničnici retko pominju „sreću“, opšta pretpostavka u Sjedinjenim Državama i drugde je da bi vlade trebalo da podstiču sreću svojih građana.
U ovoj pozadini, vrijedi pogledati Izvještaj o svjetskoj sreći za 2018, koju je sredinom marta 2018. objavila Mreža za rješenja za održivi razvoj, pothvat UN-a. Oslanjajući se na istraživanja Gallupove ankete među građanima 156 zemalja od 2015. do 2017. godine, izvještaj, koji je napisala grupa eminentnih naučnika, fokusirao se na uticaj bruto domaćeg proizvoda po glavi stanovnika, socijalnu podršku, očekivani životni vijek, socijalnu slobodu, velikodušnost, i odsustvo korupcije u obezbeđivanju javne sreće. Njegovo rangiranje je zasnovano na procjeni njihovog blagostanja od strane ljudi u različitim nacijama.
Izvještaj je otkrio da su nacije čiji su ljudi izjavili da su najsretniji: Finska, Norveška, Danska, Island i Švicarska. A odmah iza njih su došli Holandija, Kanada, Novi Zeland, Švedska i Australija. Nasuprot tome, navodno „velike” sile koje su se proglasile uzorima za svijet – uključujući Sjedinjene Države, Britaniju, Francusku, Njemačku, Rusiju i Kinu – prošle su relativno loše. Sjedinjene Države su rangirane na 18th (za četiri mjesta u odnosu na prošlogodišnji izvještaj), dok je Rusija na 59. mjestuth i Kina 86th.
Deset najsretnijih nacija dijele brojne karakteristike. Najvažnija među njima je činjenica da su njima u različitim periodima upravljali socijaldemokratski i druge stranke umjerene ljevice koje su stanovništvu svojih zemalja obezbijedile napredne institucije socijalne zaštite. To uključuje nacionalnu zdravstvenu zaštitu, besplatno ili jeftino visoko obrazovanje, podršku djeci i porodici, starosne penzije, javno stanovanje, objekte za masovni prijevoz i programe prekvalifikacije za posao—koji se obično finansiraju značajnim porezima, posebno za bogate. Svakako pet Nordijske zemlje koji se nalaze među deset najsrećnijih nacija, od kojih četiri zauzimaju prva četiri mjesta, odlično se uklapaju u ovaj model. As Šminkanje Wiking, izvršni direktor Instituta za istraživanje sreće u Kopenhagenu, primijetio je da su “dobri u pretvaranju bogatstva u blagostanje”. Oni su također bili dobri u odbrani prava radnika, žena, imigranata, rasnih i vjerskih manjina i drugih grupa u nepovoljnom položaju.
Naravno, istina je i da su deset najsrećnijih nacija relativno prosperitetne. A najmanje srećne nacije su one koje jesu najviše osiromašeni.
Ipak, samo bogatstvo ne može biti odgovorno za najviše rangiranje. Finska (#1) ima manje od polovine bogatstvo po odrasloj osobi koje imaju Sjedinjene Države (#18), dok Norveška, Danska, Švedska, Novi Zeland, Kanada i Holandija također zaostaju za Sjedinjenim Državama u prosječnom bogatstvu po odrasloj osobi. Poništavajući dominantan uticaj bogatstva na nacionalnu sreću, tvrde pisci izvještaja da pripadnost i poštovanje u civilnom društvu također igraju vitalnu ulogu, kao i „visoki nivoi međusobnog povjerenja, zajedničke svrhe, velikodušnosti i dobrog upravljanja“. Minimalni nivo ekonomskog blagostanja bi mogao biti neophodan da se ljudi izvuku iz bede, ali kada se ovaj nivo postigne, dalje bogatstvo ne mora nužno proizvesti veću sreću.
Sjedinjene Države pružaju dobar primjer za to. Kako profesor Jeffrey Sachs sa Univerziteta Columbia primjećuje u Izveštaj 2017-a, američki bruto domaći proizvod po glavi stanovnika nastavlja da raste, “ali sreća sada zapravo pada”. Zaista, između 2012. i 2018. godine, američka rang lista sreće je pala sa 11th u 18th. Tokom godina, napominje, došlo je do “uništavanja društvenog kapitala” u Sjedinjenim Državama, uzrokovanog snagom “mega dolara u američkoj politici”, “naglom porastom nejednakosti prihoda i bogatstva”, “padom društvenog povjerenja” u vezi s imigracijom, klima straha izazvana napadima 9. septembra i “ozbiljno pogoršanje američkog obrazovnog sistema”. Ekonomski rast, tvrdi Sachs, nije bio (i neće biti) uspješan u podsticanju veće američke sreće. To će biti osigurano samo “rješavanjem američkih višestrukih društvenih problema – rastuće nejednakosti, korupcije, izolacije i nepovjerenja”.
Jedan faktor koji izvještaj ne razmatra je uloga nasilja u smanjenju sreće. Deset najsretnijih nacija sigurno imaju mnogo niže stope ubistava nego SAD i Rusija. Takođe, kada je u pitanju stopa ubistava oružjem, oni variraju od 1/35 (Norveška) do 1/8 (Kanada) stope u Sjedinjenim Državama. Vrijedi i to napomenuti najmanje pet od najmanje sretnih zemalja na svijetu su ratne zone: Ukrajina (#138), Afganistan (#145), Sirija (#150), Jemen (#152) i Južni Sudan (#154).
Iako deset najsretnijih nacija održava oružane snage, nijedna se ne može klasificirati kao velika vojna sila niti je odabrala da to postane. Na primjer, s obzirom na njihovu ekonomsku snagu i tehnološku snagu, lako bi mogli razviti nuklearno oružje. Ali niko se nije odlučio za to. Ovo je u suprotnosti sa devet nuklearnih sila, koje su neke zadržale 15,000 nuklearno oružje i bave se novim, uvelike skupim nuklearnog oružja. Šta god da su još ove nuklearne nacije postigle davanjem prioriteta izgradnji nuklearnog oružja, to nije — kako nam pokazuju rang-liste sreće — dovelo do široko rasprostranjene sreće među njihovim građanima.
Sve u svemu, onda se čini da težnja nacionalnih vlada za sve većim bogatstvom i vojnom moći ne stvara nužno sreću za njihov narod. Nasuprot tome, vlade koje nastoje poboljšati svačije živote—ili, riječima preambula Ustava SAD, “promovisati opšte blagostanje”―odraditi mnogo bolji posao.
Lawrence Wittner (http://www.lawrenceswittner.comje profesor emeritusa istorije u SUNY / Albany i autor Suočavanje sa bombom (Stanford University Press).
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati