Autori Edward S. Herman i David Peterson
CPD je usvojio ovaj format, kaže nam, jer su "neki s ljevice, a i drugi također, doveli u pitanje legitimitet i potrebu solidarnosti s pokretom protiv Ahmadinejada", a CPD vjeruje da "ta pitanja moraju biti izravno upućen."
1. Prvo razmotrite selektivnost CPD-a. Pogled na njegovu "Prošle izjave i pisma za prijavu" i drugdje na svom web stranica (npr. "Izjava o svrsi") pokazuje da, za razliku od njegovih dugih pitanja i odgovora od 4,000 riječi od 7. srpnja, kao i ranijih sizjava o "Kriza u Iranu" (17. lipnja), CPD tek treba postaviti pitanja i odgovore u vezi ili izjavu kojom najavljuje svoju solidarnost s masovnim demonstracijama u Hondurasu nakon vojnog udara od 27. do 28. lipnja kojim je svrgnut demokratski izabrani predsjednik zemlje, Manuel Zelaya. Niti je CPD objavio svoju solidarnost sa 100 ili više domorodačkih žrtava masakra 5. lipnja od strane vlade Alana Garcíe u Peruu, koji neke skupine nazivaju "Amazonskim Tiananmenom", niti s velikim brojem civilnih žrtava nekoliko -godišnje kampanje bombardiranja SAD-a i NATO-a nad Afganistanom i Pakistanom, koje je sada naglo eskalirala nova demokratska administracija.
Ako proširimo djelokrug skupova počinitelja i žrtve dalje
S obzirom na to da je Egipat Hosnija Mubaraka na platnom popisu SAD-a i dio je "globalne paukove mreže" tajnih zatvora kojima upravlja Washington, nismo li trebali biti više zabrinuti zbog posljednjih predsjedničkih izbora u Egiptu u rujnu 2005., na kojima je Mubarak, zapravo predsjednik Egipta -doživotno, pobijedio s 89% glasova? Ne treba li više pažnje posvetiti potpunom izostanku izbora u
U svakom od ovih kazališta i u mnogim drugim kazalištima koja spadaju u američku sferu utjecaja i odgovornosti, potencijalne dobrobiti kontinuirane lijeve kritike i podizanja svijesti o američkoj politici i njezinom razornom utjecaju na živote ljudi daleko su veće od bilo čega. dobiti poticanjem na "solidarnost" s nezadovoljnicima u dalekoj zemlji gdje je američki utjecaj u konstruktivne svrhe minimalan, ali je njegov neprijateljski i destruktivni intervencionizam bio i ostao velik.
2. Je li puka slučajnost da su ove zanemarene stvari, koje se sve nedvojbeno odnose na uzrok mira i demokracije, također one u kojima bi promišljena pitanja i odgovori neizbježno doveli u pitanje djelovanje ili nedjelovanje američke politike, dok usredotočenost na Iran u ovom trenutku odgovara dugoročne američke politike demonizacije, izolacije, sankcija, destabilizacije i eventualne promjene režima?
Savremen New York Times izvještavanje o događajima unutar Irana i Hondurasa (na primjer) odražava potpuno isti skup prioriteta: To je, s jedne strane, veliki fokus na iranske izbore, optužbe za izbornu prijevaru u ime Ahmadinejada, prosvjede protiv ovoga , nasilno slamanje iranskog društva i poljuljani legitimitet Islamske Republike; i, s druge strane, umanjivanje značaja državnog udara u Hondurasu i tamošnjih prosvjeda i represije, moguća uloga SAD-a iza scene, lakovjerno izvještavanje o formuli koju ponavlja Obamina administracija da traži "obnova demokratskog poretka u Honduras," umjesto o svrgnutom predsjedniku, trijezna pitanja o tome što honduraški ustav dopušta, a što ne dopušta, i jedva prikrivena apologetika za državni udar.
Kontrast u Timesliječenje od
Za progresivne Amerikance, nisu li New York Timeprioriteti naglavačke? Ali što je onda s onima iz Kampanje za mir i demokraciju? Zanimljivo je da CPD zapravo hvali učinak medija o Iranu, tvrdeći da "do sada nema dobrih dokaza da su zapadni novinski izvještaji o vladinoj izbornoj prijevari i nasilnom suzbijanju neslaganja bili fundamentalno netočni" (#7). Ali bilo je velikih netočnosti u tvrdnjama establišmentskih medija o izbornoj prijevari. Kao što Mark Weisbrot ističe,[5] prva rečenica u glavnoj priči na naslovnoj stranici koju vodi New York Times 23. lipnja izvijestio je da je "najmoćnije iransko nadzorno vijeće objavilo u ponedjeljak [22. lipnja] da je broj glasova zabilježen u 50 gradova premašio broj tamošnjih birača s pravom glasa tri milijuna, dodatno ocrnjavajući predsjedničke izbore koji su postavili najveći izazov iranskom vodstvu u 30 godina."[6] Ipak, Weisbrot dodaje,
U kampanjama kandidata rečeno je da je u 80-170 mjesta i gradova glasovalo više ljudi nego birača s pravom glasa. Utvrdili smo, na temelju preliminarnih studija, da postoji samo oko 50 takvih gradova ili mjesta... Ukupan broj glasova u tim gradovima ili mjestima je nešto blizu tri milijuna; dakle, čak i kad bismo bacili sve te glasove, to ne bi promijenilo rezultat.[7]
Dakle, bilo ih je 3 milijuna ukupan glasova u 50 mjesta i gradova, a ne 3 milijuna glasova više. Nadalje, preglasavanje nije dokazalo prijevaru. Iranci mogu glasovati na bilo kojem biračkom mjestu, tako da je - prema vladi - uobičajeno imati više glasova nego birača s pravom glasa tamo gdje ima puno putnika, turista ili područja gdje glasački okrugi nisu jasno razgraničeni. Ipak Times obmanjujuće izvješće široko je prihvaćeno i korišteno da se ljudi uvjere da je vlada "priznala" da je ukrao tri milijuna glasova.
S obzirom na
3. Prikazujući Islamsku Republiku kao još više odmetnički režim nego što je prikazivan prije 12. lipnja, nije li se ovaj intenzivan fokus na diskreditaciju iranskih izbora lijepo uvukao u američko-izraelsku kampanju destabilizacije i promjene režima? Koliko god CPD prosvjedovao protiv toga (#13), nije li njegov poziv na "solidarnost s pokretom protiv Ahmadinejada" i njegovo zagovaranje "drugačijeg oblika vladavine u
Mnoge inteligentne analize ukazale su na sličnosti između strategije koju je primijenio Mousavijev tabor u lipnju 2009. i upotrebe strategije u ranijim kampanjama destabilizacije protiv
No gorko prikazivanje iranskih izbora 2009. kao lažnih, prožetih prijevarama i nelegitimnosti, također nas podsjeća na propagandnu kampanju Reaganove administracije 1984., koja se usredotočila na neprijateljski sandinistički tretman novina La Prensa, povlačenje vođe Contre Artura Cruza s izbora i druge radnje koje su ga delegitimizirale, opravdavajući tako daljnji terorizam sponzoriran od strane SAD-a. Još u srpnju 1984. sam Ronald Reagan usporedio je prijedlog sandinista da se održe izbori u studenom s "prevarom u sovjetskom stilu". Korištenje električnih romobila ističe
Za progresivne Amerikance koji žele "jasno dati do znanja iranskom narodu da postoji 'druga Amerika', onaj koji je neovisan of vlade i protivio se njezinoj opresivnoj i antidemokratskoj vanjskoj politici" (#12), ali čije sjećanje na povijest vlastite vlade tek treba biti uklonjeno putem Twittera, nije li čisti učinak CPD-ovog aktivizma da poveća vjerojatnost da će sljedeći predsjednik Irana, negdje 2013. (ako ne i prije)[12]), bit će kandidat kojeg podržavaju SAD—po uzoru na "izvanrednu pobjedu" Violete Barrios de Chamorro 1990. koji je uputio "razoran ukor sandinistima", kao New York Times
4. Čak i jezik kojim se koristi CPD otkriva pristranost. ACPD se ne poziva ni na jedno mjesto u svojim pitanjima i odgovorima od 7. srpnja o
Ali u izjavi CPD-a iz studenog 2002. (kasnije ažuriranoj), "Protivimo se i Sadamu Huseinu i američkom ratu protiv Iraka: Poziv na novu demokratsku vanjsku politiku SAD-a," takav pogrdni jezik koristi se samo za opisivanje režima Sadama Huseina, kojeg se naziva "ubojicom i serijskim agresorom" i "tiranom kojeg treba ukloniti s vlasti", ali nikada Sjedinjenih Država.
"Rat"—ne George Bush ili drugi
CPD je prepoznao da je cilj predsjednika Busha bio "proširenje i učvršćivanje
5. CPD je predugo poricao da su prosvjedi nakon 12. lipnja u
Ali "strana kontrola" i "nadležnost" ekstremni su oblici stranog uplitanja i mi ih smatramo slamkom koju je stvorio CPD. Još jedna slamka slamke je CPD-ovo odbacivanje ideje da su "milijuni ljudi na ulicama" bili na platnom popisu CIA-e, CPD implicira snažno da su posljedice
Ali wJe li ikad rekao da je ogroman broj Iranaca na platnom popisu CIA-e? Još k tome: ima li CPD ikakav "vjerodostojan dokaz" da nijedan od njih su?[14]
Sigurno je da CPD zna da je početkom 2006. državna tajnica Condoleezza Rice zatražila 75 milijuna dolara "hitnog financiranja kako bi pojačala pritisak na iransku vladu, uključujući širenje radijskih i televizijskih emisija na
CPD ignorira izvješće ABC TV-a iz 2007. da je CIA "dobila tajno odobrenje predsjednika za pokretanje tajne 'crne' operacije za destabilizaciju iranske vlade", politiku koja bi "bila u skladu s općim američkim pristupom koji pokušava pronaći načine za vršenje pritiska o režimu", rekao je za ABC umirovljeni časnik CIA-e Bruce Riedel. CPD također ignorira izvješće Seymoura Hersha o "velikoj eskalaciji tajnih operacija protiv
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije