U knjizi Ted često piše "vama", čitatelju. Pa sam mislio da bi bilo prikladno da mu napišem ovu recenziju.
*******
Dragi Ted,
Sup? Dobrodošli natrag u trbuh zvijeri (za one koji ne znaju, Ted se vratio nakon izvješćivanja u Afganistanu). Jeste li već obrijali tu bradu?
Bez daljnjega, moram reći da se stvarno osjećam razočarano ovom knjigom. Napisao si knjigu jako dobro i 99% toga mi se svidjelo, ali onaj 1% u kojem sam se zgražao bio je zbog nekog važnog sranja. Nadam se da ćeš ovo shvatiti konstruktivno, ili me barem nećeš staviti na crnu listu kad dođe pobuna.
Postoje dvije stvari na koje želim usredotočiti svoju kritiku: vizija i strategija. Osjećam da je to najvažnije što ljevica može i treba ponuditi i, nažalost, moram reći da mislim da niste uspjeli. Teško mi je to reći jer mi se stvarno sviđaš. Vaš stil pisanja je utjecajan na mene. (Neću ti otpuhati dim u dupe. Ozbiljno to mislim.)
Što bi sto tisuća bijesnih Njujorčana naoružanih ciglama (ili oružjem) moglo postići? Podosta. (45p.)
Stvarno ispadate previše otvoreni za nasilje kao da su naše mogućnosti ograničene samo na besmislene i spontane pobune ili stidljive reforme koje ostavljaju institucionalne strukture na mjestu. Ali doći ću do toga za koji trenutak. (S druge strane: morate se zapitati što bi se dogodilo s tih 100,000 ljudi da ih deseci milijuna drugih građana nisu podržali.)
Nemojte me krivo shvatiti; Ja sam ne pacifist. U potpunosti shvaćam da kršćanski fondovi, desničarske milicije i država nisu miroljubivi kvekeri s kojima se može urazumiti i dok svijet klizi dalje u pakao, neka vrsta sukoba bi se mogla pojaviti - sukoba u kojem smo ili mi radikalni ljevičari ili im. Ali još nismo tamo. Još uvijek smo u vremenu i mjestu gdje možemo i trebamo činiti više na izgradnji narodnih pokreta koji mogu osloboditi svijest ljudi i izboriti reforme potrebne za postavljanje temelja za transformirano društvo, a da ono nije natopljeno krvlju. Shvaćam da sumnjate u to, ali čak je i "Che" Guevara napisao Gerilsko ratovanje da,
Tamo gdje je vlada došla na vlast putem nekog oblika narodnog glasovanja, lažnog ili ne, i zadržala barem privid ustavne zakonitosti, gerilski napad se ne može promicati, budući da mogućnosti mirne borbe još nisu iscrpljene.
Nema nacionalnog pokreta. Još nismo ni počeli iscrpljivati “mogućnosti mirne borbe”, a vi već govorite o nasilnom rušenju vlasti. Sve ove priče o bacanju cigli i molotovljevim koktelima su, iskreno, krajnje preuranjene i nepromišljene. U potpunosti shvaćam vašu poentu o tome koliko je ljevičarstvo liberalno i grupe poput The Yes Men “daje nadu da se sustav može reformirati bez nasilnih promjena,” (171str.) ali ima nešto istine u tome; može. Mnogo nam je bolje nego prije sto godina i bilo bi pogrešno tvrditi da nenasilni činovi građanskog neposluha i izravne akcije nisu igrali ulogu. Dobici koje smo postigli i koji nisu bili rezultat nasilne revolucije ne znače “impotencija.” (230 str.)
Napisao si i to,
Na primjer, bitka za Seattle iz 1999. usporila je zamah korporativne globalizacije bacivši Svjetsku trgovinsku organizaciju u kaos godinama. I sve što je trebalo je nekoliko razbijenih prozora! (237p.)
Prvo, ne bih rekao da su prosvjedi u Seattleu i na kasnijim sastancima WTO-a imali ikakve veze s njihovim zaustavljanjem. Dok prosvjednici nisu izazvali propast rasprava, njihov je pritisak potpomogao neslaganje i prisilio da se sastanci održe na udaljenijim lokacijama (npr. Doha, Cancun) i pod autoritarnijim uvjetima koji su razotkrili korumpirani i nedemokratski proces. (Nenasilni) otpor vlada zemalja u razvoju jednostranim neoliberalnim politikama razvijenog svijeta odigrao je mnogo veću ulogu u potkopavanju sastanaka WTO-a. Mnogo više od prosvjednika i demonstranata; čak ni samoubojstvo Lee Kyang Haea 2003. na sastanku u Cancunu nije učinilo mnogo da "uspori" agendu razvijenih zemalja. A vođe trećeg svijeta nisu utemeljene na borbi radničke klase. Njihovo protivljenje proizlazi iz spoznaje da im razvijene zemlje pokušavaju nametnuti loš dogovor. Zbog toga mi je bilo čudno da od svih događaja koji su se dogodili jedino s čime se to može povezati je bacanje nekoliko cigli. To taktici crnog bloka daje previše zasluga - mnogo više nego što zaslužuje. Čini se da "neosjetno" radite ono što je Sherlock Holmes rekao svom kolegi, dr. Watsonu, (u Skandal u Bohemiji) što se čini kada se napravi "velika pogreška": "počinje se izvrtati činjenice kako bi odgovarale teorijama."
A što se tiče vizija,
[S]trategija planiranja onoga što slijedi prije nego što se riješite onoga što je staro uzalud je trud. Revolucionari nikad ne vode revolucionarnu vladu. Nakon što se jednom oslobodi dugo potiskivane političke i društvene snage, situacija se izmiče kontroli. Nitko, pa ni radikali koji su radili na revoluciji, ne mogu kontrolirati događaje. I to je u redu. Smisao ustanka nije samo zamijeniti jednu postojeću političku stvarnost drugom, već promijeniti politički krajolik tako radikalno da potpuno nove ideje, novi načini razmišljanja i promicanja tih ideja, te novi vođe izbiju u prvi plan. (55p.)
Nije dovoljno znati da je svijet loš i trebali bismo učiniti nešto u vezi s tim (ili pisati dobro o tome). Kako uopće možemo uvjeriti druge da riskiraju svoje živote ako im ne možemo ponuditi nešto čime ćemo pokazati da će to vrijediti? Na kakav politički i ekonomski sustav možemo ukazati, a koji je alternativa onima kojima smo trenutno okovani? Imati viziju ne znači da trebamo avangardu koja će nas usmjeravati i ne želim čekati da se “novi lideri popnu u prvi plan”. Ne želim vođe i točka. Poput subcomandantea Marcosa, "srem se na sve revolucionarne avangarde ovog planeta." Uz to rečeno, nema ništa loše u razvijanju dubinske i strukturirane vizije budućnosti koju želimo izgraditi - to podrazumijeva razinu svijesti za koju slučajno mislim da je prijeko potrebna. Ne trebamo čekati postrevolucionarno razdoblje da bismo imali ideje o tome što učiniti drugačije. Znam da su ljudi tvrdoglava vrsta, ali imamo mentalne sposobnosti da to riješimo. Osim toga, ne znam ni za jedan povijesni primjer da su ljudi odbili vizija i strategija i osvojio nešto.
Naša vlada je, kako je John Dewey rekao, sjena koju baca veliki kapital. Institucionalno gledano, znamo zašto je to tako. Izbori su skupa ekstravagancija koja uzima usranu tonu privatnih donacija za financiranje razrađenih PR trikova. To jest, kupuju ih i plaćaju bogati. Oni su primjeri onoga što nije u redu s tržišnim sustavima. Na tržištu glasujete svojim dolarom i što više dolara imate, to dobivate glasove i veće su šanse da utječete na ishode. Ukidanje privatnih donacija za kampanje samo je kamenčić na brdu promjena koje bismo morali unijeti u politički sustav kojim želimo zamijeniti postojeći. Još jedna važna promjena je da demokracija postane angažiranija i participativnija. Stephen Shalom, profesor političkih znanosti na Sveučilištu William Patterson, ponudio je neke zanimljive ideje o ugniježđenim vijećima u sustavu koji on naziva "Participativna politika".
Michael Albert i Robin Hahnel odradili su svoju ulogu u ponudi ideja o alternativnom ekonomskom sustavu ne samo kapitalizmu nego i centralnom planiranju: Participativna ekonomija. Zapravo, ljudi preko na Z komunikacije učinili smo mnogo u posljednje vrijeme na tome da gomile umova ulože svoja dva centa u "Reimagining Society" i organiziraju radionice na raznim događajima (tj. USSF) na kojima se raspravlja o važnosti vizija i strategija.
Ovo je ono što nam treba. Svježe ideje koje ozbiljno shvaćaju strukturna pitanja modernih vlada i gospodarstava i nude rješenja za njih. I naravno treba nam akcija. Puno, puno akcije—ali oklijevam stajati iza nasilja, pogotovo u ovom trenutku. Pa je bilo uznemirujuće čitati ovo:
Postoji rizik da ono što slijedi može biti gore. Teror koji je uslijedio nakon Francuske revolucije. Staljinove čistke uslijedile su nakon ruske revolucije. Masovna glad i Kulturna revolucija uslijedile su nakon Maove Kineske revolucije. Moramo iskoristiti tu priliku. Ne učiniti ništa znači priznati poraz bez borbe. (219p.)
Tede, ekonomska, politička i ekološka kriza s kojom se suočavamo svakako su sramotni zločini koji zahtijevaju našu hitnu pozornost. Ti su problemi trebali biti riješeni jučer. Tu se svakako slažemo. Izgledi za uspješan (po mogućnosti nenasilan) revolucionarni pokret mnogo su bolji ako on nije slijep i ako ima predodžbu o tome kamo ide, kako planira tamo stići i što planira učiniti kada stigne. Zgrožen sam idejom o gomili naoružanih i bijesnih ljudi s malo ili nimalo pojma o tome što će učiniti kad žar izgori. I slučajno mislim da je "šansa" da će se sve uredno ispeglati apsurdno naivno. Ako nemamo pojma s čime se borimo ili borba jer—bilo da dolazi s lijeva, zdesna ili iz svemira—osim dvosmislenih i emotivnih predodžbi o slobodi i slobodi onda smo über-jebani, Ted (možda misliš da bi mogao izdržati ili tolerirati francusku giljotinu, kulturnu revoluciju, ili Lenjinova Čeka, ili Staljinova vrtoglavi uspjeh ali ovaj momak ne može); trebamo pokret koji je svjestan onoga što radi i kamo ide, i čiji članovi aktivno sudjeluju na poštene i demokratske načine koji rade na ostvarenju svojih ciljeva; ne igrajući se slijepo slijedi vođu. To je "Što treba učiniti", ili poništiti. Imamo li razloga biti optimistični ili ne nije sporno jer je izgradnja tog pokreta zadatak koji je pred nama. Neće se ostvariti iz ničega i neće proizaći iz cijev pištolja i neće se pojaviti iz pepela spaljenog vladinog ureda ili Starbucksa. naoružajte se, rušite vladu i ne brinite za viziju jer to je “uzalud trud” redati to Antiamerički manifest čini se da je izgrađen na jednostavno neće smanjiti. To je kao ona stara japanska poslovica:
Vizija bez akcije je sanjarenje. Akcija bez vizije je noćna mora.
S poštovanjem i solidarnošću,
Michael
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije