Z Magazine
Travnja 2007
Recenzija knjige: Travestija: suđenje Slobodanu Miloševiću i dr
Korupcija međunarodnog pravosuđa
Autor: John Laughland
Edward S. Herman
Sjajna nova knjiga Johna Laughlanda, Travestija: suđenje Slobodanu Miloševiću i korupcija međunarodne pravde (London/Ann Arbor: Pluto Press, 2007.), je četvrta važna kritička studija o pitanja koja se odnose na balkanske ratove koja sam pregledao in Z Magazine. Prethodna tri su bila
Ovaj narativ je brzo institucionaliziran, uz pomoć intenzivna propagandna kampanja koju provode hrvatska i bosansko-muslimanska vlada (uz pomoć američkih PR tvrtki), vlada SAD-a i drugih zemalja NATO-a, Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY ili Tribunal) koji je organizirao NATO i koji servisira NATO, i zapadni mediji, koji su brzo postali suborci u ovoj borbi. Ovaj neformalni kolektiv fokusirao se na brojne priče i slike o žrtve patnje, samo s jedne strane i lišene kontekst. Komentirajući mimohod svjedoka žrtava, Laughland primjećuje da su “Optužnice [MKSJ-a] sastavljene s malo ili nimalo pozivanja na činjenicu da su dotična djela počinjena u borbi: čovjek često ima nadrealni osjećaj koji bi imao čitajući opis jednog čovjeka koji tuče još jedan muškarac u nesvijesti koji je propustio spomenuti da je nasilje počinjeno tijekom boksačkog meča.” Ali ovaj niz svjedoka, koje bi obrana mogla duplicirati kad bi joj se pružila prilika - a Milošević je to učinio s video prezentacija teško zlostavljanih Srbi nekoliko sati pred početak njegovo suđenje—učinkovito je u demonizaciji i pomoglo je u masovnoj proizvodnji istinskih vjernika koji su na svaki sporni argument ili dokaz gledali kao na “apologetiku za Miloševića”.
Ova konsolidacija stranačke linije ojačana je virtualnim lobijem institucija i predanih pojedinaca spremnih da se okome i na devijante koji izazivaju novu ortodoksiju kao i na medijske institucije koje u rijetkim prilikama dopuštaju propitivanje “istine”. Odbijanje da se pregledaju ove suprotne knjige i da se pozabave pitanjima koja postavljaju također je svjedočanstvo kukavičluka i samonametnutog neznanja medija, a posebno liberalno-lijevih medija, nevoljnih osporiti narativ koji je lažan na svim razinama, kao što je uvjerljivo navedeno u tri knjige pregledane ranije i još jednom u Travestija.
Laughlandova Travestija usredotočuje se na “Korupciju međunarodne pravde” prikazanu u učinku ICTY-a u hapšenju i suđenju Miloševiću, ali u tom procesu knjiga pokriva većinu pitanja koja su ključna za procjenu balkanskih ratova i uloge različitih sudionika. Institucionalizirane laži se demontiraju jedna za drugom. Po pitanju "međunarodne pravde", Laughland naglašava činjenicu da je ICTY politički sud s izričitim političkim ciljevima koji su u suprotnosti sa zahtjevima svake zakonite pravde.
Ovaj politički sud organizirale su uglavnom Sjedinjene Države i Britanija, zemlje koje sada slobodno napadaju druge, ali traže fikciju koja će njihovim agresijama dati po zakonu kao i kvazimoralno pokriće. Iz tog razloga pravila MKSJ-a su ostala
MKSJ nije uspostavljen donošenjem bilo kakvog zakona ili potpisivanjem međunarodnim ugovorom (kao u slučaju Međunarodnog suda pravde) ali odlukom od nekoliko vlada koje dominiraju Vijećem sigurnosti, i Laughland pokazuje da je to bilo izvan ovlasti Vijeće sigurnosti (također prikazano u još jednom izvanrednom, ali politički nekorektnom i zanemarenom djelu, Hansa Köchlera Globalna pravda ili globalna osveta? [Springer-Verlag Wien, 2003]). Također je osnovan s otvorenim ciljem koristeći ga za progon jedne strane u sukobu, za koju se pretpostavlja da je kriva prije bilo kakvog suđenja. Politički ciljevi su navodno bili postizanje mira kažnjavanje zlikovaca i tako služi kao sredstvo odvraćanja, ali i služi žrtvama onim što Laughland naziva "terapeutskom moći dobivanja osuda". Ali kako se bez predrasuda možete odvratiti od oslobađajuće presude? Laughland također primjećuje da “veliki naglasak na pravima žrtava implicira da je 'pravda' jednaka osuđujućoj presudi, i opasno je blizu opravdanja upravo osvete. za koji pristaše kaznenog prava kažu da ga odbacuju.” “U međuvremenu, pojam da takva suđenja imati političko obrazovnu funkciju samo po sebi podsjeća na 'suđenja za agitaciju' koja su se vodila za poučavanje proletarijata u ranoj sovjetskoj Rusiji.”
Laughland prikazuje višestruko bezakonje ICTY-ja. Nije ga stvorio zakona i ne postoji više tijelo koje preispituje njegove odluke i na koje se mogu žaliti. Suci, često politički imenovani i bez sudačkog iskustva, sude sami sebi. Laughland ističe da su suci mijenjali svoja pravila desetke puta, ali ništa te su promjene ikada osporavale bilo koje više vlasti. A njihova su pravila napravljena "fleksibilna", kako bi dala učinkovite rezultate; suci ponosno ističući da ICTY “zanemaruje pravne formalnosti” i da se ne treba “sputavati u okove” na restriktivna pravila koja su se razvila iz drevnog sustava suđenja po poroti.” Promjene pravila stalno su smanjivale prava optuženika, ali od početka su ta prava bila uskraćena: Laughland citira
Laughland primjećuje da je ICTY "tužiteljska organizacija" čija je "cijela filozofija i struktura optužujuća". Zbog toga su njegovi suci postupno prihvatili tok presude koje štete obrani i mogućnosti poštenog suđenja—uključujući prihvaćanje dokazi iz druge ruke, tajni svjedoci i zatvorene sjednice (posljednje dvije kategorije primjenjive su u slučaju 40 posto svjedoka na suđenju Miloševiću). Pravila ICTY-ja čak dopuštaju žalbu i ponovno suđenje oslobođenom optuženiku—"drugim riječima, ICTY može zatvoriti osobu za koju je upravo utvrdio da je nevina."
Laughlandova poražavajuća analiza optužnice protiv Miloševića i suđenja je studija o zlouporabi moć u politički motiviranom paradnom suđenju, nesposobnost i lažno sudstvo. Prva optužnica, podignuta u jeku NATO bombardiranja, 27. 1999., postavljen je u bliskoj suradnji između ICTY-a i američkih i britanskih dužnosnika, a njegova neposredna politička uloga bila je kristalno jasna - eliminirati mogućnost dogovoreno rješenje rata i odvraćanje pozornosti od NATO-ovog okretanja bombardiranju civilne infrastrukture (pravni ratni zločin, koji se dodaje "vrhovnom međunarodnom zločinu", oboje ovdje zaštićeno ovo tijelo navodno povezano sa “zakonom” i zaštitom mira!). Kasnija otmica i prebacivanje Milošević do
Izvorna optužnica od Milošević se bavio samo svojom odgovornošću za navodne ratne zločine na Kosovu. Ali kao što ističe Laughland, divlje tvrdnje masovno ubijanje i genocid na Kosovu nisu bili održivi dokazima, a NATO bombardiranje je možda ubilo onoliko kosovskih civila koliko i jugoslavenska vojska. Ovo je naglasilo problem da bi, ako je optužnica protiv Miloševića bila ograničena na Kosovo, bilo teško opravdati suđenje njemu za kosovske zločine, ali ne i čelnicima NATO-a, što je čak priznao i tužitelj ICTY-ja. Dakle, dvije godine nakon prve optužnice, ali nakon Miloševićeve otmice i prebacivanja u
Dakle, tužiteljstvo je pokušalo izvesti slučaj za "genocid" tako što je Miloševića zakašnjelo postavilo za šefa u "udruženom zločinačkom pothvatu" (UZP) kako bi se riješio Hrvati i Muslimani u “Velikoj Srbiji”. Prvotne optužnice koje su ograničile njegove navodne zločine na Kosovo nikada nisu spominjale nikakvo sudjelovanje u UZP-u ili težnji za “Velikom Srbijom”. Dakle, tužiteljstvo je moralo ispočetka prikupljati dokaze za zločine, UZP i velikosrpske ciljeve.
Ključni element u dokaznom postupku tužiteljstva bila je zakašnjela optužba da je Milošević bio uključen u “udruženi zločinački pothvat” sa Srbima u
Laughland ima lijepo poglavlje o Velikoj Srbiji, koje pokazuje da Milošević nije započeo ratove za raspad (čak je citirao tužitelja Nicea koji je to priznao), da nije bio ekstremni nacionalist i da su optužbe o njegovim govorima iz 1987. i 1989. lažne, da je njegov podrška od Srbe u Hrvatskoj i Bosni bio je nestalan i uglavnom defanzivan, te da on nije radio prema Velikoj Srbiji, nego je u najboljem slučaju pokušavao omogućiti Srbima u raspadajućoj Jugoslaviji da ostanu zajedno. Tijekom obrane na suđenju Miloševiću, čelnik Srpske nacionalističke stranke Vojislav Šešelj tvrdio da samo njegov stranka je tražila “Veliku Srbiju,” budući da su Hrvati i bosanski Muslimani zapravo bili Srbi različite vjere i njegova se stranka borila da ih sve dovede unutar Srbije – Milošević je samo želio da se Srbi koji su ostali u otcijepljenim državama mogu pridružiti Srbiji. U tom je trenutku tužitelj Geoffrey Nice priznao da Milošević nije ciljao na Velike Srbije, ali, po Niceovim riječima, imao samo "pragmatični" cilj “osiguranje da su svi Srbi koji su živjeli u bivšoj Jugoslaviji treba dopustiti...živjeti u istoj jedinici." To je izazvalo zaprepaštenje među sucima, budući da je Miloševićeva agresivna težnja za Velikom Srbijom bila u središtu slučaja pred MKSJ-om. Nikada nisi čuo za ovo? Razumljivo, kao New York Times a mainstream mediji to nikada nisu izvijestili, baš kao što nikada nisu pokušali pomiriti Miloševićevu podršku serijskim mirovnim potezima s njegovom navodnom ulogom agresora koji teži toj Velikoj Srbiji.
Ima mnogo više vrijednosti Travestija i ne mogu to učiniti pravednim čak ni o pitanjima o kojima se ovdje raspravlja. Ovo je prekrasna knjiga koja bi trebala biti na popisu za čitanje svakoga tko želi rasvijetliti zbunjujuća i zbunjujuća pitanja koja uključuju balkanske ratove i “humanitarnu intervenciju”. Pomaže u razbijanju ideje da su se napadi NATO-a temeljili na moralu koji je opravdavao prevagu nad suverenitetom i međunarodnim pravom, i odlučno pokazuje da je ICTY potpuno ispolitiziran odmetnički sud koji je "korupcija međunarodne pravde".
Kao što Laughland naglašava (i
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije