Z Magazine
Siječnja 2011
Recenzija knjige: Rušenje Jugoslavenskog suda
Pregled Germinal Civikov's Srebrenica: Zvjezdani svjedok
(NVO Srebrenica Historical Project: 2010; prijevod s njemačkog,
Srebrenica: Der Kronzeuge, 2009, od
Edward S. Herman
Ova knjiga je poražavajuća optužnica protiv Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY ili Tribunal), jasno pokazujući da se ICTY "ne ponaša u skladu s tradicijama vladavine prava" — on je politička, a ne pravosudna institucija, i igrao je ovu političku ulogu dobro. To nije prvo djelo koje učinkovito napada Tribunal – Laughlandova vlastita knjiga Travestija (Pluton: 2006.) i Michaela Mandela Kako
Erdemović je bio pripadnik vojne postrojbe bosanskih Srba, “10. diverzantske jedinice”, tima od osam ljudi za koji je tvrdio da je ustrijelio 1,200 zarobljenih bosanskih Muslimana na farmi Branjevo sjeverno od Srebrenice.
Jedna od najznačajnijih i najotkrivenijih značajki slučaja Erdemović je da, iako je imenovao sedam osoba koje su počinile ubojstvo s njim, i dvojicu nadređenih u lancu zapovijedanja koji su naredili ili propustili zaustaviti zločin, nitko od njih nikada nije priveden na sud ICTY-a bilo kao optuženi ubojica ili da potvrdi bilo što od toga Erdemovićeve tvrdnje. Ovi su-ubojice živjeli su tiho, nadohvat ruke nadležnost MKSJ-a, ali neuznemiren tom institucijom i bilo kakvim zahtjevima naizgled nametnutim pravilom zakon. Zapovjednik njegove jedinice Milorad Pelemiš, za kojeg Erdemović tvrdi da je izdao naredbu za ubojstvo, U intervjuu objavljenom u beogradskim novinama u studenom 2005. jasno je dao do znanja da ga haaški istražitelji nikada nisu ispitali. Nikada se nije skrivao, ali je živio nesmetano sa ženom i djecom
Kako su ova sedmorica u Erdemovićevoj verziji bili ubojice više stotina, a tužitelji i suci su Erdemovićevu verziju smatrali istinitom, zašto su ti ubojice ostali netaknuti? Jedna stvar Odmah je jasno da ICTY nije bio u poslu da služi nepristranoj pravdi čak ni do te mjere uhićenje i suđenje masovnim ubojicama bosanskih Muslimana u predmetu koji je sam ICTY nazvao “genocidom”. Ali ignoriranje supočinitelja u ovom slučaju snažno sugerira da su tužitelji i suci bili uključeni u politički projekt—štite svjedoka koji bi rekao ono što je MKSJ želio da kaže, i odbijanje dopuštanja bilo kakvih spornih dokaza ili unakrsnog ispitivanja koji bi diskreditirali svjedoka. zvijezda svjedok. Čivikov ističe da je jedini put kada je Erdemović bio podvrgnut ozbiljnom unakrsnom ispitivanju bilo kada ga je ispitivao sam Milošević tijekom maratonskog suđenja Miloševiću. A Čivikov dobro pokazuje da se predsjedavajući sudac ICTY-ja u tom slučaju, Richard May, silno trudio zaustaviti Miloševića kad god bi njegova pitanja zadirala preduboko u područje Erdemovićevih veza ili vjerodostojnosti.
U travnju 2004. godine uhićen je bosanski Hrvat Marko Boškić
Dakle, slučaj Boškić ne spada ni u jednu nezainteresovanost sitne ribe. Umjesto toga, savršeno je u skladu s propustom da se Pelermis ili bilo koji od sedam poznatih supočinitelja privede sudu masakr. Čivikovljeva vrlo uvjerljiva hipoteza je da je ovo još jedna manifestacija zaštita glavnog svjedoka—ICTY ne želi da se njegovo zgodno svjedočenje ospori. Ribice poput Boškića mogle bi zgusnuti politički projekt. Čivikov suprotstavlja izrazito budne i agresivne akcije ICTY i
Još jedna značajna značajka postupanje s Erdemovićem je njegovo korištenje kao glavnog svjedoka odmah nakon što je proglašen mentalno oštećenim i prije njegove vlastite presude. Nakon njegovog prvog priznanja krivnjom 31., dana 1996 Njegovi raspravni suci proglasili su Erdemovića nesposobnim za ispitivanje na njegovom vlastitom ročištu za izricanje kazne jer su psihijatri ustanovili da pati od posttraumatskog stresnog poremećaja, a liječnici su pozvali na reviziju prije saslušanja njegovo psihičko stanje za šest do devet mjeseci. Ali 5. srpnja, nešto više od tjedan dana nakon ovog liječničkog izvješća, Erdemović je istaknut kao glavni svjedok na predraspravnom ročištu za objavljivanje aktualnih optužbi protiv Radovana Karadžića i Ratka Mladića.
Ovo je bio izuzetan spektakl. Dvojica optuženika nisu privedena, pa nisu bili prisutni da se brane sa slobode, kao ni njihovi odvjetnici. Na djelu su bili samo tužitelji i suci ICTY-ja. Isti suci koji su ga upravo proglasili mentalno nesposobnim za ispitivanje na vlastitom saslušanju sada su ga gurnuli naprijed bez ikakvih daljnjih liječničkih pregleda. Predsjedavajući sudac Claude Jorda objasnio je da su suđenje Erdemoviću i izricanje presude odgođeni "jer smo tražili neke dodatne medicinske informacije", čime se potiskuje činjenica da je presuda liječnici su bili da je Erdemović "nesposoban za ispitivanje", vjerojatno ne samo na vlastitom suđenju. Ali Jordino služenje političkom projektu seže dublje - on ne samo da dopušta tužitelju da svjedoči netom proglašenu zdravstveno nesposobnom osobu, i to prije nego što je ovaj samopriznati ubojica osuđen, nego čak uvjerava Erdemovića da bi njegov iskaz kao svjedoka tužiteljstva “mogao biti uzet u obzir”. Bilo je to uglavnom na temelju neprovjereno i neosporeno (i neosporivo) svjedočenje o ovaj bolesnik i masovni ubojica još uvijek se suočava sa svojim suđenjem i kaznom, to izdane su tjeralice za Karadžićem i Mladićem.
Ono što je Erdemović bio spreman učiniti u službi programa ICTY-a bilo je pomoći u izgradnji slučaja da je postojala linija zapovijedanja između njega i njegovih suubojica na farmi Branjevo i vrhovnom zapovjedništvu bosanskih Srba, tj. Karadžiću i Mladiću, a nadamo se na kraju i Miloševiću. Učinio je to loše, nikad ne pokazujući uključenost ili znanje tih vođa ovu ubilačku ekspediciju, ali uglavnom samo tvrdeći da su njezini lokalni zapovjednici bili pod ovlašću stožer Srba iz srednje Bosne. Tvrdio je da je neposrednu nadležnost nad operacijom ubijanja imao Brano Gojković, vojnik u timu u kojem je bio i poručnik, a spominje i misterioznog i neimenovanog potpukovnika koji je jedinicu odveo na mjesto ubijanja i potom otišao. Erdemović nije dosljedan oko toga je li Pelermis naredio ubojstvo ili ovaj neimenovani potpukovnik. On također tvrdi da je pukovnik Petar Salpura, obavještajni časnik vojske bosanskih Srba, imao izravnu zapovjednu odgovornost za masakr. On se koleba oko Gojkovićeve moći, ponekad ga čineći "zapovjednikom" s velikim ovlastima, ponekad samo služi kao posrednik. Sam Erdemović je navodno bio bez ovlasti i prisiljen na ubojstvo, ali Čivikov daje vrlo dobar argument da u to vrijeme Erdemović je bio vodnik, te da je dobrovoljno pristupio timu. Ali njemu i poručniku Francu Kosu u tom ubilačkom pothvatu navodno je rukovodio vojnik Gojković. Ova linija zapovijedanja je vrlo neuredna!
Čivikov pokazuje da su tužiteljstvo i suci snažno i uspješno nastojali spriječiti bilo kakvo osporavanje Erdemovićevih neuvjerljivih i kontradiktornih, a djelomično i oborivih tvrdnji o liniji zapovijedanja. To uključuje, što je važno, njihovo odbijanje da pred sud pozovu čak i jednog od onih “ribica” suubojica i viših zapovjednika koji bi mogli razjasniti činjenice. Umjesto da na sjednicu pozove svog šefa, poručnika Pelermisa, ili Pelermisova šefa, pukovnika Petra Salpuru, ICTY se rado zaustavlja na “psihički poremećenom i očito degradiranom naredniku” koji s pretjeranom marljivošću sklapa veze koje ovaj sud prati.
Erdemović i niz njegovih kolega u .10. diverzantskoj jedinici očito su bili plaćenici, a nakon završetka balkanskih ratova služili su Francuzima u
Osim ovih nezgodnih svjedoka, tužitelji i suci uspjeli su zatajiti iz sudskog zapisnika da je postrojba Erdemović koja je na farmu Branjevo otišla na desetodnevni godišnji odmor, a ne u redovno radno vrijeme. Sam Erdemović tu činjenicu nikada nije spomenuo. Uspješno su zakopali i činjenicu da je, prema ranom intervjuu s Erdemovićem, tvrdio da su njegovi kolege za neku uslugu dobili veliku svotu zlata, možda i 12 kilograma. Ovo plaćanje, koje sugerira plaćeničku službu, a ne plaćanje od strane vojske bosanskih Srba, nikada nisu istražili tužitelji ili suci ni u jednom od suđenja u kojima je Erdemović sudjelovao, a pokrenuo ga je samo Milošević, kojeg je, kako je navedeno, sudac Richard May oštro ograničio u ispitivanju. Činjenice koje članovi ubilačke skupine bili su 16. srpnja 1995. na dopustu, a kasnijim saznanjima od veza francuske tajne službe Pelemiš i nekolicina njegovih kolega, te naknadno zapošljavanje vojnika iz 10. diverzantske jedinice za plaćeničku službu u
Zaštita Erdemović i značajan uspjeh ICTY-NATO-a u prihvaćanju njegovog problematičnog svjedočenja kao istine u pet odvojenih suđenja Srbima mnogo duguju medijima, koji u Sjedinjenim Državama i Britaniji nisu postavljali pitanja i progutali stranačku liniju netaknutu (za studiju slučaja, vidi Edward S. Herman i David Peterson, “Marlise Simons o Tribunalu za Jugoslaviju: Studija totalne službe propagande,” ZNet, 2004). To se nije odnosilo samo na mainstream medije, već samo na navodno lijeve i disidentske medije
Germinal Čivikov ističe da bi ubijanje 1,200 ljudi u pet sati, po deset u seriji, kako tvrdi Erdemović, omogućilo manje od tri minute za svaku seriju, uključujući njihovo izvođenje iz autobusa, odvođenje u zonu strijeljanja, strijeljanje, stvaranje siguran u njihovo postojanje mrtvo i odlaganje tijela. Tu su također tvrdili međuigre piće, svađa i skakanje. Zašto se tužitelji, suci i mediji nikada nisu pozabavili ovim pitanjem tajminga? Zašto je tužitelj ponekad govorio o samo “stotinama” ubijenih na farmi Branjevo? Može li to biti povezano s činjenicom da je manje od 200 tijela izvađeno s mjesta, a da nikada nisu napravljene fotografije iz zraka koje bi pokazale uklanjanje ili ponovno pokapanje tijela? Civikov kaže: “Dakle, nešto između 100 i 900? Taj nedostatak znanja, uzgred, neće spriječiti suce da, nekoliko mjeseci kasnije, ipak stave brojku od 1,200 u svoju presudu – pazite, bez ikakvih dokaza, tada ili sada, osim tvrdnji samog optuženog.” Još jednom, zašto nisu pozvali nijednog drugog počinitelja da razgovaramo o brojkama?
Čovjek bi volio znati što su tužitelji i suci ICTY-ja rekli iza kulisa suočavajući se s Erdemovićevim brojevima, linijama ovlasti, ulogom, lažima i proturječjima. Možda su insajderi ICTY-ja raspravljali o njima, ali oni i mediji su se pravili glupi. Wikileaks je bio, i još uvijek je danas, očajnički potreban da se nosi s parodijama Erdemovića i ICTY-a – a zapravo bi Wikileaks na ICTY-ju napravio pustoš u suđenju Karadžiću i potjeri za Mladićem. Tako će i Čivikova Srebrenica: Zvjezdani svjedok ako dobije izloženost koju zaslužuje.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije