Dugo je bila praksa članova ratne stranke, uključujući ljude poput njujorškog kongresmena Petera Kinga, da napadaju kritičare tekućih ratova zbog navodnog nanošenja ozljeda našim borcima svojim neprijateljskim, nedomoljubnim pa čak i izdajničkim postupcima i izjavama. Mete prosvjednika protiv rata mogu biti ubijanje ili mučenje stranih vojnika i civila od strane američkog vojnog osoblja, ili iznošenje laži o ovim i drugim radnjama, ili dovođenje u pitanje vojnih planova i namjera američkih vođa. Kaže se da ove neprijateljske kritike ugrožavaju naše trupe otkrivanjem vojnih tajni. Oni također navodno potkopavaju javnu potporu ratnim naporima kod kuće dovodeći u pitanje njihove učinke i razloge.
Jedna poteškoća s ovim linijama napada na ratne kritičare je ta što se mogu lako primijeniti na bilo kakvo otkrivanje vojnih događaja, čak i proratnu propagandu. Izvješća o gubicima u bitkama, čak i ako su podcijenjena, mogu uzrokovati negativnu reakciju javnosti na rat, a neki ratni propagandisti napadaju medije zbog izvještavanja o jasnim činjenicama, uključujući i službena izvješća. Petera Braestrupa Velika priča: Kako su američki tisak i televizija izvještavali i tumačili krizu Tet 1968. u Vijetnamu i Washingtonu (Westview: 1977.), studija koju je sponzorirao Freedom House o medijskom izvještavanju o ofenzivi Tet tijekom Vijetnamskog rata, bila je poznata po svojim optužbama za pretjerani medijski negativizam i neuspjeh u aktivnoj podršci ratnim naporima. Braestrup je eksplicitno optužio medije za odgovornost za gubitak rata. Po njegovom mišljenju, mediji koji ispravno rade potisnuli bi negativne vijesti, naglasili pozitivne i služili kao propagandna ruka vojnog establišmenta. Ova bi knjiga, visoko cijenjena u mainstreamu, Waltera Cronkitea s CBS-a i mnoge njegove medijske suradnike učinila izdajnicima zbog izvještavanja o obeshrabrujućim materijalima Pentagona. Logično je da je visoko vojno osoblje koje je davalo te materijale, ili još pesimističnije procjenjivalo napredak rata, trebalo šutjeti ili lagati, a također ih je trebalo osuditi i podijeliti s medijima krivnju za gubitak rata kroz promašene vijesti upravljanje. (Za pojedinosti o Braestrupovim pogreškama i kontradikcijama, te toplom i nekritičkom prijemu koji su mu dali stručnjaci, vidi Proizvodna suglasnost, str. 211-221 i Dodatak 3.)
Američke vlade često su lagale o ratnim žrtvama, podcjenjivajući i američke žrtve i, posebno, broj civila ubijenih u "kolateralnoj šteti". Ako lažu, eventualno razotkrivanje tih laži moglo bi naškoditi ratnim naporima, tako da su same laži, koje će vjerojatno imati povratne posljedice, možda bile antiratni potez osmišljen od strane antiratnih zavjerenika koji su namjeravali diskreditirati vladine tvrdnje! Ukratko, prikaz uloge medija u vojnim neuspjesima otvara Pandorinu kutiju koja može seći daleko u medije i vojno-političke establišmente.
Još jedna poteškoća s tvrdnjom da su proturatne akcije i otkrivanje odgovorni za američke vojne gubitke je redoviti neuspjeh prikazivanja bilo kakvih takvih učinaka. Vojska nije bila u mogućnosti dostaviti niti jedan jedini dokaz da su masovna otkrivanja američkih diplomatskih i vojnih akcija u svojim nedavnim ratovima WikiLeaksa i Bradleyja Manninga rezultiralo je jednim američkim gubitkom. Ti su dokumenti opisivali događaje iz prošlosti i očito nisu otkrili nikakve vojne planove koji bi bili od logističkog interesa za neprijateljske snage.
Najdramatičnije izdanje u zbirci WikiLeaksa bio je video koji prikazuje strijelca iz američkog helikoptera u Iraku kako mitraljira civile na zemlji, i to radi radosno. Kreatori rata nikada ne bi objavili i/ili prikazali takav video, koji prikazuje neugodnu stvarnost "kolateralne štete", koja u ovom slučaju očito nije bila baš kolateralna (a Wikileaks joj daje iskreniju oznaku: "Collateral Murder”, 5. travnja 2010.). Ovaj video sigurno ne bi prosvijetlio pobunjenike koji se bore protiv američkih snaga u Iraku, ali je mogao utjecati na domaću javnost. Upravo takve vrste stvarnosti i istine skrivene iza filtrirane i provjerene verzije američkih ratova ratne strane i medija predstavljaju pravu prijetnju. Te skrivene istine, ako im se dopusti da se šire, mogle bi spriječiti, skratiti ili prekinuti ratove. Ali po istom principu, ako se te skrivene istine mogu zadržati izvan vidokruga, ratovi mogu cvjetati.
Pa tko je odgovoran za smrt 58,000 američkih vojnika tijekom Vijetnamskog rata? Teško prosvjednici, koji su, ako su imali ikakvog utjecaja na američke žrtve, smanjili ih svojim društvenim nemirima i prijetnjama većim nemirima kod kuće, što je gotovo sigurno pridonijelo odlukama čelnika da se povuku (vidi Noam Chomsky, Iz državnih razloga [Berba: 1973.], pogl. 5, “O granicama građanskog neposluha”; Gabrijel Kolko, Anatomija jednog rata [Pantheon: 1985], poglavlje, 25, “Utjecaj ofenzive Tet na Washington”). Odgovornost za 58,000 XNUMX smrtnih slučajeva američkih vojnika, kao i za nekoliko milijuna Vijetnamaca, jasno se mora pripisati američkom nacionalnom vodstvu, od Trumana do Johnsona i Nixona i njihovih glavnih savjetnika i potčinjenih poput Walta Rostowa i Roberta McNamare. Upravo su ti ljudi (a svi su bili muškarci) donijeli odluke da podrže francusku ponovnu okupaciju Indokine nakon Drugog svjetskog rata, a zatim su preuzeli zadatak da toj dalekoj zemlji nametnu manjinsku vladu nasiljem. Ti dužnosnici činili su značajnu kohortu ratnih zločinaca, ako bi se principi Nürnberga univerzalno primjenjivali, što očito nisu.
Ova službena kohorta vodila je dugi rat agresije u Vijetnamu jer su Sjedinjene Države imale veliku i nadmoćnu vojnu moć i njihovi su vođe bili odlučni upotrijebiti je kako bi spriječili širenje komunizma ili bilo kojeg neovisnog mjesta moći. Bili su (i ostali) arogantni, ideološki i gotovo ponosno neuki, i bili su (i ostali) spremni potrošiti vrlo velike resurse i ubijati gotovo bez ograničenja u potrazi za dominacijom. U njihovom ideološkom sustavu "komunizam" je bio integrirani globalni monolit koji je nastojao kontrolirati svijet (lijep slučaj prijenosa). Podcijenili su ozbiljnost raskola između Sovjetskog Saveza i komunističke Kine, kao i snagu vijetnamskog nacionalizma i nepovjerenje prema Kini, točke koje su bili spremni otvoreno priznati tek nakon dugog i skupog rata, razaranja i masovnog ubijanja Vijetnamci, i žrtva 58,000 Amerikanaca. (Vidi David K. Shipler, “Robert McNamara i duhovi Vijetnama,” Magazin New York Times, Kolovoz 10, 1997.)
Dok su postojano eskalirali nasilje u Vijetnamu, američki su se čelnici pretvarali da nude pregovore za kompromisno rješenje, ali nisu bili voljni učiniti ozbiljne ustupke zbog domaće političke cijene gubitka od komunista, težine koju su dali "vjerodostojnosti" i njihove uvjerenje da se neprijatelj na kraju mora predati daleko većoj američkoj vojsci i ubojitim sposobnostima. Ovo je bila ilustracija "opasnosti dominacije", koja tjera dominantnu silu da podcijeni spremnost mete da se odupre i prihvati razaranje i smrt. (Vidi Gareth Porter, Opasnosti dominacije: neravnoteža moći i put u rat u Vijetnamu [Sveuč. of California Press, 2006].) Vodstvo SAD-a čudilo se spremnosti vijetnamskih čelnika da apsorbiraju velike žrtve, smatrajući to moralnim propustom s njihove strane, dok nikada nisu prepoznali da je spremnost da ubijaju i pustoše kako bi izbjegli gubitak obraza i moć kontroliranja daleke zemlje imala je moralnu komponentu.
Također je bio dio genijalnosti upravitelja američkog stroja smrti, koji je uključivao (i uključuje) podržavajuće masovne medije, da su bili u stanju pretvarati se da se ova zemlja bori protiv "agresije" Sjevernog Vijetnama, nastojeći očuvati "neovisnu Južni Vijetnam", i pokušavaju dopustiti južnovijetnamskom stanovništvu "slobodu izbora" i "samoodređenje". Čak su skovali frazu "unutarnja agresija", koja je dopustila da se činjenica da su Južni Vijetnam i Južni Vijetnamci - matična i populacijska baza Nacionalne oslobodilačke fronte, glavne oporbene vojne sile - bore protiv SAD-a i plaćeničkih snaga, predstavlja agresiju protiv napadača vlastitog teritorija!
Najviše citirana fraza proizašla iz Vijetnamskog rata vjerojatno je bila da je "Postalo neophodno uništiti grad [BenTre] kako bi se spasio." (Vidi Peter Arnett, Uživo s bojnog polja: Od Vijetnama do Bagdada, 35 godina u svjetskim ratnim zonama [Touchstone: 1995], str. 255). Spremati za što? Kontrola bilo kakvih ostataka od strane pravog agresora i njegovog nametnutog manjinskog režima! Slobodni izbori o integraciji umjetno podijeljenog Sjevernog i Južnog Vijetnama na koje je pozivao Ženevski sporazum iz 1954. nisu održani jer bi Ho Chi Minh pobijedio i zavladao integriranim segmentima, kao što je Eisenhower priznao u svojoj autobiografiji. Ali ovo bi moglo biti izbrisano u Slobodnom tisku i pravi agresor bi se mogao boriti protiv te unutarnje agresije u interesu slobodnog izbora. Možemo primijetiti da je još 1966. godine State Department izjavio u vezi s Vijetnamom da "nastojimo osigurati da Južni Vijetnamci imaju pravo i priliku kontrolirati svoju sudbinu", što je objavio u istom vremenskom okviru kada su američke snage pomogle slomiti budiste i drugi nekomunistički elementi unutar Južnog Vijetnama koji su se protivili vojnim marionetama koje je postavila američka vojska. [Vidi George Kahin, Intervencija: Kako je Amerika postala uključena u Vijetnam [Knopf: 1986], poglavlje 16, “Konačna polarizacija”). I u klasičnoj orvelovskoj inverziji istine, New York TimesJames Reston iz Jamesa mogao bi tvrditi da smo bili u Vijetnamu kako bismo pokazali "da nijedna država [tj. Sjeverni Vijetnam] neće koristiti vojnu silu ili prijetnju vojnom silom za postizanje svojih političkih ciljeva." Zapravo, vojna sila bila je sve što su Sjedinjene Države donijele u tu daleku zemlju u svojoj težnji za dominacijom.
U slučaju invazije-okupacije Iraka 2003.-2012., ovdje opet jedva da su prosvjednici bili odgovorni za 4,488 američkih vojnih smrti (a kamoli milijun ili više iračkih smrti), već George Bush, Dick Cheney, Donald Rumsfeld, Paul Wolfowitz, političari poput Josepha Bidena i Petera Kinga koji su podržavali i glasali za rat, te Bill Keller, Judith Miller, Rupert Murdoch i ostala medijska kohorta koja je pomogla ublažiti protivljenje masa prosvjednika koji nisu Ne želimo da naši dečki budu poslani u inozemstvo da sudjeluju u agresorskom ratu temeljenom na velikim lažima, i da pritom budu ubijeni. Oružje za masovno uništenje nije bilo tamo, a naknadna ideja da je rat bio u interesu iračke demokracije bila je smiješno lažna kao i američka potraga za samoodređenjem u Vijetnamu.
Ova su se pitanja ponovno pokrenula nakon što je Edward Snowden objavio dokumente Agencije za nacionalnu sigurnost koji pokazuju ogromnu zbirku elektroničkih komunikacija američkih i stranih državljana, kao i dužnosnika u zemlji i inozemstvu, te organizacije. Stav NSA-e i drugih dužnosnika je da su programi NSA-e za prikupljanje informacija bili instrument rata protiv terorizma i usmjereni protiv terorista, te su stoga bili legitimni, a Snowdenova akcija ne samo nezakonita, već i izdajnička. Državni tajnik John Kerry rekao je na CNN-u da “Ljudi mogu umrijeti kao posljedica onoga što je ovaj čovjek učinio. Moguće je da će Sjedinjene Države biti napadnute jer teroristi sada možda znaju kako se zaštititi, na ovaj ili onaj način, što prije nisu znali.” ("CNN Newsroom", 25. lipnja 2013.) Kerry je, naravno, upoznat sa smrtnim slučajevima u ratu, jer je priznao da je ubijao žene i djecu tijekom svoje dužnosti kao vojnik u Vijetnamu. Sada ne nudi nikakve dokaze da bi Snowdenove objavljene informacije vjerojatno pomogle teroristima, i ne raspravlja o mogućnosti da bi ono što je objavljeno moglo spasiti živote pružajući javnosti ratne informacije koje pokretači rata pokušavaju zadržati u tajnosti.
Kongresmen Peter King također je istupio s tvrdnjama da ne samo Snowden, nego i njegov medijski ispitivač i odašiljač informacija Glenn Greenwald "izlažu živote Amerikanaca riziku" te da bi i sam Greenwald vrlo vjerojatno trebao biti podvrgnut pravnim optužbama. (“Anderson Cooper 360°,” CNN, 11. lipnja 2013.) King kaže da je Greenwald prijetio da će objaviti imena agenata CIA-e u inozemstvu i “Posljednji put kad je to učinjeno u ovoj zemlji, vidjeli ste šefa postaje CIA-e ubijenog u Grčka." Zapravo, Greenwald nikada nije izrekao takvu prijetnju, a King je također u krivu što se tiče grčkog ubojstva šefa postaje CIA-e, Richarda Welcha, koje pripisuje objavljivanju imena žrtve od strane Counterspy Magazine. Ali Welchova maska je razotkrivena mnogo prije nego što je CounterSpy objavljivanje, među ostalim razlozima zbog toga što je boravio u rezidenciji za koju je dobro poznato da je ona šefa postaje CIA-e. (“CIA Press Exploitation Scored,” Činjenice u datoteci World News Digest, 13. siječnja 1978.). Ali CounterSpy- Welchova veza s ubojstvom dobro je ukorijenjena domoljubna neistina i King je može slobodno koristiti.
Ukratko, kao što je slučaj s Vijetnamom i Irakom (između mnogih drugih), oni koji su odgovorni za smrt američkih dječaka koji su ratovali u udaljenim krajevima nisu prosvjednici, zviždači i novinari poput Greenwalda, koji skreću pozornost na osnove ratnih odluka i laži te zataškavanja koja od javnosti skrivaju stvarne razloge i rezultate tih odluka. Naprotiv, oni koji donose odluke i njihovi glasnogovornici i apologeti snose primarnu odgovornost za smrt Amerikanaca.
Daniel Somers, 30-godišnji irački ratni veteran koji je počinio samoubojstvo 10. lipnja 2013., također je bio vrlo jasan u svojoj oproštajnoj poruci da krivnja za njegovu vlastitu smrt i užase koje je pomogao nanijeti Iračanima idu na vlast koja odlučuje, i nitko drugi. Kaže da su mu sjećanja na ono što je učinio bila nepodnošljiva; da bi nastavak normalnog života nakon onoga što je učinio “bio znak sociopata... Prisiliti me da činim te stvari i potom sudjelovati u zataškavanju koje slijedi je više od onoga što bilo koja vlada ima pravo zahtijevati. Zatim se ta ista vlada okrenula i napustila me." Napisao je, "Svaka krivica je na njima." ("Žao mi je što je do ovoga došlo," Gawker, 22. lipnja 2013.) Daniel Somers potvrđuje da mainstream ima zlikovce i heroje naglavačke.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije