Živimo u vrlo opasnom razdoblju u kojem se grabežljiva supersila upustila u niz agresivnih ratova u brzom slijedu - tri na dva različita kontinenta samo u proteklom desetljeću. Ne samo da su ti ratovi prekršili Povelju UN-a i predstavljali ono što je sudac Vrhovnog suda SAD-a Robert Jackson u Nürnbergu proglasio "najvećim međunarodnim zločinom"; ne samo da se izvukao sa svojim ratovima, unatoč njihovoj sve destruktivnijoj i ubilačkoj prirodi; ali vodeći ih, Sjedinjene Države uspjele su pridobiti čelnike "međunarodne zajednice" i Ujedinjenih naroda za potporu svojim napadima na daleke zemlje.[1] Kao vodeća svjetska multilateralna organizacija, čija je središnja svrha bila navodno spasiti čovječanstvo od pošasti rata i osigurati da se oružana sila ne koristi osim za zajedničku obranu, smatramo da je uloga UN-a ovdje doista zabrinjavajuća.
Ratovima ove supersile protivi se većina svjetskog stanovništva, a često čak i većina snažno propagandiziranih građana vlastite zemlje.[2] Ali javno mišljenje i preferencije glasača, čak i kada se očituju na nacionalnim izborima, kao u studenom 2006., ne određuju politiku u Sjedinjenim Državama. Oslobođen konačno bilo kakvog odvraćanja od one vrste koju je Sovjetski Savez provodio do svog raspada, i one vrste koju su za kraće razdoblje postavili građanski prosvjedi s kojima se suočio na vlastitim ulicama između 1965. i 1974., američki program "projekcije moći" napreduje brzo. Sada se usmjerava na Iran, koji bi vjerojatno proizveo mnogo širi rat i rat koji bi vrlo vjerojatno mogao uključiti upotrebu nuklearnog oružja.
Agresorski ratovi SAD-a sigurno nisu novost, kao ni drsko nepoštivanje međunarodnog prava od strane njezinih vođa. Grčka, Gvatemala, Libanon, Dominikanska Republika, Vijetnam, Kambodža, Laos, Grenada, Panama—ovo ne iscrpljuje popis američkih žrtava od Drugog svjetskog rata. Štoviše, pretpostavka da se međunarodno pravo ne odnosi na Sjedinjene Države odavno postoji. “Primjerenost kubanske karantene nije pravno pitanje”, objasnio je bivši američki državni tajnik Dean Acheson u vezi s Kennedyjevom pomorskom blokadom Kube tijekom raketne krize 1962. godine. “Moć, položaj i prestiž Sjedinjenih Država doveli su u pitanje drugu državu; a pravo se jednostavno ne bavi takvim pitanjima konačne moći.”[3] Za Achesona, svaka američka akcija za suzbijanje navodnih prijetnji nadmašuje međunarodno pravo, a zakonu se ne može dopustiti da ometa vršenje "nadmoćne moći" ove zemlje. Uvjerenje da se zakon, iako bi se trebao primjenjivati na druge, nikad ne odnosi na Sjedinjene Države, bilo je internalizirano mnogo prije Achesonovih dana; i dopire ravno do sadašnjosti, široko je prihvaćen u inozemstvu jer razmjer moći SAD-a dopušta njezinim vođama da potpuno nekažnjeno ignoriraju zakon.
Ali tempo i razmjeri agresije pojačani su posljednjih godina, na temelju brojnih čimbenika: kolapsa obuzdajuće moći, stečenih interesa u projekciji moći SAD-a na Bliskom istoku—izraelski lobi, naftni interesi, vojska- industrijski kompleks—i ideologija i politika militarizirane kapitalističke države.
Proces agresije oduvijek je uključivao demonizaciju mete, pri čemu su mediji establišmenta redovito vršili svoju propagandnu uslugu na načine koji odgovaraju svemu što je moguće postići u totalitarnoj državi. U slučaju zajedničkog napada američke vojske na Gvatemalu 1954 New York Times progutao i širio laž da su Crveni preuzeli tu zemlju (npr. Sidney Gruson, “Kako su komunisti osvojili kontrolu nad Gvatemalom,” 1. ožujka 1953.), baš kao što su novine progutale i širile službeni stav 2002.-3. da je Saddam Husein je posjedovao oružje za masovno uništenje. Jednako važan u oba slučaja bio je potisnuti kontekst: u slučaju Gvatemale, interesi United Fruit Company u svrgavanju izabrane vlade, veze visokih američkih dužnosnika s tom tvrtkom (uključujući Eisenhowerovog državnog tajnika, Johna Fostera Dullesa ), i činjenica da je Gvatemala bila praktički nenaoružana i nije predstavljala ni najmanju prijetnju sigurnosti Sjedinjenih Država ili malih susjeda Gvatemale. U slučaju Iraka, velika zataškavanja uključivala su činjenice da su Sjedinjene Države zapravo opskrbile Saddama "oružjem za masovno uništenje" kada je napadao Iran, te da nije upotrijebio takvo oružje tijekom rata u Perzijskom zaljevu 1991. jer je priznao da Sjedinjene Države mogle bi uzvratiti nenadmašnom silom—čije bi otkrivanje oslabilo slučaj da je njegovo posjedovanje takvog oružja 2002.-3. predstavljalo bilo kakvu prijetnju ovoj zemlji ili Izraelu, osim prijetnje samoobrane.
Proces agresije ne ovisi samo o tome da domaći mediji slijede službenu liniju, marginalizirajući neslaganje i tjerajući javnost da povjeruje u mitsku prijetnju koju predstavlja meta, on također zahtijeva neutralizaciju svakog međunarodnog odgovora koji bi mogao zaštititi potencijalnu žrtvu. U slučaju Gvatemale, njezini su se čelnici obratili UN-u u lipnju 1954. za zaštitu od napada koji su SAD organizirale već u tijeku. Ali s američkim (i investitorom United Fruita i bivšim glasnogovornikom) Henryjem Cabot Lodgeom, predsjednikom Vijeća sigurnosti, i Sjedinjenim Državama koje vrše intenzivan pritisak na svoje članove s pravom glasa i glavnog tajnika Daga Hammarskjolda, Vijeće sigurnosti odbilo je razmotriti slučaj Gvatemale. Hammarskjold, koji je smatrao da je to pitanje upravo ono za što je UN osnovan da se bavi, smatrao je američke napore "najozbiljnijim udarcem dosad upućenim Organizaciji".[4]
Desetljetni napor SAD-a na “promjeni režima” u Nikaragvi tijekom 1980-ih uključivao je bojkot, miniranje nikaragvanskih luka te sponzoriranje i aktivnu potporu terorističkoj vojsci na njezinim granicama, kršeći ne samo Povelju UN-a nego i Povelja Organizacije američkih država i Ugovor iz Rija, posljednja dva prilično jasno govore o nezakonitosti prekogranične upotrebe vojne sile, "izravno ili neizravno, iz bilo kojeg razloga" (OAS), i uz odgovarajuće dopuštenje ili "samoobranu". ” jedina osnova za iznimku (Rio). Nikaragva je iznijela ta kršenja UN-u i Svjetskom sudu, ali su Sjedinjene Države stavile veto na osudu Vijeća sigurnosti i ignorirale nekoliko negativnih odluka Svjetskog suda protiv njezine "nezakonite uporabe sile". Reaganova administracija mogla bi se izvući s ovim dijelom jer su mediji establišmenta prihvatili njegovu agresiju i kršenje međunarodnog prava, sadržanog u New York Times 'uvodnik koji je odbacio Svjetski sud kao "neprijateljski forum" ("American's Guilt-or Default", 1. srpnja 1986.) - laž, ali pokazuje da se načela urednika ne protežu na univerzalnost primjene i da će se oni ispričati za očitu nezakonitost pa i agresiju vlastite države.
NAS Agresija nakon raspada Sovjetskog Saveza
Kolaps sovjetskog bloka krajem 1989. na Zapadu je dočekan američkom invazijom Paname, koja je dobila New York Timestrenutačno odobrenje—iako Times priznao da je “potaknuo trajne latinske sumnje o Washingtonovom selektivnom poštivanju suvereniteta,” i izrazio zabrinutost da bi ovu vrstu presedana mogle iskoristiti manje vrijedne sile za postizanje istog učinka (“Zašto je invazija bila opravdana,” 21. prosinca, 1989).
Ali s Irakom (1990.-), Jugoslavijom (1991.-1995.; i 1999.-), Afganistanom (2001.-) i ponovno Irakom (2003.-) ulazimo u konačno postsovjetsko doba, kada međunarodna zajednica postaje aktivniji sudionik u procesu agresije, a globalni agresor biva ili umiren, potaknut - ili oboje.
U slučaju Jugoslavije, bombardiranju NATO-a 1999. pod vodstvom SAD-a, napadima na Srbiju i Kosovo, četiri godine ranije prethodila je postupna eskalacija bombardiranja u Bosni kako bi se podržale snage bosanskih Muslimana i Hrvata, a sve u suprotnosti s duhom UN-a Povelja, ali koju su odobrili glavni tajnici UN-a i Vijeće sigurnosti. Također je zapaženo da je Vijeće sigurnosti 1993. stvorilo an ad hoc Tribunal je navodno trebao donijeti "pravdu" kao i mir u Jugoslaviju, ali u stvarnosti je politički i javni ogranak NATO-a, koji je funkcionirao kako bi spriječiti mir u potrazi za tamošnjim ciljevima SAD-a i NATO-a.[5] Također je osigurao pravno pokriće i pokriće za odnose s javnošću za vlastite zločine NATO-a, najozloglašenije u podizanju optužnice protiv Slobodana Miloševića u svibnju 1999., baš kad je NATO bio napadnut zbog proširenja bombardiranja srpskih civilnih objekata. Ovu diverzantsku PR operaciju brzo su iskoristili američka državna tajnica i njezin glasnogovornik kako bi opravdali ratne zločine NATO-a. Gotovo je samo po sebi razumljivo da je Vijeće sigurnosti UN-a propustilo dovesti u pitanje rat bombardiranja SAD-NATO-a protiv Jugoslavije, iako je bio u suprotnosti s Poveljom UN-a i uslijedio je nakon mirovne konferencije u Francuskoj s ciljem da propadne i dopusti nastavak napada SAD-NATO-a .[6]
Rat u Afganistanu pokrenuli su SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo navodno kao međunarodnu policijsku akciju i odmazdu protiv ciljeva al-Qaide nakon 9. rujna, ali također je uklonio talibanski režim u Kabulu i prenio rat na talibanske teritorije. saveznici u Pakistanu i drugdje diljem svijeta. Washington je od samog početka definirao Afganistan kao kazalište u svom novom globalnom "Ratu protiv terorizma", okviru nalik hladnoratovskom za koji se predviđa da će se protezati unedogled u budućnost, a koristan je ratničkim državama za prikrivanje njihovih akcija u ovoj eri globalnog vojskovođa.[7] Iako rat nikada nije dobio odobrenje Vijeća sigurnosti, od samog je početka procesuiran uz potporu UN-a. U tjednu koji je prethodio ovom ratu, UN se pridružio cilju rezolucijom o "protuterorizmu" i žurno organiziranom konferencijom "za borbu protiv pošasti terorizma" (Kofi Annan), s terorizmom uzdignutim u "prijetnju međunarodnom miru i sigurnost, kao i zločin protiv čovječnosti” (predsjednik Generalne skupštine Han Seung-soo iz Južne Koreje).
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije