Z Magazine
Travnja 2008
Prikaz knjige: "Safari novinarstvo":
Johna R. Schindlera Unholy Teror Nasuprot
Edward S. Herman
Ljudska sposobnost kompartmentalizacije misao i potiskivanje nezgodne činjenice uvijek nastavlja krčiti nove temelje u službi evoluirajućih političkih zahtjeva. Nakon 9. rujna, dugih američkih nastojanja da ojačaju al-Qaedu, bin Ladena i druge afganistanske pobunjeničke skupine (uključujući talibane), uz saudijsku i pakistansku pomoć, kako bi privukli Sovjetski Savez u Afganistan, zaglaviti i na kraju poražen konačno se vidjelo da se izjalovilo. The naknadni preokret našeg potomstva nakon naglog
Usporediv i blisko povezan slučaj uključuje
Schindler, profesor strategije na
Ali njegova snaga leži u ogromnim detaljima koje on daje o važnosti Islamski radikalizam u bosanskim ratovima 1992.-1995. iu godinama koje su uslijedile te u kojoj su mjeri zapadni stručnjaci podcijenili taj fenomen i pomogli u stvaranju lažne slike o demokratskom multietničkom tolerantnom vodstvu bosanskih Muslimana. Zabavno je i zato što je riječ o glasnogovorniku važnog dijela američkog službenog i obavještajnog establišmenta, čiji su stavovi gotovo dijametralno suprotni stavovima onog dijela establišmenta koji je strastveno podržavao “humanitarne intervencija” u pomoć bosanskih Muslimana (i u manjoj mjeri Hrvata) protiv demoniziranih Srba. Ova druga frakcija uključivala je čelnike Clinton State Departmenta (Madeleine Albright, Richard Holbrooke), Bill Clinton, Al Gore,
Njegovo viđenje ovog ozbiljnog medijskog promašaja bilo je u skladu s onim
Schindler tvrdi da su Izetbegović i njegova “islamistička avangarda u lenjinističkom stilu” bili možda najvažnija snaga u stvaranju bosanskih ratova i raspada zemlje. Pokušali su bosanski Srbi dogovoriti se s Izetbegovićem prije nego što počnu bilo kakve borbe, 1990., ali “Muslimani nije iskazao interes' (63); sporazum o podjeli vlasti sa Srbima ispregovaran u srpnju 1991., zbog kojeg je Izetbegović rekao da su "naši stavovi vrlo bliski", propao je jer "Izetbegović jedva da je izašao iz sobe kad je odustao od zahtjeva", a njegova je stranka ubrzo objavila da će " ne sudjelovati ni u kakvom dogovoru o podjeli vlasti sa Srbima” (71). Posljednji napor da se spriječi veliki rat krajem veljače 1992. doveo je sve tri strane u Lisabon, gdje su sve potpisale sporazum s jednom državom koja je dodijelila znatnu autonomiju etničkim regijama. No, tek što je dao zeleno svjetlo, Izetbetgović se predomislio. Kao što Schindler kaže, "Lisabonski debakl bio je neposredni uzrok rata" (74).
Ovo povlačenje iz Lisabonskog sporazuma provedeno je uz poticaj američkog veleposlanika Warrrena Zimmermana, a Schindler i drugi upućeni komentatori tvrde da je Izetbegovićevo odbijanje pregovora bilo utemeljeno na njegovom uvjerenju i razumijevanju da će moći angažirati Sjedinjene Države i NATO da svoje političke ciljeve postigne ratom. Što je njegova SDA (Stranka demokratske akcije) htjela, tvrdi stranački ideolog Džemaludin Latić, bilo je najmanje 45 posto Bosna plus Sandžak (regija u samoj Srbiji!), cilj “Sarajevo nije imalo šanse postići bez velike američke vojne pomoći” (202). General Philippe Morillon, zapovjednik UN-ovih snaga u
Uspjeli su, sugerirajući da Izetbegović i njegovi
Schindler tvrdi i daje potkrepljujuće dokaze da Izetbegović i njegova stranka ne samo da su prekršili više prekida vatre i drugih sporazuma od Srba ili Hrvata, nego da je bio spreman ubijati ili vidjeti ubijene muslimanske civile kako bi skupio političke poene (s obzirom da sa Safari i Službena pomoć SAD-a, ta bi se ubojstva uvijek pripisivala Srbima), te da su zločini protiv neprijateljskih civila i zarobljenika koje su počinile njegove snage, među kojima je bilo 4,000 ili više mudžahedina, bili nemilosrdni i u velikim razmjerima.
U središtu Schindlerove analize je njegovo detaljno pokazivanje da je Izetbegović bio islamski fundamentalist, koji ni u jednom trenutku nije bio za multietničku tolerantnu državu, već je to uvijek skrivao od lakovjernih i prevarenih. Zapadnjački stručnjaci, koji su željeli vjerovati i pazili da ne gledaju previše izbliza - on je posebno oštar prema Susan Sontag, koja "nije imala vidljiv uvid u probleme Balkana”, ali je “nudio sve histeričnije izjave, osuđujući Europu kao 'bezvrijednu' jer se nije borila u ime Muslimana.” Schindler prati Izetbegovićeva uvjerenja od njegove službe nacistima u Handschar diviziji Waffen-SS-a, preko njegovog članstva u Mladim muslimanima, do njegove Islamska deklaracija, na njegova brojna putovanja u, indikacije za prijateljstvo sa Saudijcima i Homeinijevim Iranom i njihovu materijalnu podršku, do njegove dobrodošlice tisućama mudžahedinskih boraca u Bosnu od 1992. nadalje, te njegovim brojnim akcijama štetnim za nemuslimane i muslimane previše sekularne tendencije. Ali uvijek je imao riječi i geste za takve Sontag, David Rieff, Ed Vulliamy,
Vulliamy pažljivo izbjegava zapravo citirati iz Islamska deklaracija. U svom dugom poglavlju o Bosni u “Problem iz pakla” (Basic Books, 2002.), Samantha Power nikada ne spominje knjigu; dok ga Rieff citira, ali ne imenom, nego ustima jednog Srbina, ne objašnjavajući zašto to nema smisla. Vulliamy objašnjava Izetbegovićevo serijsko odbacivanje mirovnih planova od Lisabona nadalje kao rezultat njegove privrženosti "multietničkoj republici" i njegova uvjerenja da bi bilo kakva podjela bila "nemoguća bez etničkog čišćenja" (Godišnja doba u paklu, 67-68) – kada je zapravo želio povoljniju podjelu, s ratom i etničkim čišćenjem koji su predvidljivo proizašli iz njegove deklaracije o neovisnosti, i kao što je opisano u nastavku, obavio je temeljit posao uklanjajući Srbe sa područja Sarajeva.
Izetbegović nikada nije odbacio svoje Islamska deklaracija, a Schindler iznosi uvjerljive argumente da se Izetbegović, iako dvoličan i izbjegavajući, u osnovi protivio demokraciji i multietničkoj državi i uporno težio stvaranju islamske države vođene na islamskim načelima koje je uspostavio Homeini u
Tijekom i nakon rata, Sarajevo je bilo podvrgnuto neprekidnom etničkom čišćenju – od Srba od strane Muslimana – od strane svakodnevno maltretiranje i redovita ubojstva, uključujući brojna ubojstva koja su izvršili Privatne vojske bosanskih muslimana, najsmrtonosnija “ubilačka banda” koju vodi neki Caco. “SDA [Izetbegovićeva stranka] bande su odradile lavovski dio posla – ubijale, silovale, pljačkale i pljačkale, osmišljene da proizvedu potpuno muslimansko Sarajevo, a Cacina brigada bila je najenergičnija” (Schindler, 104). “Izetbegoviću je trebalo pola godine da zatvori Cacinu bandu” nakon što je obaviješten o ubojstvima, a dobro je znao Bosanski muslimani upravljali su “koncentracijskim logorima” u okolici Sarajeva (spomenuo je njih poimence na privatnim sastancima). Prema Daytonskom sporazumu iz 1995. srpski str
Ali odbojnost očiju, selektivnost i ponavljanje napuhane stranačke naknade bile su središnje za projekt Safari. Masovni proturječni dokazi su ignorirani. Naser Orić, ubojiti zapovjednik muslimanskih snaga u Srebrenici, koji je kako ističe Schindler ubio preko tisuću srpskih civila na području Srebrenice, a zapadnim novinarima ponosno pokazivao snimke obezglavljenih Srba i hvalio se jednim slučajem kada je zaklao 114 Srba, ne ne pojavljuju se u indeksu knjiga Vulliamyja, Rieffa ili Samanthe Power. Schindler također pruža nekoliko dramatičnih ilustracija pokolje Hrvata i Srba koje su izvršili mudžahedinski borci bosanski Muslimani, ali ni oni ne uspijevaju ući u knjige Safarija — samo su srpske akcije (i povezane fotografije) prihvatljive.
Za sve ove analitičare bosanski sukob je bio slučaj srpskog "genocida", za koji je Rieff tvrdio da je "gotovo dovršen" 1994. Članovi Safarija nikada se nisu bavili retrospektivno s nalazima od istraživači establišmenta Ewa Tabeau, Jakub Bijak i Mirsad Tokaca, prva dvojica koji rade za Tužiteljstvo ICTY, Tokaca koju financira norveška vlada, da je samo oko 100,000 ljudi ubijeno u Bosni 1992-1995. na svim stranama, te da je ukupan broj civila na svim stranama bio reda veličine 65,000. Broj bosanskih civila bio je ispod 50,000. Tijekom istog vremenskog okvira nekoliko stotina tisuća Iračana umrlo je od "sankcija masovnog uništenja", ali Safari brigade nisu bile zainteresirane. Zapravo, u knjizi Samanthe Power o genocidu, “Problem iz pakla”, ni Irak, Vijetnam, Indonezija ni Istočni Timor se ne pojavljuju u njezinom indeksu—ali ona ima ovo dugačko poglavlje o Bosni gdje se navodno dogodio “genocid”! (Power je tvrdio da je u Bosni ubijeno 200,000 ljudi, ali nije ponudila raščlambu između smrti Muslimana, Srba i Hrvata, niti pravi razliku između smrti vojnika i civila. Ona u jednom trenutku spominje da je George Kenney dao ostavku u State Departmentu u znak protesta protiv nedovoljno agresivnu politiku, ali propušta spomenuti da se kasnije predomislio i u travnju 1995. dao procjenu bosanskih mrtvih na svim stranama od 25,000 do 60,000.)
I u njezinoj studiji o
Zabavno je vidjeti kako sada, dok je veza s al-Qaedom ultimativni dokaz zloće u američkom političkom uređenju i medijima, neugodna činjenica da Clinton, Holbrooke i humanitarni intervencionisti podržavaju muslimansku stvar u bosanskom ratu, što natjerao ih da prihvate, pa čak i pozitivno ohrabre prisustvo i ukorjenjivanje al-Qaide u Bosni, ne može se spominjati. Ovo je ta zgodna kompartmentalizacija misao u skladu s kojom pomoć i savezništvo sa zlikovcima u jednom trenutku možemo zanemariti kada se kasnije okrenemo protiv zlikovaca i želimo glumiti privrženost višem moralu. Ovo je dodatno ilustrirano u radu Samanthe Power gdje je, u svojoj nedavnoj knjizi, Chasing the Flame (Penguin, 2008.), ona na kraju spominje i Al-Qaidu i Osamu bin Ladena, ali isključivo u odnosu na Afganistan, Indoneziju i Irak, a ne Bosnu, kojoj je posvetila toliko prostora u svojoj “Problem iz pakla". To pomaže da taj stari križarski rat i safari budu čisti čak i dok sada posvećujemo pozornost nekadašnjim zanemarenim negativcima.
Ovdje postoje još dvije ironije. Jedan je da su Safari propagandisti i lobi za bosanski genocid gotovo sigurno pridonijeli etničkom čišćenju i ubojstvima u Bosni, 1992.-1995., budući da je njihova jednostrana i frenetična kampanja pomogla Izetbegoviću i Clintonovoj administraciji da obrane političko rješenje od Lisabona nadalje. Njihovo ludilo demonizacije također je pridonijelo moralnom okruženju koje je učinilo rat na Kosovu i okupaciju izvedivim. Podsjetimo, također, da je rat na Kosovu vođen, prema Billu Clintonu, kako bi se stvorila “tolerantna, multietnička demokracija” u toj pokrajini, što je zapravo pretvoreno u etničko čišćenje, kao i drogu i žene- trgovački glavni grad Europe. Etničko čišćenje na Kosovu pod okupacijom NATO-a, najveće u balkanskim ratovima u proporcionalnom smislu, koje se proteže i na Rome i na Srbe, David Rieff objasnio je “osvetom”. Neprijatelji čiste zbog žudnja za krvlju, pohlepa i planovi za “veće” (
Daljnja je ironija u tome
Istinski domoljubi ne vole da ih se podsjeća na ove izuzetne slučajeve
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije